Putopisanje rubovima svjetova

Željko Ivanković, ”Hod rubovima svjetova”, Ex libris, Rijeka, 2015.

U trideset i pet godina plodnoga stvaralaštva gotovo da nema žanra u kojem se Željko Ivanković nije okušao: piše romane, priče, poeziju, dnevnike, eseje i studije, radio-drame, znanstvene članke, publicističke tekstove, književne kritike… Koliko god različiti bili žanrovi, ali i teme kojima se bavi, sve su to načini na koje, zapravo, pisanjem artikulira sebe samoga, označava koordinate svojega svijeta usuprot ljudskoj gluposti.

Posvećen književnosti kao pozivu i pomno predan pozivu kao najvažnijem poslu, Željko ne podilazi ni književnim modama ni publici niti kritici te već samim time, posebice u naše kaotično i nemirno vrijeme, svjedoči o vlastitoj nutarnjoj postojanosti i vjernosti sebi samom kao piscu.

Pisanje je za njega pitanje intelektualne i ljudske čestitosti. A književne nagrade, ponovljena izdanja, prijevodi njegovih djela na strane jezike – sve to svjedoči da njegovu artikulaciju svijeta brojni čitatelji prepoznaju srodnom ili poticajnom za vlastitu tihu i ustrajnu pobunu.

U svojem aktivnom književnom životu – razvedenom koliko prema unutra (sebi), toliko i prema van (publici) – četiri puta je dosad boravio na studijskim gostovanjima: na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), u Zakladi Liona Feuchtwangera u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), u kući Heinricha Bölla u Langenbroichu 2000. (četiri mjeseca) i u Rezidenciji Kamov u Rijeci 2012. (mjesec dana). Bila su to privilegirana vremena za pisanje i čitanje, motrenje i susrete. Upravo za tih putovanja nastali su i putopisni dnevnici okupljeni u ovoj knjizi

Željkov angažman kao neovisna intelektualca je, kako i sam reče u jednom od svojih intervjua, angažman dječaka iz bajke ”Carevo novo ruho“ kad pred svima naglas kaže: ”Pa što se svi folirate, car je gol!“. On ostaje vjeran tom angažmanu i tom glasu. Miljenko Jergović ga stoga i nazvao ”grandioznom figurom samoće“.

U svojem aktivnom književnom životu – razvedenom koliko prema unutra (sebi), toliko i prema van (publici) – četiri puta je dosad boravio na studijskim gostovanjima: na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu 1985. (četiri mjeseca), u Zakladi Liona Feuchtwangera u Los Angelesu 1996. (tri mjeseca), u kući Heinricha Bölla u Langenbroichu 2000. (četiri mjeseca) i u Rezidenciji Kamov u Rijeci 2012. (mjesec dana). Bila su to privilegirana vremena za pisanje i čitanje, motrenje i susrete. Upravo za tih putovanja nastali su i putopisni dnevnici okupljeni u ovoj knjizi.

U četiri odredišta Željko je putovao na razmeđima ključnih svojih formativnih razdoblja: u Berlin kao tridesetogodišnjak u počecima svoje javne književne karijere (tada je bio urednik brojnih časopisa i autor dviju zbirki poezije, a bosanskohercegovačka književnost, unatoč različitostima, činila se kompaktnom cjelinom), u Los Angeles kao četrdesetogodišnjak u zrelosti svojega stvaralaštva prokušana ratom i raspadom poznatoga svijeta iz kojega su se raslojavali razno-razni ”neprijatelji“ (iza Željka već je nekoliko zbirki kratkih priča, prijevodi, dva romana te dnevnik iz opkoljena i napadnuta Sarajeva), u Langenbroich o svom 46. rođendanu kao već posve etabliran pisac s lektirnim i antologijskim naslovima u osiromašenoj zemlji koja još ne nalazi svoj stabilni mir, te, naposljetku, u Rijeku nakon još niza zrelih knjiga, nagrada, prijevoda na čak šesnaest jezika, ali i iskustva gorčine jer ga je, napadnuta zbog kritike fundamentalizma, malo tko u Sarajevu javno branio, što je, čini se, cijena za otvorenost, kritičnost i vjernost čestitosti.

Željkove putopisne dnevnike možemo čitati na niz razina na kojima su svjesno i napisani: kao dobar turistički vodič s naglaskom na umjetnost i književnost, kao vodič kroz kulturu prostora kroz vremenske slojeve, kao neizravan portret pisca i putopisca, naprosto kao svjedočanstvo vremena ili pak bilješke za moguće nove tekstove, ali i kao propitivanje samoga žanra putopisa. Sve koordinate se, naposljetku (ili na početku), upisuju u jednu: spisateljsku. I ljudsku, dakako.

