SENSE – Prevažan alat u neizbježnom procesu pomirenja

Bio sam pozvan na otvaranje Dokumentacijskog centra SENSE, Centra za tranzicijsku pravdu u petak 13. listopada u Puli, u nazočnosti glavnog Haaškog tužitelja Sergea Brammertza te predstavnika tužilaštva Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, o čemu će iscrpnije biti riječ u narednim danima i tjednima na Autografu, a sutradan, ove subote, govorio sam na konferenciji “Uništavanje kulturnog naslijeđa, poslijeratna obnova i izgradnja povjerenja”, točnije, u panelu “Uloga nasljeđa u poslijeratnoj obnovi, izgradnji mira i suradnji – pouke različitih pristupa”, da kao teolog i novinar dadnem neke ocjene.

Učinio sam to ali sam želio biti konkretan i nešto predložiti. Ovo je ono što sam pripremio za konferenciju, nisam pročitao u cjelosti, ali sam iz glave nekako priopćio.

Mislim da bi bilo dobro da nevladin sektor prestane ignorirati vjernike, a osobito one koji su mirotvorno jako usmjereni poput ovdje navedenih, jer se utjecaj na hijerarhije može lakše artikulirati ako se radi s bazom vjernika

“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!” (iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića, u Petrinji, na blagdan sv. Lovre, 10. kolovoza 1991.).

Nažalost, ovo nije poštivano.

Gotovo nigdje.

Želim se sada pozvati na neka razmišljanja sarajevskog teologa Alena Kristića. Bili smo nijemi svjedoci zlodjela, prani smo mnogim vodama, naučili smo umijeće pretvaranja i mnogoznačnog govora, preko iskustva postali smo nepovjerljivi prema ljudi­ma i često smo im morali ostati dužni istinu i slobodnu riječ, u neizdrživim sukobima postali smo mekušci ili možda čak i cinici.

Jesmo li dakle još potrebni?

Nakon nacionalističkog ludila 90-tih godina prošlog stoljeća ovaj bi radikalni upit luteranskog teologa dr. Dietricha Bonhoefferova, mučenika nacističkog režima, ”Jesmo li još potrebni?”, morao stajati u središtu egzistencije svake osobe (ali i svakog dobronamjernog vjernika) s područja bivše Jugoslavije i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao vjerniku odnosno humanistu.

Doista, ako su među nama bili mogući Vukovar, Srebrenica i Sarajevo, ili Škabrnja, ili Mrkonjić grad, i k tomu još, ako se i dalje pronalaze načini da se negiraju ti i njima slični zločini ili da se pronalaze mehanizmi njihova relativiziranja (kako to upravo čine neki Hrvati), nadasve upiranjem prsta na tuđe zlo, čemu onda još kršćanstvo, čemu kršćani na našim prostorima?

Očajnička Bonhoefferova tvrdnja s obzirom na ponašanje njemačkih kršćana u razdoblju nacionalsocijalizma ”Uništava nas nevidljivost!” pogađa neumoljivo i kršćane s područja bivše Jugoslavije, zahtijevajući konkretan odgovor: zašto je evanđelje 90-tih godina u nama bilo nijemo i zašto to, u odsudnoj mjeri, još uvijek jest?

Tko je umjesto Isusa Krista bio naša savjest i tko to još uvijek, unatoč pretvaranjima, jest?

Postoji veliki broj pojedinki i pojedinaca koji su uložili sebe u različite mirovne programe. Neki su ovdje među nama i oni su sasvim sigurno naša savjest. Prvo što bih želio konstatirati jest da su oni govorili dok su crkve šutjele.

Ali, nije baš sasvim točno da su ”crkve šutjele”. I u najgorim je vremenima bilo glasova razuma, glasova poput ovog citiranog na početku ovoga kraćeg referata.

Pozvan sam da kažem neke ocjene kao teolog i da kao teolog iznesem neke prijedloge.

Citirao bih nekadašnju Generalnu direktoricu UNESCA, Irinu Bokovu, koja je kazala: ”Kultura se nalazi na prvoj liniji sukoba – trebalo bi da bude na prvoj liniji izgradnje mira”. Ako je to tako, a jest, onda je zaštita kulturne baštine osnova za mir.

