novinarstvo s potpisom
Anna Maria Grünfelder
Prva beba ostavljena je u Prozoru života (baby box) udruge Bethlehem (prema prilogu u emisiji ”Mir i dobro” od 29. lipnja 2025. godine na HRT 1 u 16.00 sati). Prozor života je prostor u sklopu samostana Corpus Domini na zagrebačkoj Trešnjevci gdje roditelji mogu anonimno ostaviti djecu u sigurnim uvjetima. Cilj je izbjeći tragičnu sudbinu čedomorstva, zločina koji je, prema nepotpunim podacima, u posljednjih 30 godina u Hrvatskoj evidentiran barem stotinjak puta.
Ubrzo nakon objave ove vijesti reagirali su iz Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Aktualni ministar Marin Piletić, po mom mišljenju, mogao se malo temeljitije pripremiti za odgovore o tom pitanju, koje nije važno samo zbog socijalne problematike ove teme, nego i za one koji se bore za i one koji ratuju protiv pobačaja.
U uličnim demonstracijama održanim ovoga proljeća koje su organizirale feminističke udruge, a kontrirali im pristaše U ime obitelji, čuli su se najvažniji argumenti ”za” i ”protiv” Prozora života, prilikom čega su prevladavali oni ”protiv”. Nažalost ministar Piletić više od toga nije ni znao reći što je razočaravajuće, unatoč tome što se od njega očekuje meritorni stav o zakonskoj regulaciji.
Ministar Piletić upozorava na nezakonitost. ”Sustav skrbi je uređen, pravila su jasna. Automatski kontejneri za ostavljanje djeteta i počinjenje kaznenog djela napuštanja djeteta u ovoj državi nisu dopušteni. Zakon takve vrste niti je od Vlade predložen niti je u Saboru izglasan. Pravila vrijede za sve ili ne vrijede ni za koga”, poručio je ministar rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike.
”Dijete ima pravo na svoj identitet i porijeklo”, ”roditelj se treba obratiti nadležnim institucijama”, ovi i slični savjeti mjerodavnih kod mnogih izazivaju ironičan i gorak osmijeh. Upravo je Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike zajedno s Hrvatskim zavodom za socijalni rad zakazalo u nizu slučajeva zaštite djece i mladih, da je vjerojatno povjerenje javnosti dobrano rasklimano.
Da ne govorim o očajnim majkama, trudnicama i rodiljama. U delikatnim situacijama ljudi generalno zaziru od kontakata s vlastima. Teško je zamislivo da će se očajna žena zbog neplanirane trudnoće obratiti bolnici, centru za socijalni rad, bilo kakvoj službenoj osobi – iako bi to bio najlogičniji način traženja pomoći. Štoviše, valja imati razumijevanja za one koji te ustanove zaobilaze u širokom luku.
No hoćemo li ministru Piletiću povjerovati da je prvo dijete ostavljeno u Prozoru života, nakon što su voditelji udruge Betlehem učinili sve što je djetetu bilo potrebno, dobro zbrinuto dospjelo u bolnicu. Neosporna je činjenica da su žene iz udruge Bethlehem spasile bebu koju bi možda majka odložila u kantu za otpad uz pločnik, gdje su tinejdžeri početkom ove godine slučajno pronašli i spasili plačuće novorođenče.
Ministar pak zalaganje udruge Betlehem oko bebe okvalificirao je ”kao pružanje pomoći od članova udruge koja za to nema dopuštenja”. Bolje da dijete ostaje nezaštićeno i da mu je život ugrožen nego da mu život spase članovi udruge koji nemaju pravno reguliranu dokumentaciju za pružanje pomoći. Ako je trudnica u nevolji, a slučajni prolaznik nema službeno dopuštenje da joj pruži pomoć, ni slučajno ne smije pomoći već je bolje da počini krivično djelo!
Ministar birokrat nije jedini koji misli da je bolje ne pružati pomoć, ako za to nemate dozvolu. Na moje iznenađenje sličan stav zastupaju zagrebačke feministkinje, koje su zbog toga i izašle na ulicu – popraćene aplauzom iz puka. One ne priznaju da bi majke koje zaziru od svih socijalnih, zdravstvenih i drugih institucija, te radije riskiraju djetetovu smrt i svoje zdravlje i pravnu sigurnost, mogle pronaći alternativu u Prozoru života. Polaze od toga, a da to nisu provjerile da takav Prozor života nije zdravstveno ispravan, da je možda nehigijenski, možda posve nepodoban za novorođenče. Drugima najviše smeta bliskost udruge Bethlehem s drugom sličnom udrugom U ime obitelji.
