Razotkrivanje primitivizma

Nema važnih londonskih novina koje ovih dana nisu posvetile dužnu pažnju koncertu Ive Pogorelića održanom 24. veljače u Royal Festival Hallu. Times, Guardian, Daily Telegraph, Independent, Evening Standard, Financial Times i čitav niz specijaliziranih internetskih portala i blogova, svi su te večeri bili u Royal Festival Hallu.

 

Hrvatska predsjednica i premijer mogli bi biti sretni kada bi neki njihov posjet Londonu bio popraćen i s upola manje medijske pažnje.

 

“Rijetka prilika da se čuje legendarnog pijanista Ivu Pogorelića na njegovom prvom recitalu u Royal Festival Hallu nakon 1999. godine”, tako je na svojim internetskim stranicama koncert najavljivao londonski Southbank Centre.

Nema važnih londonskih novina koje ovih dana nisu posvetile dužnu pažnju koncertu Ive Pogorelića održanom 24. veljače u Royal Festival Hallu. Times, Guardian, Daily Telegraph, Independent, Evening Standard, Financial Times i čitav niz specijaliziranih internetskih portala i blogova, svi su te večeri bili u Royal Festival Hallu. Hrvatska predsjednica i premijer mogli bi biti sretni kada bi neki njihov posjet Londonu bio popraćen i s upola manje medijske pažnje

 

Pogorelić je nastupio u koncertnom ciklusu pod naslovom “International Piano Series” koji ove sezone Londonu predstavlja niz velikih pijanističkih imena svih generacija kao što su Arkadij Volodos, Mitsuko Utchida, Maurizio Pollini, Denis Macujev i Danil Trifonov, a isto tako i mlade, dolazeće zvijezde među kojima se u prosincu našao i Dejan Lazić, izvanredno nadaren hrvatski pijanist koji nažalost već odavno živi i radi isključivo u inozemstvu.

 

No, tko bi u Hrvatskoj mario za tamo nekog Lazića, kada se ni Pogorelićevi umjetnički pothvati ne mogu probiti do hrvatske javnosti i stvarnosti.

 

Te 1999. godine barem je jedan hrvatski novinar bio poslan u London na Pogorelićev koncert. I to dva puta, jer ujesen je Pogorelić na istom mjestu predstavio svoju revolucionarnu interpretaciju Koncerta za klavir i orkestar u c-molu Sergeja Rahmanjinova nakon što je s njom već bio uzbudio i uzbunio glazbenu Ameriku.

 

Doduše, već i 1999. bila je to stvar uredničke ekstravagancije, ali ostaje činjenica da su tada barem jedne velike hrvatske dnevne novine željele i mogle poslati kritičara na koncert klasične glazbe u London. Danas čak i kolege iz sportskih rubrika svoje “koncerte”, pa čak i olimpijska natjecanja, prate preko interneta i televizije.

 

Ali, upravo zahvaljujući tim putovanjima i tekstovima koji su na njima nastajali, te novine, urednik i ja osobno dočekali smo i nagradu kada mi je Ivo Pogorelić, nakon višegodišnje šutnje u hrvatskim medijima, dao priliku za razgovor.

 

Ali, kakve veze sve to ima s ovom današnjom Hrvatskom? Nažalost, ama baš nikakve. Davno je prošlo i vrijeme u kojem je Ivo Pogorelić mario za Hrvatsku. Doduše, on posljednjih godina među velika svjetska odredišta redovito uvrštava i nastupe u domovini. Uskoro će, 18. travnja, ponovno nastupiti u ciklusu Lisinski subotom uz Simfonijski orkestar HRT-a, a najavljen je i njegov nastup na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama.

 

Ali, kada je to smatrao potrebnim, Pogorelić je bio itekako angažiran. Upravo najavljujući njegov recital 1999. godine u Royal Festival Hallu, novinar Daily Telegrapha svoj članak je počeo ovim rečenicama: “Balkanski rat će ovog ponedjeljka doprijeti do Festivalske dvorane na South Banku gdje će Ivo Pogorelić svirati Chopinovu glazbu na recitalu pod kraljevskim pokroviteljstvom u korist hrvatskog kulturnog lokaliteta koji su bombardirali Srbi. Ta gesta najpoznatijeg živućeg Hrvata nije ni usamljena, ni sektaška. Čitav ovaj tjedan Pogorelić svira u Kuvajtu prikupljajući sredstva za rodilište u Sarajevu, što je prošlog tjedna činio i u Kanadi.”

