Protiv religijske laži

Alen Kristić, Tiranija religijskog, Rabic, Sarajevo, 2014.

Nakon knjige Religija i moć u kojoj se bavi upotrebom religije u društvenim odnosima, svejedno je li riječ o civilnoj ili duhovnoj sferi tih odnosa, teolog Alen Kristić objavio je knjigu koja je u neku ruku nastavak i produbljenje tih istraživanja. Osobito pak u religijskoj praksi naših prostora.

Knjiga Tiranija religijskog sadrži sedam ogleda i dva polemička teksta kompatibilna osnovnom tonu knjige, koji i naslovom i podnaslovom ”Ogledi o religijskom bezboštvu“ tretiraju isto – tranzicijsko življenje religijskoga u javnom društvenom životu.

Kao što već i sami naslov i podnaslov sugeriraju, autor nastavlja, uglavnom na konkretnim praksama i to dominantno u hrvatskom i bh. društvu, istraživati postratno i tzv. tranzicijsko življenje društvenih nadmetanja za moć između političkih i religijskih struktura, te nerijetko njihovu interesnu simbiozu u kojoj se blasfemično sakralizira političko, a vulgarizira i politizira religijsko.

Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi ”Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije“, otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora

Cijela je stvar na našim prostorima fenomenološki dramatično nova, budući da dolazi nakon sloma komunizma i ideološki proklamiranog ateizma, ali jedva da je, osim po praksama, drukčija od već viđenih oblika demoniziranja i tiraniziranja drugog i drukčijeg i to gotovo istim metodama, kojima se služio i prethodni sustav u iste ili slične svrhe.

Snažnu društvenu impregnaciju komunističkim ateizmom u prethodnom društvenom sustavu, koji se još trudio za sve naći teorijsko obrazloženje, zamijenio je teror ”svetog“ do banalnosti infiltriran u sve društvene i političke pore, a da bi se putem njega realizirala stvarna moć i do netolerancije ogoljeni politički i gospodarski interesi, čak bez imalo truda da se njegova vulgarnost i kuša prikriti kakvim takvim teorijskim utemeljenjem.

U tom i takvom milieu autor zagovara potpuno novu političku i religijsku kulturu, onu koja bi bila kompatibilna tako često spominjanim i neiskreno proklamiranim, a nužno potrebnim transfromacijama društva koje se kune da u sebe želi integrirati temeljne europske (sekularne) vrijednosti.

Gotovo je nevjerojatna količina primjera koje je autor našao, eksplicirao i temeljito secirao iz teološke i religiološke perspektive u prvom i u tom smislu najvažnijem, tj. nosivom ogledu u ovoj knjizi ”Prisilna religijska obnova kao izvor religijske hipokrizije“, otkrivajući pred čitateljima svu socijalnu patologiju ambijenta koji nam se nudi kao tobožnja rekristijanizacija ili reislamizacija, kao tobožnje vraćanje izvorima, a koje se po svemu nadaje kao društvena fundamentalizacija i talibanizacija, ustvari kao uvođenje nove vrste terora.

Teističkog terora koji bi pokrio, okupirao, više nego u prethodnom sustavu, ukupnu i javnu i privatnu sferu čovjekova življenja, u kojoj pritom njegovi subjekti sami glume religioznost, a hipokrizija im je jedina ideološka konstanta.

Politizirana religioznost i rzeligizirana politika u simbiozi su gotovo do potiranja svih razlika između svjetovnog i sakralnog. Takvo što odavno funkcionira po matricama za koje smo mislili da su nestale sa srednjim vijekom, što malo koga više iznenađuje ako se pogleda na atomizirane i feudalizirane društvene strukture u kojima se realizira stvarna funkcionalna moć na našim prostorima danas

I sve se to najčešće realizira u snažnoj sprezi civilne i religijske vlasti koje i kad su prividni društveni takmaci, zajednički žive poziciju stvarne volje za moći i one vulgarno-praktične terorizirajuće moći.

Politizirana religioznost i religizirana politika u simbiozi su gotovo do potiranja svih razlika između svjetovnog i sakralnog. Takvo što odavno funkcionira po matricama za koje smo mislili da su nestale sa srednjim vijekom, što malo koga više iznenađuje ako se pogleda na atomizirane i feudalizirane društvene strukture u kojima se realizira stvarna funkcionalna moć na našim prostorima danas.

Dakako, ove je fenomene, ekstrahirane iz dnevnih praksi naših prostora, u svome istraživanju  autor ”profiltrirao“ i samjerio s recentnim filozofskim, teološkim ili religiološkim autorima, pokazujući koliko nam reducirano-rigidnu praksu propovijedaju i kao mjeru življenja zadaju religijski i politički moćnici ovoga svijeta.

 

Pišući o religijskim institucijama u nas, o religijskoj kulturi, o zloporabi religijskih simbola te o temeljnim etičkim problemima, izvedenim iz religijskog, s kojima je suočeno i naše društvo, autor dijagnosticira svu patologiju društvenog milieua.

A najboljim autorima i praksama na koje ukazuje i na koje se poziva, demonstrira ne samo vlastitu visoku kompetenciju, obrazovanost nego i snažnu društvenu odgovornost kakvu u nas, izuzme li se jedino možda sociolog religije Željko Mardešić, čiji je Kristić duhovni srodnik, nitko nije pokazao.

Pišući o religijskim institucijama u nas, o religijskoj kulturi, o zloporabi religijskih simbola te o temeljnim etičkim problemima, izvedenim iz religijskog, s kojima je suočeno i naše društvo, autor dijagnosticira svu patologiju društvenog milieua

Na pravi to način pokazuju i autorovi čisto teološki tekstovi kao što su sjajan pogovor Bonhoefferovoj Etici, tekst o Svjetskom ethosu ili tekst o mirotvorstvu kao temeljnoj vrijednosti (je li baš?) ili barem neiskorištenoj šansi suvremenih religija, napose onih jednobožačkih, tzv. abrahamske provenijencije.

Alen Kristić, sad već etabliran autor vrlo respektabilnih knjiga na našim prostorima, pokazuju to sve tri njegove autorske knjige, ali i brojni tekstovi izvan njih, kao, na posebno snažan način i ova nova, piše rijetko vrijedna i snažno angažirana djela. Ona koja se ljudi iz religijskih struktura zbog vlastite hipokrizije uglavnom ne usuđuju, a kakva oni iz civilnih struktura uglavnom ne znaju pisati.

    •  Ignorancija na hrvatski način
    •  Novi prilozi bošnjačkoj mitomaniji
    •  Glupost i mi migranti
    •  Iz pogreške u pogrešku...
    •  Jednoumni u laži!
    •  Kloniranje zločinaca?!
    •  Budi kulturan! Kaže čovjek koji je godinama mjera nekulture
    •  Virus političke nervoze
    •  Živjeti u prošlosti
    •  Osmansko-feudalni software

> Svi tekstovi ovog autora