novinarstvo s potpisom
Nikad nije kasno ispraviti povijesni propust i protjerati komunista Tita, ili udariti po ”liberalima” poput civilnih udruga i neprofitnih medija koji pripovijedaju o prioritetu ljudskih prava, brane pravo LGBT zajednice na ljudsko dostojanstvo, organiziraju posebne tečajeve za izbjeglice i truju mladež analizirajući feminizam, Rawlsa, Marxa ili politički islam.
Istovremeno, u središtu Jasenovca nesmetano stoji ustaški pozdrav ”Za dom spremni”, a na desničarskim mitinzima, isto tako nesmetano, viju se zastave s prvim bijelim poljem na šahovnici koje prilično podsjećaju na zastavu koju su koristili ustaše kada su vladali Hrvatskom od 1941. do 1945. godine.
Zvuči autentično? Ali, eto, slučajno nije: premda zvuči kao pronicljiv opis današnje Hrvatske, citirani je odlomak pohrvaćeni – da nedajbože ne pomislite kako govorimo istim jezikom! – i ovdašnjim prilikama prilagođeni opis sadašnje Mađarske, koji je u pretposljednjem broju tjednika ”Novosti” ponudio Nenad Dimitrijević, profesor ustavnog prava na odsjeku politologije Srednjoeuropskog sveučilišta (CEU) u Budimpešti, koje mađarska vlada upravo nastoji protjerati iz zemlje.
Dimitrijevićev opis doslovno glasi ovako: ”Nikad nije kasno ispraviti istorijski propust i proterati komunistu Lukacsa, ili udariti po ‘liberalima’ poput CEU-a, koji pričaju o primatu ljudskih prava, brane pravo LGBT populacije na ljudsko dostojanstvo, organizuju posebne kurseve za izbeglice te truju omladinu analizirajući feminizam, Rawlsa, Marxa ili politički islam.
Istovremeno, u centru Budimpešte neproblematično stoji bista admirala Miklosa Hortija, a na desničarskim mitinzima se isto tako neproblematično viju crveno-bele zastave koje prilično podsećaju na onu koju je koristila Partija strelastih krstova, koja je vladala Mađarskom 1944. i 1945. godine.”
Povod za razgovor s Nenadom Dimitrijevićem ”Novosti” su, sasvim opravdano, pronašle u zakonu kojim je vlada u Budimpešti 4. travnja praktički onemogućila rad Srednjoeuropskom sveučilištu (CEU) u Budimpešti.
CEU svakako jest vrhunska znanstvena institucija: u osam je područja među dvjesto najboljih svjetskih sveučilišta, te je 39. sveučilište rangirano na listi mlađih od pedeset godina, s više od 1.400 studenata iz 130 zemalja svijeta. No CEU je mnogo više od izvrsne znanstvene ustanove: od svojega osnutka 1991., on je neprijeporan simbol slobode, liberalizma, ljudskih prava, otvorenosti i tolerancije – svega onoga, dakle, što prezire današnja mađarska vlast; vlast, avaj, toliko slična hrvatskoj.
CEU je 1991. osnovao filantrop George Soros, slijedeći – zajedno s drugim antitotalitarnim opozicionarima i disidentima – viziju ”otvorenog društva” koju je, u svojemu znamenitome djelu ”Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji”, ocrtao Sorosev intelektualni učitelj Karl Raimund Popper, jedan od najuglednijih filozofa dvadesetog stoljeća.
Utemeljitelje CEU-a, stoji na službenoj stranici sveučilišta, vodila je vizija stvaranja ”jedinstvene institucije koja će osposobljavati buduće naraštaje znanstvenika, profesionalaca, političara i civilnih aktivista kako bi pridonijeli izgradnji otvorenih i demokratskih društava ljudskih prava i vladavine prava”.
Također, željeli su ”stvoriti zapadnjački modeliranu, a opet prepoznatljivo srednjoeuropsku instituciju koja će promicati regionalnu suradnju i obrazovati novi sloj regionalnih lidera, kako bi se olakšala demokratska tranzicija u regiji”.
Bila je to ambiciozna, upravo grandiozna vizija: na ruševinama diktature, iz razvalina komunizmom uništenih društava srednje Europe stvoriti znanstvenu ustanovu koja će otjelotvoriti viziju najvećih prošlostoljetnih intelektualnih i političkih umova srednje Europe: Kundere, Milozsa, Havela, Walese, Michnika…
CEU je trebao okončati ono što je Milan Kundera, u znamenitom eseju iz prve polovine osamdesetih, nazvao ”tragedijom srednje Europe”: zaborav kojim je Zapad iz vlastitoga kulturnog korpusa isključio istok Europe, bez vlastite krivnje skriven i odbačen iza Željezne zavjese.
I – uspjeli su.
Četvrt stoljeća Srednjeeuropsko sveučilište (CEU) utjecajan je, simbolički snažan rasadnik znanosti i slobodarske misli u ovome dijelu svijeta.
Za Hrvate naročito: u posljednjih petnaestak godina, više od tri stotine ovdašnjih studenata učilo je ondje; mnoga važna hrvatska intelektualna imena s ponosom navode reference predavača na budimpeštanskom CEU-u.
U drugoj polovini devedesetih, kada je Tuđmanova demokratura Hrvatsku sustavno pretvarala u pustu zemlju nasilja, šovinizma i korupcije, CEU je sjajio kao rijetko dostupno svjetlo u crnoj noći nacionalne izolacije – o tome potpisani novinar može i osobno svjedočiti.
Sve to sada mađarska vlast uništava. Vlada Viktora Orbana 4. travnja usvojila je apsurdan zakon po kojemu inozemna sveučilišta u Mađarskoj moraju imati aktivan ogranak i u zemlji osnivača, što znači da bi CEU, posve nerazumno, morao otvoriti i odjel u SAD-u.
Svjetska intelektualna i medijska scena – država Francuska, bivši glavni tajnik UN-a Koffi Annann, nobelovci, njemački Max Planck Institut, New York Times… – žestoko se pobunila protiv takvoga zakona, ali uzalud: mađarski predsjednik János Áder 10. travnja potpisao je taj zakon, omogućivši da stupi na snagu.
Isti taj János Áder bio je u službenome posjetu Hrvatskoj, i zajedno s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović obilato se pred kamerama nabacivao osmijesima.
O CEU to dvoje nisu rekli ni riječi.
Naravno da nisu: oboje žele da nestane. Takvi političari, od Zagreba preko Budimpešte do Varšave, opasni su za našu budućnost.
Oni pripremaju novu tragediju srednje Europe.
(Prenosimo s portala Novoga lista).