Prekretna knjiga o Titu

Ivo i Slavko Goldstein, ”Tito – ”, Profil, Zagreb, 2015.

(Integralni tekst zapisa o knjizi Ive i Slavka Goldsteina Tito, pročitanoga na predstavljanju knjige u Novinarskom domu u Zagrebu 16. 6. 2015)

Iz predgovora knjizi saznajemo kako je nastajala: njezina geneza ide iz prvih godina po Titovoj smrti, kada je u zimu 1982. Slavko Goldstein u Danasu Jože Vlahovića objavio prikaz Titova života i političkih okolnosti do  1937. godine. Tomu se kasnije nadodaju višegodišnja historiografska istraživanja i publikacije profesora Ive Goldsteina o novijoj hrvatskoj povijesti, da bi na kraju, kroz nova istraživanja, rasvjetljavanja i prosudbe obojice autora, sve to rezultiralo ovom velikom biografijskom sintezom, koja je u isti mah knjiga o Josipu Broz Titu, i knjiga o jednoj epohi hrvatske i južnoslavenske povijesti.

Potrebno je ovo naglasiti da bi se stekla perspektiva, jer je Josip Broz Tito danas, trideset i pet punih godina nakon biološke smrti i cijelih četvrt stoljeća nakon kraha njegove partije, armije i države, tako žestoko prisutan u javnosti, da bi se promatraču koji je neupućen a naoružan strašću – titoljubnom ili titomrzačkom, svejedno – moglo učiniti kako je knjiga napisana koliko jučer, za danas.

Valja naglasiti dvije stvari po kojima je ova knjiga visok domet biografijskoga žanra, tako malo poznatoga i njegovanog u našoj spisateljskoj kulturi: prvo, izvanredna organizacija ogromnoga i raznovrsnog materijala u knjizi, koja ju čini preglednom i prohodnom, te, drugo, jasan i pregnantan publicistički stil, povremeno gotovo trilerski našpanovan kao, na primjer, u prikazu Titovih moskovskih godina, s kojim se je čitatelju lako sprijateljiti, a koji je i jedan od jakih znakova unutarnje istinitosti i uvjerljivosti

Da bismo bolje uočili osnovnu vrijednost knjige, dobro je najprije opisati prevladavajuće pristupe ličnosti Josipa Broza Tita u današnjoj javnosti zemalja što su nastale kroz raspad Jugoslavije. Grubo i shematski, oni se daju svesti na tri tipa diskursa: titofobijski, titolatrijski i senzacionalistički.

O posljednjemu nema se što puno govoriti, tek možda to, da je – historiografski irelevantan kakav već jest –  od svih triju zapravo najbenigniji, jer ga ne zanimaju opake ideološke i nacionalne konfrontacije i konfabulacije, već se hrani pikanterijama iz Titova privatnog života, a taj je, ruku na srce, sa svim svojim meandrima, zatamnjenim dionicama i ne pretjerano slavnim epizodama vrlo podatan za ovu vrstu petparačkoga i kafanskog biografizma.

Njega ima svuda gdje ima malograđanskoga duha i tabloidnih medija, a toga ima svuda podjednako, pogotovo otkada se ta informacijska sfera razrasla u prašumi ili, ako hoćete, močvari interneta.

Metodološki sav u znaku divljega i neobuzdanog revizionizma, drugi tip govora koji sam nazvao titofobijskim najrazvijeniji je u hrvatskim i srpskim narativima iako ga ima i u drugim nacionalnim sredinama. U njemu se Titu odriču bilo kakva vrijednost i bilo kakve zasluge, njegova vladavina definira se kao nemilosrdna diktatura od početka do kraja, njegova država kao ”tamnica naroda“, a njegov lik se stilizira u demona i zločinca.

Tu nema mjesta za diferencirano mišljenje i diferencirano promatranje dinamičnoga i evolutivnog društvenoga, kulturnog i političkog života u nekoliko desetljeća druge Jugoslavije.

U tim priprostim stilizacijama Broz je za Hrvate hrvatožder i izdajnik, za Srbe naprosto ustaša, a u oba slučaja mračni specijalac đavoljih agentura – antihrvatskih za prve, antisrpskih za druge.