Nama treba konkretnost. Ja inače polazim iz Bonhoefferove ”Etike”. Ona se pred nama ne pomalja samo kao neumoljiv zahtjev da konačno trijezno i pošteno priznamo istinu o našoj kršćanstvenosti, o kojoj, između ostaloga, svjedoče i kosti desetina tisuća žrtava posljednjeg rata, još uvijek razasutih po dolinama, brdima i jamama BiH, Hrvatske, Kosova, itd, dok se istodobno, beskrupulozni zločinci na sve strane slave kao nacionalni heroji (i to ne samo s političkih govornica već i s oltara); naprotiv, ona pred nama stoji i kao ohrabrenje da unatoč neporecivim zakazanjima, ljudskim i kršćanskim, preuzmemo odgovornost za daljnji život kroz obnovu, jer upravo tome u konačnici smjera Bonhoefferova Etika, ništa manje nego njegova cjelokupna teološka misao:

“Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre!”

”Zadnje odgovorno pitanje ne glasi kako da se herojski povučem iz neke afere, nego kako će dalje živjeti neko buduće pokoljenje.”

Kod nas niti 20-tak ili 15-tak godina nakon posljednjeg rata (ili ratova) 90-tih godina prošlog stoljeća niti u jednoj kršćanskoj crkvi nema ozbiljna naznaka suočavanja i priznanja konkretnih povijesnih krivnji u smislu kako je to za svoju crkvu i svoje vrijeme učinio Bonhoeffer.

Ovo vrijedi i za islamsku zajednicu.

Dosta više prenemaganja: tražimo konkretne odgovore!

Onaj tko guši ili upropaštava priznanje krivnje od strane Crkve, taj čak postaje na beznadežan način kriv prema Kristu.

Stoga, krajnje je vrijeme da se kršćanske crkve i druge vjerske zajednice na području bivše Jugoslavije, počevši od ovih u našoj državi, pokažu kao zajednice priznanja krivnje – i to ne samo tako što će priznati vlastitu krivnju, nego dopuštajući da sva krivnja svijeta padne na njih – jer bez toga će one i dalje, ispražnjene od kršćanske biti, umjesto da budu predvodnice društveno-političke obnove biti njezin najveći kočničar.

Ja samo podsjećam na riječi hrvatskog episkopata, predvođenog kardinalom Kuharićem, koji su o 50. obljetnici završetka Drugog svjetskog rata 1995., napisali:

”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božje i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima?”

To nam je pismo putokaz.

Sarajevska vjećnica, dubrovačka jezgra, Stari mostarski most, manastir Žitomislić, Ferhad-pašina džamija, odnosno Ferhadija u Banja Luci… uništeni su jer je cilj rata bio i pojačati učinke etničkog čišćenja, zatiranjem tuđih simola i identiteta.

Sukobi, osobito u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, poput mnogih suvremenih oružanih sukoba, bili su sukobi zasnovani na identitetu, rezultat spora između grupa društva osnovanog oko zajedničke kulture. Kulturni i vjerski spomenici su posebno bili meta na obje strane, kao vizuelni simboli koji pripadaju drugoj grupi.

Iako se tradicionalni načini za rješavanje sukoba uglavnom prilagođavaju tako da se otklone razlike u interesu između zemalja ili grupa, za sukob zasnovan na identitetu potreban je novi pristup. Zaštita kulturne baštine, tako se pokušalo na Kosovu postala je suštinski dio procesa izgradnje mira.

Mislim da sam pravi duhovni šok doživio u Banja Luci, 1997, kada sam posjetio tamošnje preostale muslimane i prisustvovao molitvi u improviziranom prostoru pored ruševina Ferhadije: Na livadi pored srušene džamije, nad pločama koje su označavale groblje, domaći ljudi, sasvim sigurno nisu to radili Bošnjaci i sasvim sigurno nisu to bili ni Hrvati, ostavljali su parkirane automobile.

Blatin gumama se gazilo po grobovima. Poruka je bila jasna: Mi vas preziremo, mi želimo da nestanete i da se nikada ne vratite.

Hoće li naša nutarnja otpornost biti dovoljno jaka protiv onoga što nam je nametnuto i naša iskrenost prema samima sebi dovoljno bespoštedna da bismo opet našli put do jednostavnosti i čestitosti?

Hinjena religioznost je dokazala da ne postoji niti jedan politički interes kojeg ne bi mogla pokriti religijska ideja te da, nažalost, u tome su svoj udio imali i sudjeluju i mnogi vjerski službenici ali i vođe. Vjerski fanatizam hrani se time što postoje vjernici koji za nasilje, osvetništvo i manipulaciju ljudima traže opravdanje u religiji.

Nakon nacionalističkog ludila 90-tih godina prošlog stoljeća ovaj bi radikalni upit luteranskog teologa dr. Dietricha Bonhoefferova, mučenika nacističkog režima, ”Jesmo li još potrebni?”, morao stajati u središtu egzistencije svake osobe (ali i svakog dobronamjernog vjernika) s područja bivše Jugoslavije i to kao cijena čak i puke primisli o tome da se o sebi usudi razmišljati kao vjerniku odnosno humanistu

Utješno je trpjeti znajući da razočaranja nisu svršetak, već da za tim slijedi još nešto.

Hrabro je ne pokleknuti pred neopozivim, već ostati uspravan u svojem prosvjedu.

Ja bih sada iznio jedan prijedlog.

Bio sam na dosta mirovnih konferencija, ali jedna me se osobito dojmila: Konferencija pod naslovom “Re:Akcija – vjernici za mir u vremenu nacionalizma i ksenofobije” održana je u Duhovnom centru Lužnica kraj Zagreba od 30. ožujka/marta do 2. travnja/aprila 2017. godine. Sudjelovalo je više od 70 sudionica i sudionika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Kosova, Makedonije, Srbije; muslimana, kršćana raznih denominacija te humanista agnostičkih svjetonazora. Objavili su slijedeći proglas:

”Mi, vjernice i vjernici za mir, opažamo u svojim sredinama, vjerskim i društvenim zajednicama, porast netrpeljivosti, isključivosti, mržnje jednih prema drugima, drugim narodima, religijama, kao i prema strancima u liku izbjeglica. Nacionalizam i ksenofobija su dva oblika nasilja koji se nerijetko opravdavaju pripadnošću religijskim zajednicama i vjerskom tradicijom, što se osobito tiče svih vjernika.

Mi, sudionice i sudionici konferencije “Re:Akcija – vjernici za mir u vremenu nacionalizma i ksenofobije”, u prvom redu želimo jedni drugima i čitavoj javnosti, glasno i jasno izreći svoje uvjerenje da je bilo kakvo opravdavanje ksenofobije i nacionalizma vjerskim razlozima ili religijskim tradicijama duboko neispravno i neprihvatljivo.

Izgradnja mira, na temelju pune ravnopravnosti i vrijednosti svake osobe, u neprestanom traženju slobode i pravednosti, glavne su poruke svetih knjiga naših religija. Vjerska učenja isključuju bilo kakvo uzdizanje jedne nacije nad drugom, svaku mržnju prema pripadnicima drugih identitetskih zajednica te izazivanje straha od drugih i drugačijih ljudi.

Temeljna poruka naših vjera izražena je u pozivu: “Ne bojte se!”. Vjerni tom pozivu, apeliramo da se hijerarhijski predvodnici naših vjerskih zajednica i crkava klone bilo kakvog povezivanja vjere i religije sa širenjem nacionalističke netrpeljivosti, mržnje i straha od drugih. Istodobno, ističemo osobnu odgovornost svakog od nas u izgradnji kulture pozitivnog mira, koji je mnogo više od pukog odsustva rata, u vlastitim užim i širim zajednicama.

Dijeleći međusobno vjeru u Boga, dijelimo i vjeru u važnost i nužnost osobnog doprinosa svakog čovjeka u postizanju i izgradnji mira, nasuprot različitim praksama izravnog, institucionalnog i kulturnog nasilja. Taj put nije lagan.

Štoviše, u povijesti, koja nam se prikazuje kao kontinuitet nasilja te u današnjem svijetu kojim dominiraju vijesti o svakodnevnom nasilju i agresiji, trud oko izgradnje mira može se učiniti uzaludan i utopijski.

