autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Sarajevska crkva živih i mrtvih

AUTOR: Olivera Jovanović / 07.07.2022.

Olivera Jovanović

U kući Cekovića, na Baščaršiji, u našem podstanarskom sobičku, Vanja i ja smo čistili srebrna kandila iz Saborne crkve. Vanja bi ih donio, a onda bismo zaronili u čaroliju davnih vremena. Pažljivo smo skidali predratnu čađ i patinu ispod koje se pojavilo, ugravirano u srebru, ime priložnika – G. M. J. – Gligorije Manojla Jeftanović.

Radost otkrića priložnika bismo podijelili s Milojkom Ceković, našom gazdaricom. Zajedno smo se divili ljepoti kandila. Milojka bi tada bila srećna i sjetna. Kao onomad kada mi je dala dukat da priložim na Hristov grob u Jerusalim – srećna jer je dočekala da dukat pošalje, a sjetna jer su na njenom spisku za spomen u Svetom Gradu bili, sem nje, samo mrtvi.

Milojka je gospodski nosila svoju tugu, a čarolijom djevojčice, iako je već bila u poznim godinama, nama pravila trenutke za nezaborav.

Takav je trenutak bio i kada smo saznali šta je Milojki Coca-Cola. Taj spoj, naizgled nespojivog, gospođe Milojke i Coca-Cole bi nam uljepšao dan kada bi sa basamaka doviknula nama ili Hamu koji joj je pomagao u kućanskim poslovima: ”Rekoh li ja da mi kupite Coca-Colu, onu veliku!”

U čaroliju naizgled nespojivog bismo se uvjerili i kada bi nas, svojim prisustvom za našu krsnu slavu Nikoljdan, počastio legendarni sarajevski prota Krstan Bijeljac. ”Gospo, ako me hoćeš počastiti naspi mi Coca-Colu!”

Od sarajevskih ktitora i priložnika, onih koji su imali osjećaj za život svijeta pored Cekovića, približili smo se Jeftanovićima – kroz kandila i Milojkine priče: ”Ma, jesu moji Cekovići bili viđeni, ali Jeftanovići su bili iznad svih. Oni su mogli piti kafu kad požele i sa carom Francom Jozefom…”

Kada bi služio liturgiju Vanja je osjećao prisustvo svih ktitora i priložnika koji su se utkali u biće Crkve u Sarajevu. Često bi govorio: ”Oni kao da poju na svakoj liturgiji i to mi daje neopisivu snagu. Nekad mi se čini i da ih vidim: Jeftanoviće, Despiće, Hadžidamjanoviće, Cekoviće, Besaroviće, Hadžiristiće, Konstantinoviće…”

Crkva živih i mrtvih postala je naš svakodnevni sarajevski habitus.

Početkom ovog vijeka, vođeni željom da pronađemo potomke viđenih Jeftanovića, pronašli smo Predraga Jeftanovića – sina doktora Dušana Jeftanovića, unuka Gligorija Jeftanovića i praunuka Manojla Jeftanovića.

Već je bio u svojim kasnim sedamdesetim godinama. Živio je u Čileu. Obradovao se pismu iz svog rodnog grada. Predrag je govorio srpski jezik, ali smo se, na njegovu molbu, dopisivali na engleskom kako bi prepisku ispratila njegova ćerka Andrea koja nije govorila srpski.

U knjizi krštenih Crkvene opštine sarajevske pronašli smo podatke o krštenju Predraga, njegovog brata Nenada i sestre Ksenije. Bilo ih je troje.

Predrag, Nenad i Ksenija su na samom početku Drugog svjetskog rata ostali bez oca Dušana Jeftanovića. Doktor Dušan Jeftanović je uhapšen u Sarajevu i odveden u Zagreb gdje mu se gubi svaki trag.

Milena Jeftanović, Dušanova supruga, potomak čuvene porodice Petrinović s Brača, s troje djece, posle gubitka muža, a da bi sačuvala njih od pakla logora, otisnula se put Južne Amerike. Karte su kupili rođaci koji su ranije otplovili put Čilea. Karte su bile u jednom pravcu.

Predrag, Nenad i Ksenija su izgubili oca. Imovina Jeftanovića je nacionalizovana. Njihov hotel Evropa, prvi hotel u Sarajevu, njegov simbol i podsjetnik na mondenska okupljanja, je posle opet i opet ratovanja, na početku dvadeset prvog vijeka, umjesto denacionalizacije i vraćanja hotela pravim vlasnicima, dobio novog vlasnika.

Hotel Evropa postao je hotel Europe. Predrag nam je pisao o svemu što su oni mogli, sa drugog kraja svijeta, da saznaju o prodaji svoga hotela. U tome nas je spajala neizmjerna tuga nemoći novih vremena.

Predrag se upokojio 2010. godine u Čileu. Ostao je željan sarajevske zime i badnje večeri – unošenja badnjaka u kuću Jeftanovića. O zimi i toplini badnje večeri je pričao ćerki Andrei. Sarajevo je u njegovim pričama postajalo nedosanjana bajka no emocijom koju je širio, bila je najljepša.

Brat Nenad se često vraćao na ove prostore. Preminuo je na Braču 2004. godine, nije imao djece. Ksenija se upokojila u Čileu 1987. Iza nje su ostale dvije ćerke.

Ovog Ljeta Gospodnjeg 2022. u Sarajevo je došla Predragova ćerka Andrea Jeftanović. Htjela je da nas upozna. Vanja je Andreu pri susretu poljubio u ruku. Susret pun emocija s daškom davnih vremena. Andrea je u našem domu upoznala i damu iz roda Konstantinovića. Činilo mi se da nam tu noć, ktitori i priložnici, kroz susret svojih potomaka, šalju svoj blagoslov.

Prisjetili smo se i kako je Ulica Dalmatinska dobila ime – po Dalmatinki Mileni, Andreinoj baki s Brača. Kad izađe iz kuće da kroči na Dalmatinsku ulicu. I danas na zgradi, nekadašnjem domu Jeftanovića, na uglu Titove i Dalmatinske stoji ugravirano G. M. J. – Gligorije Manojla Jeftanović.

Jeftanovići su stradali posle sarajevskog atentata. Stradali su i u Drugom svjetskom ratu posle kojeg im je oduzeto sve. Na grobnici Gligorija Jeftanovića, sin Dušan je napisao: ”U dobru je lako dobro biti, na muci se poznaju junaci”. Ovim Njegoševim stihovima, na spomeniku svoga oca, izrekao je suštinu života svoje porodice koja je u Sarajevu ostavila neizbrisiv trag.

Htjela sam Andrei za uspomenu pokloniti badnjak da ponese u Čile. Zaboravila sam. Možda je tako htjelo da bude – za neki sledeći Andrein dolazak, da unese badnjak u svoj sarajevski dom ako uspije od onog što joj pripada, bar nešto da vrati. Da osjeti sarajevsku zimu na badnje veče koje je Predragu, njenom ocu, u dalekom Čileu, toliko značilo i popije kafu ne u Beču, nego u svom hotelu Evropa.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     Apsurde, kuća ti je ovdje!
     I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih
     Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera
     Smisao korizmenog posta
     Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
     Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
     Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
     Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
     Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
     Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1