Suprotan po sadržaju ali blizanački po oskudnome tipu mišljenja, ovome titofobnom odgovara treći, titolatrijski pristup. On slijedi mitografsku i hagiografsku sliku o ”najvećem sinu naših naroda i narodnosti“, nepogrešivom i nepobjedivom, stvorenu u službenoj režimskoj pedagogiji i historiografiji Titove Jugoslavije, u kojoj je to bila obavezujuća dogma, a njezino dovođenje u sumnju ili samo kritički šaljivo poigravanje njome izlagalo je građane represiji režima.

Josip Broz Tito danas, trideset i pet punih godina nakon biološke smrti i cijelih četvrt stoljeća nakon kraha njegove partije, armije i države, tako je žestoko prisutan u javnosti, da bi se promatraču koji je neupućen a naoružan strašću – titoljubnom ili titomrzačkom, svejedno – moglo učiniti kako je knjiga napisana koliko jučer, za danas

Paradoksalan je i zanimljiv socio-psihološki fenomen današnje održavanje i oživljavanje takve slike i takvoga nekritičkog mišljenja, ako se o mišljenju uopće može govoriti.

Iz perspektive atomiziranosti, nevažnosti, provincijalne zaturenosti u okrajke evropske i svjetske politike, te masovne socijalne deklasiranosti, bijede i beznađa – osobito kad se gleda iz Bosne i Hercegovine – projekcija Titove epohe kao nekakva mitskoga zlatnog doba još se i može razumjeti psihološki i egzistencijalno. Temeljna činjenica na kojoj počiva ta slika jest – socijalni mir i sigurnost. Reći ćemo: da, stara majstorija – panem et circenses!

Pa možda Titova formula doista nije ni bila drugo, do sistemski domišljena i proširena ta stara cezarska vještina vladanja, ali, ako ćemo pravo, zar je tzv. narodu ikada išta drugo i bilo važno! Uz napomenu, da je i u tom pogledu ova idilizirana slika lažna, jer olako isključuje iz pamćenja cijele krajeve i velike dijelove stanovništva u Jugoslaviji, kojima nije bilo do igara, a za kruh su se morali dovijati kako su znali i umjeli, i kod kuće i u tuđini.

No, posve je nešto drugo kada se radi o idealiziranju Tita kao uzora za rješavanje današnjih političkih problema, čemu su u Bosni i Hercegovini skloni stranačko-politički forumi što sebi pripisuju lijeve kontinuitete, kao i mediji i dijelovi akademske i intelektualne zajednice. Taj politički pasatizam, to spiritističko prizivanje Tita, govori samo o opasnom pomanjkanju sposobnosti i vizije da se o problemima misli iz njih samih.

Knjiga Slavka i Ive Goldsteina na uzoran način čini bespredmetnim sva tri opisana diskursa i u spisateljskom i u metodološkom smislu. Najprije, radi se o sadržajnom bogatstvu: tu je Titova biografija nanovo istražena i ispisana ”korak po korak“, kroz sve faze njegova života.

A pošto dvojica autora u pristupu glavnom junaku svoje knjige, kako smo vidjeli, ne njeguju  hagiografski i idolopoklonički nego kritički i istraživački pristup, nastojeći svaku od tih faza prikazati u njezinoj faktografskoj autentičnosti, ponekad i u njezinoj začudnosti i nerazjašnjenosti, dobiva se nova i na novi način intrigirajuća slika Brozova života i djelovanja kao svojevrsne pikarske karijere.

Iz perspektive atomiziranosti, nevažnosti, provincijalne zaturenosti u okrajke evropske i svjetske politike, te masovne socijalne deklasiranosti, bijede i beznađa – osobito kad se gleda iz Bosne i Hercegovine – projekcija Titove epohe kao nekakva mitskoga zlatnog doba još se i može razumjeti psihološki i egzistencijalno

Ono što cijelu knjigu naglašeno obilježava i prolazi kroz nju kao nit vodilja, jest jasan naum dvojice autora da sve, i sjajne i tamne, najvažnije momente u Titovoj biografiji – političke, ideološke, vojne, državničke, ali i one moralne i privatne – podvrgnu objektivnom i trezvenom preispitivanju i revalorizaciji.

U tom postupku ne gubi se ništa od elemenata Titove povijesne veličine, kakvi su, recimo, organizacija i vođenje antiokupatorskoga otpora u Drugom svjetskom ratu i svrstavanje u pobjedničku savezničku alijansu, ili otpor Staljinu, ili obnoviteljska i modernizacijska preobrazba Jugoslavije nakon pedesetih godina stoljeća, te izvođenje Jugoslavije na svjetsku političku scenu kao respektabilnog subjekta, kao i spomenuto osiguranje socijalnoga mira i sigurnosti.

Ali u knjizi se na otrežnjujući način s jednakom akribičnošću i objektivnošću govori i o cijelome nizu neslavnih momenata i postupaka u Titovu životu i djelovanju. Predugo bi bilo nabrajati sve takve momente, izdvajam tek njih nekoliko.

Tako, veoma je dojmljivo istraživanje o trima Brozovim boravcima u Moskvi 1936, te 1938. i 1939. Prikraćeni će ostati oni koji bi htjeli vidjeti konačnu i nedvosmislenu  potvrdu da su Brozovi drugovi, koje je pogubio staljinski metak i progutao sibirski led, skončali na osnovi njegove direktne denuncijacije, ali da njegov potpis stoji na partijskim karakteristikama, te da to jesu bile mučne i mračne godine, u ovoj knjizi je jasno opisano.

Između ostaloga, i u onoj epizodi velikoga literarno-dramatskog potencijala u kojoj je riječ o jednoj od malo poznatih Brozovih žena, Luciji Bauer (pravim imenom Johanna König), o njegovu kukavnom izdajstvu te nesretne žene, te o njezinoj kasnijoj sudbini i načinu na koji je sve do novijih vremena živjela zatajena.

Potom, tu je po sudu ovoga predstavljača izuzetno važna demitologizacija nekad svetih mjesta iz Enobe-epopeje, kojima se titopoklonici i danas klanjaju, a u ovoj knjizi su opisana u izrazito kritičkom ključu. Neretva i Sutjeska samo su najznamenitiji takvi tragični događaji, u kojima se i Titova vlastita uloga u ovoj knjizi ozbiljno  deheroizira. Pa i cijeli tok Enobea i Titovoga vodstva ovdje je pomno istražen i opisan tako, da na jednom  mjestu čitamo, i kao pomalo paradoksalan znak divljenja ali i težnje za objektivnošću, lapidarnu ocjenu: ”vojskovođa koji je gubio bitke i dobio rat“.

Krvave, masovne i protuzakonite osvete na kraju rata pod šifrom Bleiburg i križni put, ali i u drugim događajima; staljinističko razdoblje do početka pedesetih godina; Goli Otok i drugi oblici represije; politički procesi; kult ličnosti; ideološki monolit s partijom, armijom i policijom kao  stupovima režima; gušenje pokušaja liberalizacije društva početkom sedamdesetih – sve su to sadržaji tamne bilance jugoslavenske povijesti o kojima se u ovoj knjizi iscrpno i čestito piše u tijesnoj vezi s ličnošću i djelovanjem Josipa Broza Tita

Krvave, masovne i protuzakonite osvete na kraju rata pod šifrom Bleiburg i križni put, ali i u drugim događajima; staljinističko razdoblje do početka pedesetih godina; Goli Otok i drugi oblici represije; politički procesi; kult ličnosti; ideološki monolit s partijom, armijom i policijom kao  stupovima režima; gušenje pokušaja liberalizacije društva početkom sedamdesetih – sve su to sadržaji tamne bilance jugoslavenske povijesti o kojima se u ovoj knjizi iscrpno i čestito piše u tijesnoj vezi s ličnošću i djelovanjem Josipa Broza Tita.

Važno mjesto u knjizi posvećeno je onome što autori nazivaju karizmatizacijom Titove ličnosti, koja vuče korijene još iz rata, a naročito paradoksalne pa i groteskne oblike dobiva u zadnjem deceniju Titova života, kada Tito i njegovi suradnici, umjesto demokratizacije i liberalizacije, politički život u Jugoslaviji regresivno okreću starim konceptima čvrste ruke i jednoumlja.