Utoliko više hrabrimo jedni druge i sve ljude da ne posustanu u neprestanom zauzimanju za mir i nenasilno suzbijanje nasilja, nacionalizma i ksenofobije.

U demokraciji svaki građanin i građanka snosi odgovornost za stanje i zbivanja u društvenoj i državnoj zajednici kojoj pripada. Umjesto da prepustimo isključivo vjerskim vođama artikuliranje poruka i akcija vlastite vjerske zajednice i crkve, pozivamo svaku osobu da spozna vlastitu snagu i preuzme odgovornost za izgradnju mira.

Naša misao vodilja glasi: “Gradeći mir, slavimo Boga!”

Sudionice i sudionici konferencije ”Re:Akcija – vjernici za mir u vremenu nacionalizma i ksenofobije”

Lužnica kod Zagreba, 2. aprila/travnja 2017.

Mislim da bi bilo dobro da nevladin sektor prestane ignorirati vjernike, a osobito one koji su mirotvorno jako usmjereni poput ovdje navedenih, jer se utjecaj na hijerarhije može lakše artikulirati ako se radi s bazom vjernika.

Izgradnja mira, na temelju pune ravnopravnosti i vrijednosti svake osobe, u neprestanom traženju slobode i pravednosti, glavne su poruke svetih knjiga naših religija. Vjerska učenja isključuju bilo kakvo uzdizanje jedne nacije nad drugom, svaku mržnju prema pripadnicima drugih identitetskih zajednica te izazivanje straha od drugih i drugačijih ljudi

A u svakom komadu ove naše regije naći će se jedan konkretni projekt za kojeg će se naći i pažnja vjerskih čelnika, i pažnja političara, i međunarodna financijska sredstva i volontere da se ostvari ono o čemu ovdje razgovaramo: koristiti baštinu u procesu izgradnje mira. I ja nama u Hrvatskoj, a vi će te ostali lako naći slične prijedloge, dajem mogući projekt: okupimo se, nije da nas je malo, znam i za puno spremne omladine, onda hodimo kod vladike pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka i pitajmo ga, kao predstavnika možda najsiromašnije vjerske zajednice i toposa u zemlji, gdje nas treba.

Imamo dobre temelje: u Pakracu je kolega Goran Božičević silnog truda uložio svojim Miramidama. Odimo u Pakrac i dogovorimo projekt. Ne ponašajmo se kao hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je otišla u Pakrac i u potpunosti ignorirala vladiku Jovana. To je bila njena mjera. Ona je time sve rekla o sebi.

Dakle, počnimo s nečim opipljivim, mogućim ljetnim kampom, pripremimo tu omladinu u ovom Centru SENSE, i neka taj kamp, ekumenski, koji će biti i radna akcija, bude duhovna obnova i mirovna škola.

Za kraj, želio bih se još jednom zahvaliti nadi i trudu Mirka Klarina, direktora ovoga Sensinog Dokumentacijskog centra, koje baštini rad Haškog tribunala, jer nas on uči da je potrebno ne predati se, nego ostati nemirni i nezadovoljni u nepravednom svijetu.

Ponekad valja htjeti i nemoguće kako bismo dosegnuli moguće. Hvala.

    •  10 godina od smrti Živka Kustića me i dalje jedno proganja
    •  Šeperova odluka o “ukazanjima” u Amsterdamu i Međugorje
    •  Gasi se franjevačka provincia koja me dovela u Hrvatsku
    •  Dokle će Crkva koristiti Jazovku da dezavuira antifašizam?
    •  U povodu Dana državnosti, datuma kojeg se HDZ-ovci srame
    •  30 je godina od, možda, najboljeg intervjua u mojoj karijeri
    •  Mons. Ivo Martinović, dostojan sljedbenik Srećka Badurine
    •  Jürgen Moltmann: Nema progresa bez ekološke pravednosti
    •  Papa nije rekao ''pederčine'', već ''pederi'',  pa što?
    •  35 godina života u Hrvatskoj, 30 godina mrzilačkih napada

> Svi tekstovi ovog autora