Poznavajući, donekle, nositeljice feminističke scene u Zagrebu, teško mi je povjerovati da se može biti ideološki toliko zatucano da poslovično ”s vodom za kupanje odbace i kadu i dijete”. Rijetko kada se slažem sa stavovima predsjednice udruge U ime obitelji Željke Markić, no ne smeta mi ako ponekad imamo podudarna mišljenja. Ako udruga U ime obitelji podržava Prozor za život, neka – ja imam svoj razlog za podršku, a ne zadirem u stavove drugih pobornica.
Feministice, kao sada i ministar Piletić, podsjetili su da je UN-ov odbor za prava djeteta protiv takvih institucija poput Prozora za život. Hrvatska kao potpisnica UN-ove Konvencije o pravima djeteta, polaže veliku pozornost na to da je djetetovo pravo saznati svoj identitet i podrijetlo. To saznanje treba štititi i dijete i majku – poglavito kad se radi o maloljetnim majkama – od oduzimanja djeteta, primjerice, radi trgovine djecom.
Ministar Marin Piletić naglašava prijetećim tonom: ”Zato se neće poticati napuštanje djeteta u automatiziranim objektima, niti će se omogućiti da to bude pozitivno zakonsko rješenje”. Zašto je Prozor za život iz kojeg primalja ili medicinska sestra zbrine ostavljeno dijete ”automatiziran” objekt, a bolnički krevetić nije?
Istina je da je nezaštićeno djetetovo pravo na svoj identitet – prvobitni razlog zašto je to rješenje pravno u sivoj zoni. Prozori za život postoje, i to već 25 godina, u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i svugdje su vlasti svjesne da postoji taj pravni problem. UN-ov odbor za prava djeteta zahtijeva zatvaranje postojećih i pravnu zabranu, zbog kršenja djetetova prava.
Porod mora biti službeno registriran, zbog djetetova prava na identitet, ali i zbog prava naročito vulnerabilne osobe, majke u trudnoći i poslije poroda, kako se ne bi dogodilo da država ili zločinački pojedinci majci oduzmu dijete. Međutim, taj obzir, upravo taj, poticao je parlamentarce u svim trima zemljama. Njihov je zaključak da nema rješenja koje bi bilo u stanju podjednako osigurati prava majki, djece, očeva i pravnog sustava. Nema idealnog rješenja.
Postoji više ili manje korisnih rješenja – i zato se valja fokusirati prvo na zaštitu djeteta od eventualne majčine odluke da dijete odloži na nepodobno mjesto, gdje nema zaštite ni za zdravlje ni za život, a potom ponuditi majci alternativu u cilju odvraćanja od štetne odluke prema djetetu.
Parlamentarci vode računa o tome da maloljetne majke uglavnom ne razmišljaju o tome što će s djetetom poslije poroda. ”O tome se razmišlja prije poroda”, skresala mi je u lice jedna protivnica Prozora za život.
To znam i sama, a zašto mlade majke to ne rade, mislim da treba biti poznato, kao ukupna psihosocijalna situacija trudnice, poglavito kad nema dovoljno roditeljske podrške.
Uglavnom, situacija oko poroda je jedna od najkritičnijih u svačijem životu i očekivati je da će se neka trudnica možda obratiti službenom savjetovalištu ili socijalnoj ustanovi, no činjenica je da je to jako daleko od stvarne situacije da se budućim majkama, trudnicama ozbiljno preporučuje neka se obrate najbližem zavodu za socijalni rad.
Nužno je stoga, smatraju parlamentarci spomenutih zemalja, stvoriti manje idealnih mogućnosti, ako ne mogu biti već prvoklasne, onda barem druge po kvaliteti. Kao što je rečeno: nema idealnih rješenja za sve i svakoga i u svakom trenutku.
Negativni aspekti Prozora za život, kao što su kršenje prava na saznanje o podrijetlu, pravo na registriran porod ipak su daleko podnošljiviji od onemogućavanja djetetova prava na siguran život i skrb.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.