Ovdje mi se čini umjesnim istaknuti jednu crtu toga sistema, važnu za razumijevanje onoga što nas je snašlo nakon propasti Jugoslavije. Taj sistem, naime, jest odbacio stare religije a njihove institucije radikalno lišio moći i odstranio od države, ali je napravio novi savez između vlasti, države i ideologije, koja je praktično funkcionirala kao državna religija, s Partijom kao “crkvom” te ideologije; to je bio piramidalno ustrojen sistem s usamljenim, nedodirljivim vladarom na vrhu, nesmjenjivim, doživotno ovlaštenim, koji je civilni, vojni i ideološki šef u jednoj osobi.

O sekularizaciji i emancipaciji u evropskom smislu tu nije moglo biti ni govora. Nasuprot tomu, ovako ustrojen sistem očuvao je potpuno konzerviranu strukturu vjerničko-podaničkoga mentaliteta, i to favorizirajući njegove lošije psihološke, moralne i socijalne komponente: ketman, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, obavezu javnog deklariranja “vjere”…

Ne bi li se, barem u obliku radne hipoteze, i time mogla objašnjavati masovna pojava – apostrofiram osobito Bosnu i Hercegovinu – da je nakon odlaska socijalističkoga sistema preko noći nestalo deklariranih ateista, a javna se scena dupkom napunila deklariranim vjernicima!

Metoda, pristup i interpretacijski postupak koji su Slavko i Ivo Goldstein dosljedno razvili i primijenili u ovoj prebogatoj knjizi, najkraće bi se mogli opisati kao sistematska demitologizacija, ali lišena herostratizma. Zahvaljujući tome dobili smo izuzetno živ i plastičan portret Josipa Broza Tita, posredno i cijele epohe kojoj pripada.

Doista se može reći da je ovo u ozbiljnom smislu riječi prekretna knjiga. Ona bi mogla, onoliko koliko to knjige uopće mogu, pridonijeti da se tema Tito-Jugoslavija-komunizam smiri, deaktualizira u dnevnopolitičkom smislu, i da iz naših bijesnih i smiješnih sukobljavanja bude premještena u područje mirnih, akribičnih historiografskih i politoloških istraživanja, kojima nikad ne treba biti kraja

Doista se može reći da je ovo u ozbiljnom smislu riječi prekretna knjiga. Ona bi mogla, onoliko koliko to knjige uopće mogu, pridonijeti da se tema Tito-Jugoslavija-komunizam smiri, deaktualizira u dnevnopolitičkom smislu, i da iz naših bijesnih i smiješnih sukobljavanja bude premještena u područje mirnih, akribičnih historiografskih i politoloških istraživanja, kojima nikad ne treba biti kraja.

Naposlijetku, ali po važnosti možda i prvo, valja naglasiti dvije stvari po kojima je ova knjiga visok domet biografijskoga žanra, tako malo poznatoga i njegovanog u našoj spisateljskoj kulturi: prvo, izvanredna organizacija ogromnoga i raznovrsnog materijala u knjizi, koja ju čini preglednom i prohodnom, te, drugo, jasan i pregnantan publicistički stil, povremeno gotovo trilerski našpanovan kao, na primjer, u prikazu Titovih moskovskih godina, s kojim se je čitatelju lako sprijateljiti, a koji je i jedan od jakih znakova unutarnje istinitosti i uvjerljivosti.

(Prenosimo s autorova portala).

    •  Svjetlo riječi i ''slučaj Bojić'' – deset godina poslije
    •  Pas de deux vjere i politike
    •  Novo značenje Ferhadije džamije
    •  Sarajevo – muslimanski grad?
    •  Neka se razapne! Neka se razapne!
    •  Licemjerna i besmislena Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima
    •  U BiH sve tri nacionalne politike upisuju ćirilicu u svoju baštinu
    •  Patriotizam kao mržnja
    •  Podmetanja u Oslobođenju
    •  Brišite me sa svojega spiska

> Svi tekstovi ovog autora