 

“Hrvatski kulturni lokalitet”, koji je u tom članku ostao neimenovan, bio je Vukovar, što je kritičarku Timesa ponukalo da svoj izrazito negativan prikaz završi pitanjem: “A tko će svirati za Beograd?” Taj Pogorelićev recital 1999. godine dogodio se, naime, u vrijeme kada je NATO bombardirao Srbiju.

Od dolaska Miloševića na vlast bojkotirao je Beograd, a najviše je krivio bivši politički sustav. Novinar Daily Telegrapha ovako je, na tu temu, citirao Pogorelića: “Gdje li su samo naučili otimati s uperenom puškom? Tako su na vlast došli i komunisti. Moramo razumjeti da komunizam nije poražen – on preživljava u njihovom mentalitetu”. Oni koji iz šatora i s govornice pozivaju na nove ratove mogli bi na ove riječi uzviknuti: “Pa Pogorelić je naš!”

 

Pogorelić, koji je tada bio među glazbenicima jedini kulturni ambasador UNESCO-a, rado priča o londonskom koncertu koji je 1992. godine posvetio Dubrovniku. Premda je, ili možda baš zato što je pokrovitelj koncerta bio sam prestolonasljednik Charles, princ od Walesa, političke su snage, čak i unutar same Buckinghamske palače, pokušale opstruirati Pogorelićev koncert.

 

Njezino Veličanstvo kraljica Elizabeta bila je upućena u Barbican, drugu veliku londonsku koncertnu dvoranu, na otvorenje nekog festivala. Tamo ju je dočekao poluprazan auditorij, dok je Pogorelić svirao pred princom Charlesom u prepunom Royal Festival Hallu.

 

Ali, treba znati i to da je veliki umjetnik bio jednako zgrožen uzrocima i načinom na koji je počeo rat, kao i njegovim posljedicama.

 

Od dolaska Miloševića na vlast bojkotirao je Beograd, a najviše je krivio bivši politički sustav. Novinar Daily Telegrapha ovako je, na tu temu, citirao Pogorelića: “Gdje li su samo naučili otimati s uperenom puškom? Tako su na vlast došli i komunisti. Moramo razumjeti da komunizam nije poražen – on preživljava u njihovom mentalitetu”.

 

Oni koji iz šatora i s govornice pozivaju na nove ratove mogli bi na ove riječi uzviknuti: “Pa Pogorelić je naš!”.

 

Naravno, sami kod sebe neće prepoznati taj komunistički mentalitet o kojem umjetnik govori. Primitivno zajedništvo na koje pozivaju, zajedništvo protiv izmišljenih neprijatelja, vrlo je slično ideološkom i političkom zbijanju stada u tor koje su provodili komunisti. Samo što je komunistička varijacija zajedništva imala drugo ime: bratstvo i jedinstvo. To je zajedništvo koje svaki prigovor i neslaganje proglašava izdajom i neprijateljskim činom.

 

Ne radi se tu o demokratskoj raznolikosti. To je stvar osobnog izbora između opcija koje vam se danas, pod krinkom lijevog i desnog, nude. Dok, primjerice, pokušavam iz glazbe Jakova Gotovca izvući i neke etičke pouke političarima koji je slušaju samo prigodno, istodobno stižu glasovi koji pravdaju karnevalsko spaljivanje lutke s likom pisca i novinara Ante Tomića u Prološcu.

 

Na leđima živog Tomića u tri poteza iscrtava se novu metu insinuacijom da ga najviše hvale beogradski mediji, i to baš oni koji veličaju četništvo te da Tomić piše samo zato da bi blatio svoj rodni kraj i hrvatsko domoljublje.

Prema izvještajima pouzdanih i upućenih prijatelja s tog koncerta, publika je pokazala upravo glad za takvom individualnošću i predanošću. Pogorelić je dobio ovacije. Ja im se i ovaj put pridružujem, izdaleka, i dalje gladan umjetnosti koja poput rendgena razotkriva primitivizam

 

Nema tu mjesta za ljude poput Pogorelića, a kamoli za finese njegovog Liszta, Schumanna, Stravinskog i Brahmsa. Uostalom, njegova se samouvjerena individualnost kažnjava i u Londonu. Druga strana priče o medijskoj pažnji izrazito su negativni osvrti gotovo svih spomenutih novina.

 

Kritici prirođena subjektivnost dovodi se do apsurda dok jedan zamjera pretiho sviranje, a drugi optužuje za razbijanje klavira neobuzdanim fortissimima.

 

Ali, prema izvještajima pouzdanih i upućenih prijatelja s tog koncerta, publika je pokazala upravo glad za takvom individualnošću i predanošću.

 

Pogorelić je dobio ovacije. Ja im se i ovaj put pridružujem, izdaleka, i dalje gladan umjetnosti koja poput rendgena razotkriva primitivizam.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

 

 

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora