Red i način veličina po mjeri Hrvatske

Poznato je da naš narod prezire i mrzi svoje ljude koji su se po ljepoti i snazi nekog svog izraza istaknuli, i time odskočili od prosjeka većine.

On za takve ili ne želi čuti, ili ih trpa u neku svoju mašinu za mljevenje mesa i pravi od njih dobre i masne seoske kobasice, koje upravo najbolje pogoduju njegovom mediokritetskom, trogloditskom ukusu i sveukupnom duhovnom, koncilijarnom dakako, habitusu.

Tako on sve prilagođava svojoj mjeri, i svoje priznate i istaknute pojedince ovlašćuje da te mjere, možda i strože i rigoroznije od policijskih, nameće i širi dalje, kao neupitne granice preko kojih se – naočigled i nasuprot takvih autoriteta, nitko normalan neće usuditi prekoračiti.

To uglavnom tako i bude, da se potom stvara i djeluje unutar okvira koji su dani od strane autoriteta, koji se ovdje očito ne smiju dovoditi u pitanje.

Kakvo oštrokondžasto, četverokutno, trokutasto i imbecilno društvo, koje samo sebe sputava, i sputava svoje istinski prave ljude da rastu, razvijaju se i idu naprijed na korist i ponos cjelokupne zajednice!

Klasični autokratsko patrijarhalni modeli, karakteristični za ove naše zaostale, polupismene prostore, postoje i posve su legalni i u ovom našem, kulturno umjetničkom svijetu, i na njihovoj osnovi i osovini, kao na turbini velikog motora, okreće se cijeli mehanizam i kulturnog svijeta, koji istovremeno uvelike izdresirano glumi da to ne primjećuje, da ga se to ne tiče, i što je najbolje, da ga to ne smeta i ne ograničava u njegovu djelovanju, da ga ne vrijeđa i ne obezvrjeđuje.

Vidjela sam kako velike i razvijene, pismene kulture, znaju cijeniti svoje zaslužne, darovite, misaone i radišne ljude, kako se naspram njih znaju odnositi s poštovanjem – ne s bespotrebnim ulizištvom, dodvorništvom i poniznosti, već s ravnopravnom ljudskom i profesionalnom kompetentnosti, koja ne podrazumijeva samo znanje, činjenice koje se hvalisavo razbacuju po zraku kao što klaun bedasto razbacuje loptice, i koja ne završava tim samodopadnim sebesvrhovitim majmuniranjem, već sa stručnosti koja podrazumijeva i ljudsku i etički uspostavljenu, živu i djelatnu hrabrost.

Ljude takvih kvaliteta mi u javnom prostoru gotovo da i nemamo – mi takve tu ne pripuštamo, s obzirom na gore navedene uzuse i kriterije, i s obzirom na to, da se u nas na slobodu mišljenja i njegovu otvorenu razmjenu gleda kao na krivovjerje najteže vrste, koje se kažnjava teškim i doživotnim kaznama.

Kakvo oštrokondžasto, četverokutno, trokutasto i imbecilno društvo, koje samo sebe sputava, i sputava svoje istinski prave ljude da rastu, razvijaju se i idu naprijed na korist i ponos cjelokupne zajednice!

Mi smo barem po tome poznati, da ne možemo smisliti takve, a ako ih i percipiramo, onda to nije nikada u svjetlu njihove zbiljske veličine i zasluga (njih velikodušno pridajemo onima koji ih ne zaslužuju, i koji će ih objeručke, bez stida i bez sumnje i zadrške prihvatiti, kao da im oduvijek pripadaju), već činimo sve da takve prikažemo u svjetlu nekakve jadnosti, nečeg ružnog, iskrivljenog, okrnjenog, izvan i daleko od svjetla prave istine.

Tako, primjerice, jedan svjetski priznati kazališni umjetnik kao što je Paolo Magelli, koji je to dakako s razlogom, u našoj maloj i uskogrudnoj mahali prolazi i pokazuje se ili kao ludi cirkusant, koji u svemu pretjeruje, ili kao bahati i tašti egomanijak, ili kao skorojević koji živi u dokonoj rasipnosti, na način nekog bonvivana, sve samo ne onako kako njegov rad to zaslužuje – s poštovanjem i zahvalnim interesom (dakako da nema potrebe da se itko ikome klanja do poda).

Bizarne pojedinosti i dogodovštine iz života raznih kulturno umjetnički istaknutih pojedinaca, i njihovo zajapureno prepričavanje, kod nas su ulaznica u svijet kulturnih znalaca i arbitra, onih koji potom – vrlo skoro – sude i prosuđuju vrijednost umjetničkih djela

Važno je da se na osobe koje zaslužuju našu pažnju i udivljenje spusti neki žalosni i porozni crv sumnje, koji će ga umanjiti i obezvrijediti, ako već ne do kraja, onda u popriličnoj mjeri, ili da ga se pak prikaže u okviru životne jadnosti zbog kakvih je čak moguće nad njima se sažaliti, te ih naposljetku, u svjetlu iskrene kršćanske sućuti prihvatiti kao činjenice.

U našoj ”kulturna tetka” (izraz preuzet od Witolda Gombrovicza, pogledati roman ”Ferdydurke”) i kulturna rekla-kazala rodica, to otprilike ide ovako – Predrag Matvejević je umro u staračkome domu, Vesna Parun svu je imovinu imala u crnoj vreći za smeće, Josipu Vaništi su otpilili komad uha, a Slavenki Drakulić presadili bubreg. Krleža je bio Titov pionir, a Tin Ujević ustaša, netko treći je umro kao zadnja sirotinja, a onaj tamo je sve još za života prepisao unucima, koji su ga potom pokrali do daske…

Zatim slijede redovi i nizovi delikatesa – tko je s kim spavao, tko je kome razvrgnuo brak, jesu li imali djece, i je li možda koji od supružnika u potaji izvršio čedomorstvo?

To su mreže propusnosti kroz koje se treba proći, e a da bi se nekako prispjelo u našu kulturnu sredinu kao činjenica koja se, istina, ne rešpektira i ne poznaje kako treba, već da bi se živjelo i pljesnivilo u njenoj nezainteresiranoj kiselosti, koja zaudara na jeftini gemišt iz bifea ”Dragec i Štefica”, na uglu kod gradskoga placa.

Bizarne pojedinosti i dogodovštine iz života raznih kulturno umjetnički istaknutih pojedinaca, i njihovo zajapureno prepričavanje, kod nas su ulaznica u svijet kulturnih znalaca i arbitra, onih koji potom – vrlo skoro – sude i prosuđuju vrijednost umjetničkih djela.

Je li netko šepao u starosti, je li mu ispadalo umjetno zubalo svaki put kada bi u kavani uzviknuo ”Konobar!”, je li imao otkopčan rajfešlus od hlača, nakon što bi se vratio iz toaleta, i jesu li mu prsti uvijek malo vonjali na mokraću i duhan? I zbog čega se je, naposljetku, ona primadona onako udebljala, a ona druga ubila iz lovačke puške?

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora