Riječ o ljudima koji nikada ništa realno nisu bili

Kultura je nekada širila horizonte, njezina uloga je bila da čovjeka očovječuje, da mu omogući da uistinu bude čovjek, a to može biti samo ako se susretne s univerzalnom ljudskošću, a ta ljudskost je prisutna u kulturi.

Epoha u kojoj se nalazimo je, da iskoristim Heideggerov ”zaborav bitka”, epoha zaborava kulture i favoriziranja pseudokulture. No, zaborav kulture ili bitka je, u konačnici, zaborav ljudskosti. Naš suvremenik, angažirani filozof kulture Rob Riemen, kao jedan bitan segment pseudokulture navodi fetišizaciju znanosti i tehnologije odnosno reduciranje istine isključivo na ono što se empirijskim putem može provjeriti.

On upozorava kako tim putem neizostavno završavamo u Platonovoj spilji. Vjerujem da je svima poznata ova Platonova alegorija, stoga nema potrebe da je prepričavam, dovoljno je što ovu alegoriju susrećem na svakom koraku, ne želim je svesti ne prepričavanje pročitanog.

Uglavnom, korištenjem društvenih mreža, na kojima iskazujemo naše interese, ulazimo u svijet suvremenih Platonovih spilja u kojima pronalazimo carstvo privida, ali i na te privide fanatično fokusirane ljude. Algoritmi nam nude sadržaje koji odgovaraju našim iskazanim interesima te nas tako dovode u situaciju nemogućnosti uspostavljanja kontrole nad vlastitim životom. To umjesto nas čini tehnologija.

Takav život više nije život osobe koja je svjesna razlike između privida i realnosti, a kada se izgubi ova razlika, život potpuno biva predan prividu kao jedinoj, neupitnoj, apsolutnoj istini.

Uočiti razliku između privida i realnosti mogu oni koji su u stanju kritički misliti, dok se za uspostavljanje kontrole nad vlastitim životom traži vještina samokritičnosti. Bez kritičkog mišljenja nema realnosti. Teoretičari zavjera, primjerice, žive privid kritičkog mišljenja, a zapravo su izgubili kontrolu nad vlastitim životom jer su se umasovili u neki zajednički privid.

Ljudi Platonove spilje žive nemogućnost istinske, racionalno utemeljene kritike i samokritike, zbog toga ne upravljaju vlastitim životom, nego pristaju na to da im život jednostavno, bez prevelikih drama, pluta nošen valovima posvemašnjeg individualnog besmisla.

Jasno da je takav život, u fenomenološkom smislu, i dalje ljudski život, premda mu kronično nedostaje onaj specifični dinamizam koji proizlazi iz vještine racionalnog rastvaranja svijeta.

Ljudi privida, baš zbog narušenih granica između privida i realnosti, istine i fantazije, slobode i mase, argumentacije i odjeka onoga oko čega se okupila masa, u konačnici vlastiti, goli, biološki život doživljavaju kao ultimativni dokaz da su oni u pravu.

Na početku prošle pandemije sam rekao da će mnogi koji prežive pandemiju smatrati da su bili u pravu – činjenica vlastite biološke prisutnosti u kozmosu će ih, legitimitetom Platonove spilje, pretvoriti u nositelje istine o čitavom kozmosu. Privid naprosto tako funkcionira, a Platonova spilja nikada nije bila prazna i, sve dok je čovjeka, nikada neće biti prazna, njoj ne prijeti problem depopulacije.

Zašto Hrvatska nestaje? Pa zbog navedenog razloga: nestaje realitet Hrvatske, dok je hrvatska verzija Platonove spilje ispunjena do posljednjeg mjesta. U Hrvatskoj nije ugrožen privid, u Hrvatskoj je ugrožen realitet.

Baš kao što teoretičari zavjera, iz činjenice da su još uvijek živi, smatraju da su ujedno i u pravu, isto tako i teoretičari hrvatskih zavjera, iz činjenice odnosno podatka da još biološki traju, smatraju kako ih to legitimira da zastupaju i brane nekakve hrvatske interese. Ti interesi su interesi spilje koja okuplja ljude privida.

Nema koristi one u spiljama razuvjeravati, štoviše, takvima treba pojačavati privide – neka traju u hrvatskoj verziji Platonove spilje.

Uostalom, mesijanstvo odnosno privid kako neki pojedinac može spasiti svijet, nije ništa drugo doli mahnito buncanje onoga tko se nalazi u spilji u panici kako o njegovom angažmanu ovisi sudbina te spilje. Ne možete nekoga spasiti od privida, a ako to činite, nalazite se u stanju nepopravljivog trijumfa privida, a to mesijanstvo jest, makar ono bilo i hrvatsko mesijanstvo. Suvremena Hrvatska je spilja mesijanskog hrvatstva.

Koliko puta smo povjerovali u političko mesijanstvo nekog pojedinca ili nove političke opcije? Nude li nam te (ili sve) političke opcije išta drugo osim mesijanstva? Gledamo li, na zidu hrvatske verzije Platonove spilje, išta drugo osim obrisa mesijanstva povijesnih figura i raspravljamo li o realitetu onoga što se sada zbiva ili, naprotiv, svu energiju usmjeravamo kako bismo se izborili za nekakvu istinu, a zapravo najprizemniji privid, o onome što se prividno zbilo?

U spilji nema zbivanja, tu se postoji na razini jednostavne prisutnosti, i to jednostavno postojanje je zaokupljeno gledanjem u privid nastao iz prošlosti koja se nikada nije zbila jer, ponavljam, zbivanja nema u spilji. U spilju se samo smjenjuju različite projekcije privida na spiljskim zidovima.

Priznajem, zanimljivo mi je gledati kako se istoj publici spiljskih ljudi mogu pustiti različite projekcije privida, a da oni to ne primijete. Nekada su ti spiljski komunisti sada postali zagriženi domoljubi. Kako je to moguće? Pa, jednostavno – riječ je o ljudima koji nikada ništa realno nisu bili. Oni su spiljski ljudi zagledani u zid spilje, bitno je da na tome zidu ugledaju neki privid i sve dok im se nudi privid, oni će biti zadovoljni, poslušni, krotki i, naravno, uvjereni kako sudjeluju u nečem toliko velikom da je manje od spilje.

Za sve spiljske ljude je bitno da ne sudjeluju u nečemu što je veće od spilje koja im omogućava neometani privid života. Spilja je ipak najznačajnija, unutar nje se nalazi privid, a izvan nje realnost.

Mesije hrvatskog privida, sada i uvijek, moraju ponavljati jednu te istu misao: Iznad nas je samo Hrvatska. Slažem se – iznad njih je Hrvatska, a ispod takve Hrvatske je privid. Neka nama našeg privida i suvremene pseudokulture.

Gorljivi sam pobornik algoritama koji udovoljavaju interesima spiljskih ljudi i okružuju ih s onim za čime oni žude, a budući da žude za prividom, algoritmi će im nuditi privide, ta neće im ponuditi Platonova djela.

Kada je netko okružen prividima po mjeri vlastitih interesa, on nije zaveden teorijama zavjera, on je naprosto u pravu i bit će u pravu sve dok je živ. Neka živi ova naša spiljska Hrvatska!

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zašto je važno da Plenković izgubi izbore u Zadru
    •  U korizmi sam se odrekao boga afektiranih vjernika
    •  ''Poison Cake'' za nemoralne kuhinje hrvatskih biskupija
    •  Papa Franjo je poštovao ljude i govorio je pluralnom svijetu
    •  Završena je lažna priča o Plenkovićevoj moći izvan RH
    •  Ako itko ne propituje volju nadređenih, to je Dražen Kutleša
    •  Raspoložuje me Tuđmanova knjiga tragikomičnog mraka
    •  Hrvatska je, u metaforičkom smislu, minsko polje
    •  Lažna religija producira brutalnost, istinita širi optimizam
    •  Nadbiskup Dražen Kutleša u Milanoviću vidi Tuđmana

> Svi tekstovi ovog autora