Željkove putopisne dnevnike možemo čitati na niz razina na kojima su svjesno i napisani: kao dobar turistički vodič s naglaskom na umjetnost i književnost, kao vodič kroz kulturu prostora kroz vremenske slojeve, kao neizravan portret pisca i putopisca, naprosto kao svjedočanstvo vremena ili pak bilješke za moguće nove tekstove, ali i kao propitivanje samoga žanra putopisa. Sve koordinate se, naposljetku (ili na početku), upisuju u jednu: spisateljsku. I ljudsku, dakako

Putopis najčešće biva definiran kao prozna književna vrsta u kojoj su putovanje i izgled proputovanih predjela ili zemalja povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju.

Željkova putovanja ne uključuju tek kretanja po vanjskom, geografskom prostoru, nego istodobno, štoviše i intenzivnije, oranje po poljima asocijacija, prisjećanja i dojmova u traganju za orijentirima, za prostorom kulture iza geografije i vreve povijesti.

Kao diskurzivni modus odabrao je dnevnik, što mu omogućuje boravljenje u sadašnjosti iskustva i doživljaja te nedovršenost i otvorenost izraza. Putopisac ne razvezuje priče, nego svoje zapisane tragove ostavlja visjeti na karti geografije smisla. Stoga su njegovi dnevnici poput fragmenata za druga, nova putovanja u pisanje i pamćenje. Za kakvu novu priču ili intelektualnu (auto)biografiju kad ga one prizovu.

Njegov stil kadikad podsjeća na stil Heinricha Bölla, pisca kojega voli i kojega je prevodio: obojica stvaraju svojevrsnu Trümmerliteratur, pri čemu ruševine postaju građa za novu gradnju a da graditelji ne gube svijest o uzaludnosti posla. Valja pisati i pisati, ali ne i napisati, trajno ostajući u mogućnosti čuđenja – i ljudskoj gluposti i ljudskoj ljepoti.

Za putovanja Željko se pripravlja pomno kao i za pisanje: no ne vode ga već napisani, postojeći vodiči, nego ih on sam stvara idući tragovima kulture upisane u geografiju, odnosno tragom rađanja, stvaranja i umiranja stvaralaca (književnika, skladatelja, slikara) te kulturnih događanja (objavljenih knjiga, obljetnica, festivala, susreta).

Rijetko što prepušta slučaju: unaprijed crta kulturološku kartu grada ili mjesta što ga posjećuje te naknadno upisuje što je novoga zapazio ili naučio te koga novoga upoznao. Kadikad tek s kratkim lirskim izletima i pokojim duhovitim poskokom. Precizno očitava mikrosvjetove, mikrokulture, antropologiju prostora što ga samim očitavanjem čuva od zaborava. Ponajprije za sebe. A onda i za nas, čitatelje.

Zanimljivo, kao da mu u svakom gradu, u čije boje, mirise i arhitekturu posve uranja, trebaju i odmaci od njega: stoga uza druge tekstove vezane uz njegov rad ili uz ambijent u kojem se nalazi, u Berlinu čita Szymborsku, u Los Angelesu Fischera, u Langenbroichu Joycea, a u Rijeci Ugrešićku. Kao svojevrsnu drugost onomu gdje se nalazi da bi iznalazio ravnotežu, ostao vjeran svom poslu – trajnoj izdaji identičnog. U svakom slučaju, više voli beskraj od četvrtka, ali i u četvrtku se dobro snalazi

Ono što odmah upada u oči dok čitamo njegove putopisne dnevnike jest da Željko, premda usidren i u svom sarajevskom i u svom čitalačkom iskustvu, ne biva zarobljen u mi (ja)-oni opreci, nego mu je uspoređivanje vlastita svijeta s onim kojega osvaja, koji ga zatiče, tek polazište za otkrivanja. Drukčija polazišta i iskustva od onih koje susreće u tzv. zapadnom svijetu ne služe mu kao alibi da ne bude prisutan tu gdje trenutno jest. Stoga vrlo brzo kuću, stan ili sobu u kojoj stanuje počinje nazivati ”svojima“ (premda ne i domom).

Prostori koje odmah osvaja su, dakako, ulice i trgovi, potom knjižare i knjižnice, muzeji, kina, a onda i kavane, pivnice, robne kuće i stadioni – to su njegovi orijentiri u svakom gradu. Pritom istodobno prepoznaje ili otkriva paralelno postojanje tih toposa u drugim vremenima i okolnostima te ih opipava kroz sadašnjost i kroz znanja koja ima o osobama iz povijesne zbilje, a nastanjeni su u fikcionalnom prostoru Željkova čitateljskog iskustva i obrazovanja. Nostalgično zaražen književnom poviješću, to dinamično iskustvo i dalje neprestance proširuje, trajno pripravan za trijezno čuđenje i temeljito učenje.

Zanimljivo, kao da mu u svakom gradu, u čije boje, mirise i arhitekturu posve uranja, trebaju i odmaci od njega: stoga uza druge tekstove vezane uz njegov rad ili uz ambijent u kojem se nalazi, u Berlinu čita Szymborsku, u Los Angelesu Fischera, u Langenbroichu Joycea, a u Rijeci Ugrešićku. Kao svojevrsnu drugost onomu gdje se nalazi da bi iznalazio ravnotežu, ostao vjeran svom poslu – trajnoj izdaji identičnog. U svakom slučaju, više voli beskraj od četvrtka, ali i u četvrtku se dobro snalazi.

Vremena također teku simultano: ona arheološka omeđena su s jedne strane susretima s ljudima i svime onim što još želi vidjeti te, s druge strane, malim, intimnim ritualima i uživanjem u banalnosti svakodnevnoga. Metronom kojim mjeri stvarnost pritom mu je svakodnevno čitanje novina. A usred svega toga pisanje, čitanje knjiga i pisanje. Nulla dies sine linea.

Željkova putovanja ne uključuju tek kretanja po vanjskom, geografskom prostoru, nego istodobno, štoviše i intenzivnije, oranje po poljima asocijacija, prisjećanja i dojmova u traganju za orijentirima, za prostorom kulture iza geografije i vreve povijesti

Putopisac Željko motri svijet iz njegova središta – sebe samog, te stoga trajno hoda po njegovim rubovima da sebe ne izgubi. Da bi vidio cjelinu. Za njega nema središta i periferije, ni u geopolitičkom ni u književnom prostoru. A onda ni opreka: izvan-unutra, život-književnost. Arheologija rasporeda građe teksta slijedi putanju kronotopa, a autor spretno uspijeva spojiti nespojivo: življenje i promatranje.

U Berlinu Željko hoda po rubovima komunizma koji kao da se iz bivše Jugoslavije ovdje podijelio na Istočni i Zapadni Berlin. Hoda po Zidu i s njegove karaule motri. Zid je ”zatvor, kazna, čuvar laži, brana pred strahom“. Puške čuvaju zid, a zid čuva sve ostalo: s istočne strane ”nestvarnu sliku nevinosti i sterilnosti i opominjuću prijetnju, podsjetnik na nemoć onih što sanjaju nedopuštene snove“, a sa zapadne strane ”čudesnu živost političkih grafita, inata, protesta i drskosti iznad svega“.

U Los Angelesu američka ga praktičnost ponešto odvikava od Europe te, iako je primoran odgovarati na pitanja o ”tragičnom položaju Bosne u svemiru“, na suncu se iz njega iscjeđuju ”kapi ratne vlage“. Kako sam kaže: to ”Kolumbo u njemu otkriva Ameriku“, ali svejedno ostaje djetetom Europe: nostalgičan i bez iluzija.

U Böllovoj kući u Langenbroichu druži se, što sa samim Böllom, kojega prevodi, što s ljudima koji se brinu za kuću ili žive u njoj te s onima koji mu dolaze ili ga vode u goste. Čita bosanske, hrvatske i njemačke novine. A priče i poneka pjesma mu među naslagama sunca i kiše same dolaze. Svakodnevica pisca koja u Sarajevu sve više postaje i više nego privilegijem.

Dok boravi u Rijeci ”tetovirani“ ljudi i dalje ”tetoviraju“ njegovu Bosnu, a Željko piše, govori, druži se s momcima iz izdavačke kuće ”Ex libris“ (iz čije luke isplovljava i ova knjiga): sa srdačnim domaćinom imenjakom Željkom i poduzetnim urednikom Zoranom.

Bez obzira gdje je, s ratom je izgubio svoj zavičaj što ga tvore zavičajna mitologija i krajolik lica, izgubio je ne samo ”svoju“ Bosnu, nego i mogućnost uspostavljanja zavičajnosti. Prepoznaje ju na trenutke u velovima vlastite melankolije, čuva u pisanju te iznova nalazi u budućim sjećanjima. Odlučuje objaviti svoje putopisne dnevnike (žanr dugo gurnut na margine književnosti) kao građu za prisjećanje

Bez obzira gdje je, s ratom je izgubio svoj zavičaj što ga tvore zavičajna mitologija i krajolik lica, izgubio je ne samo ”svoju“ Bosnu, nego i mogućnost uspostavljanja zavičajnosti. Prepoznaje ju na trenutke u velovima vlastite melankolije, čuva u pisanju te iznova nalazi u budućim sjećanjima. Odlučuje objaviti svoje putopisne dnevnike (žanr dugo gurnut na margine književnosti) kao građu za prisjećanje.

Pritom se Željko i skriva i otkriva: jedva što ćemo doznati o njegovim intimnim osjećajima (snove zapisuje tek nekoliko puta, a o najdražim osobama piše škrto), a istodobno u načinu na koji raspoređuje građu, ubrzava ili usporava prelaženje kroz nju, otkrivamo ritam njegova hoda i otkucaje njegova srca.

Zavičaj iz kojega izlazi i kojemu se trajno vraća književnost je sama.
                                                                                    

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora