Sila se nudi

Jednom nedavno, u transakciji vrlo, vrlo velikog novčanog iznosa, George Lucas je prodao svoj Lucasfilm Ltd. korporaciji Walt Disney. Zatim je glavninu ostvarene zarade, iznos od oko četiri milijarde dolara, poklonio Crvenom križu i povukao se sa scene.

Radilo se o drhtaju u Sili koji je stubokom promijenio odnose snaga u svjetskoj komercijalnoj kinematografiji. Lucasovi serijali Ratovi zvijezda i Indiana Jones bili su jedine preostale velike franšize izvan portfelja velikih korporacija. U vrijeme kad su nastajale bile su optuživane kao izravni izazivači kraja ere autorske kinematografije u Hollywoodu – ali, kao Lucasova tvorevina, bile su autorska djela u autorskom vlasništvu. Da, autor nije nakon prvih deset godina njihova postojanja s njima vukao najpametnije poteze; naročito se ogriješio o Ratove zvijezda, koje je učinio praktički nedostupnima javnosti u izvornom obliku, iskoristivši ih kao poligon za razvoj digitalnih tehnologija na prijelazu milenija. Dotične je tehnologije pritom koristio za snimanje prequela, prednastavaka originalne trilogije, priče o usponu i padu Anakina Skywalkera, dirljivo preminulog na njezinom kraju. Kao djelo filmaša koji je dva desetljeća zapuštao redateljske vještine, Epizode I-III imale su hrpu mana – ali kakve god bile, bile su Lucasovo autorsko djelo.

Premda vrlo do iznimno uspješni u vrijeme pojave u kinima, prequeli jednostavno nisu izazvali onaj oblik obožavanja koji je prethodno uživala originalna trilogija. Kako i bi? Epizode IV-VI bile su čisti fenomen – i kao pripovjedni ciklus, i kao pustolovno filmsko iskustvo, i kao doživljaj dotad neviđenih prizora i zvukova, i kao popkulturni mit svoje ere. A i kao komercijalni fenomen, naravno. Lucas je prihvatio izbacivanje iz svih cehova Hollywooda kad je odbio potpisati Irvina Kershnera i Richarda Marquanda, redatelje Epizoda V i VI, na najavnoj špici filmova: zato je I-III snimao bez mogućnosti angažiranja ijednog američkog cehovskog glumca i suradnika. Nastala dobrano izvan struktura moći američke industrije zabave, originalna trilogija Ratova zvijezda bila je pobunjeničko djelo. Do 1999., kad su se prequeli pojavili, Hollywood je bio dobrano na putu usvajanja svega onoga što je kod odmetnutog Lucasa prije djelovalo originalno – a njegova su se umijeća, napose u vođenju glumaca i oblikovanju neizbježne melodrame, već činila oronulim naspram dosega naraštaja odraslog pod utjecajem originalne trilogije. Do 2012., kad su Ratovi zvijezda bili prodani velikom imperiju obiteljske zabave koji je nedugo prije toga progutao Marvel, Lucas više nije imao što izgubiti – svoju je mitografsku pripovijest o Anakinu Skywalkeru već u cijelosti ispričao, a iako je imao izvjesne ideje o smjeru kojim bi priča nakon Epizode VI mogla poći, ljudski je shvatljivo da mu više nije trebalo dodatno omalovažavanje od strane onih koji su prema njegovom životnom djelu gajili gorljiv, počesto potpuno nezdrav fanatizam.

Zato milijuni glasova nisu užasnuto kriknuli kad je prvotni stup franšiznog Hollywooda posljednji pao. Naprotiv, u srcima usrdnih poklonika rodila se nova nada, nada u nove filmove posvećenog serijala koji će biti sličniji onom kvazireligijskom iskustvu koje su im Luke, Ben, Han, Leia, Yoda i nadasve Darth Vader donijeli u mladosti. A korporacija Disney saslušala je njihova nadanja s velikim zanimanjem i potrudila ih se u što većoj mjeri ostvariti.

Slijedeći metodologiju već uvelike zahuktalog – ali, dokle god bude bio uspješan, i razmjerno samostalnog – Marvela, Disney je na čelo Lucasfilma postavio Kathleen Kennedy, jednu od najsposobnih producentica Hollywooda i dugogodišnju suradnicu samog Lucasa, između inih. Kennedy je dobila zadatak ne samo snimi tiEpizode VII-IX, nego i u što većoj mjeri izmusti nostalgiju za originalnom trilogijom kroz niz antologijskih filmova (nitko ne tvrdi da će doista i biti antologijski, korporacija ih samo tako zove) radnje smještene tu negdje oko i uoči Epizoda IV-VI.

Istovremeno, bilo je presudno što brže dobiti povrat za investiciju. Lucas nije imao dioničare, pa je mogao čekati šesnaest godina od jedne do druge trilogije: Disney je već u listopadu 2012. objavio kako želi imati Epizodu VII u kinima do ljeta 2015. godine. A kao momka koji će taj zadatak znati ispuniti predstavili su J. J.-a Abramsa, suautora televizijskih serija Alias, Lost i Fringe koji je cijelu potonju filmsku karijeru izgradio na obnavljaju uglednih franšiza. Čovjek je ipak još pri radu na rebootu serijala Zvjezdane staze izjavio da više voli Ratove zvijezda, hvala Stvoritelju! Sila će u njemu sigurno biti jaka, a ni brojke neće biti za baciti.

Ispostavilo se da i uz najbolju volju čak ni siroti J. J. nije mogao iznijeti najveće breme povjereno jednom iskrenom geeku za manje od tri godine, tako da nam Epizoda VII u kina dolazi tek na kraju 2015., usprkos tradiciji izlaska svih dosadašnjih za vikend Dana spomena potkraj svibnja. (To je samo prva tradicija koja će pasti. Lucasu su za domišljanje i izradu filmova trebale po tri godine: Disney to vrijeme krati napola. Godina provedena bez povoda za cijeđenje novca od vjernika godina je promašenog apostolskog rada na svetoj stolici Sile.) A kad se izvorno odabrani scenarist Michael Arndt pokazao nesposobnim izvući zadovoljavajuću priču iz idejnog sinopsisa nove trilogije koji je Lucas priložio pri prodaji vlasništva, Kennedy je naredila da se Lucasov koncept u cijelosti odbaci – te u pomoć Abramsu pri pisanju novog scenarija pozvala Lawrencea Kasdana, scenarista Epizoda V i VI, a i Otimača izgubljenog kovčega.

Sa snimanja 2013. godine curile su strogo kontrolirane i strogo ohrabrujuće informacije. J. J. je odlučio snimati na što više stvarnih lokacija, uz što više praktičnih efekata i animatronike: samo ono što se ne može snimiti na setu kreirat će se digitalno. Usprkos objavljivanju u 3D tehnici, kamere na snimanju bit će filmske, u 35mm i IMAX formatima, a Abrams će zatomiti svoju ljubav prema odsjajima u objektivu kako bi mu film izgledao što sličnije originalnoj trilogiji. Artificijelnost prequela past će u zaborav i novi će nam film vratiti sve ono što su nam godine uskratile. Jej!

Kako bi zajamčio da novi film ne prođe nezapaženo, Disney je podigao franšizni potencijal filma za stupanj više čak i od dosadašnje Lucasfilmove prezasićenosti. Jedno je kad neovisni studio putem merchandisinga nalazi sredstva za opstanak: sasvim je druga stvar kad to radi najveća svjetska franšizna korporacija. Uz metode poput odvajanja cijelih redova polica u trgovačkim lancima za igračke iz Epizode VII, te polovica prodajnog prostora u trgovinama samog Disneyja u te svrhe, procesa koji je započeo već s krajem ljeta 2015. u Americi – a i šire – jednostavno nije bilo moguće osmozom ne upiti uzbuđenost zbog dolaska novog filma. Nađite nekog tko bi se usudio postaviti pitanje oko uputnosti kupnje lutkica iz filma koji još nitko nije vidio! Ratovi zvijezda izmislili su suvremeni franšizni marketing, Disney ga je sad primijenio suptilnošću svjetlosne sablje zarivene u grlo, a potrošači su je zdušno progutali čak i nakon što se aktivirala.

Onda, kako izgleda to moćno oružje za uništavanje protoka vremena i samog starenja, za preodgoj zabludjele mladeži koju je zadesilo odrastanje na Epizodama I-III, za dokazivanje da Sila Boga ne moli i za usputno rušenje upravo svih rekorda zarade na blagajnama?

Pa, izgleda vrlo lijepo, ako pod pojmom “vrlo lijepo” mislimo “onako kako je izgledala Epizoda IV, snimljena za malo para kamerom direktora fotografije koji je Lucasa smatrao blentavim klincem i nikad nije imao dovoljno opreme”, a ne “onako kako je izgledala Epizoda V, snimljena za sasvim dovoljno para kamerom direktora fotografije naviklog na rad s Cronenbergom i istraživanje potencijala istančane palete kolorita, kao i ekspresivnih ploha svjetla i sjene”. Imperij uzvraća udarac u svakom je pogledu nadmoćan Novoj nadi, ali J. J. Abrams nije mogao igrati na sigurno oponašanjem najriskantnijeg nastavka originalne trilogije.

Epizoda VII bila bi remake Epizode IV kad bi se filmske prerade stvarale tako da se svi djelići izvornoga filma bace u zrak, puste da padnu gdje Sila hoće i zatim lagano spoje u nešto što možda nije priča, ali je svakako radnja. Na kraju krajeva, prequeli su imali priču – nešto o načinu na koji pacifistička, pluralistička društva pod idealtipskom zaštitom mudrog viteškog reda ipak mogu propasti u totalitarizam kada dopuste da ih čisto zlo izmanipulira snagama komercijalizma i militarizma, te kad se razočaranom idealizmu dopusti da se razmaše u ekstremizam – ali koga je briga? Sve su to sumnjivo duge riječi. Kako je to relevantno za naš svijet? Fanovi su rekli da ih to ne zanima, da bi oni ipak radije nešto u čemu pozitivci u X-Wingovima vode zračne borbe s negativcima u TIE lovcima, nešto gdje Millennium Falcon svi nazivaju najgorom krntijom koja je ikad letjela svemirom mada je svima to najdraži laki galaktički tegljač svih vremena, i nešto gdje se po mogućnosti naš junak i naš negativac bore laserskim mačevima u finalu (samo to su kanonska imena dotičnog oružja, “svjetlosna sablja” i “laserski mač”, znaju nerdovi) – jer to su Ratovi zvijezda! To! A ne filmovi gdje “sloboda umire uz gromoglasan pljesak”. Uf, to je bedara, a kome treba bedara kada sebe i dijete koje odgaja da odraste u maloga sebe vodi u kino?

Sila se budi iz svih tih razloga nema priču. Sigurno je sigurno. Nema priču originalne trilogije, i danas najdosljedniji prikaz monomita Josepha Campbella na velikom ekranu (znate već, onoga o junakovom putovanju tipičnom za sve velike epske priče čovječanstva, kako je to taj američki antropolog već rekonstruirao temeljem opsežnog poznavanja svjetske pripovijedne baštine prije nego što su došli francuski poststrukturalisti, zapalili Gaulois i rekli da je sve to običan merde). Nema priču prequel trilogije, zanimljivu inverziju monomita u kojem potencijalni spasitelj Sile postaje njezin najveći zatornik, koju ipak mrzimo jer je Lucas nakon nje opet mijenjao kadrove u Povratku Jedija, pretvorivši se u najomiljenije lice na metama geek pikada. Priče zato tu nema.

Ima obilje radnje, jer, hej – ako netko zna slagati radnju, to zna tvorac Losta! Nije bitno kakva je, bitno je da je ima, a ako u svaki prizor još stavlja neku referencu na Epizodu IV – bilo da su to tajni podaci stavljeni u astromehaničkog droida (ondje kao holokocka, tu kao nešto slično USB sticku, ali što se može kad J. J. nikad nije ni skužio holokocku), bilo da je to skupljanje otpadnog metala na pustinjskom planetu (dotični planet nipošto nije Tatooine, svaka sličnost je slučajna, jer premda je pun olupina zvjezdanih razarača iz neke davne bitke, a ekonomija mu se temelji na njihovom recikliranju, posao ne samo da je prepušten individualnim poduzetnicima, nego ni Jawa nema nigdje na vidiku), bilo da su to upute koje jurišnici primaju preko interkoma dok zdušno tragaju za našim junacima tako što protrčavaju pored njih (trebat će još naraštaji da se izumi model njihove kacige s perifernim vidokrugom) – tim bolje. E, to su baš Ratovi zvijezda!

Lucas je nekad imao razmjerno nisko mišljenje o razini pregnuća potrebnog da se snimi novi film iz ovog serijala. Nakon što se zna koji dio šireg zapleta treba ispripovijedati, dovoljno je da se situira u tri vizualno različite lokacije, opremi s dovoljno inovativnosti za novu seriju mercha i tržište će se pobrinuti za ostalo. Epizoda VII hrabro prkosi toj formuli. Nakon pustinjskog planeta u radnju uvodi još tri lokacije (bit će vam oprošteno ako mislite da su samo dvije, doduše, jer i druga i treća izgledaju kao Irska, ali barem četvrta izgleda kao plod nesvetog odnošaja Hotha i Zvijezde smrti, što uopće nije igranje na sigurno). U pogledu scenografije, najinovativnija je kad nas dovodi u nešto što bi moglo biti krijumčarsko utočište, ili možda hram, ili možda kantina za cijeli niz inovativno dizajniranih svemiraca… Okej, u pogledu scenografije Epizoda VII uopće nije inovativna, ali tu su barem kostimi, zar ne? Da vidimo, glavna junakinja odjevena je u krpe za treći red statista iz Epizode I, Han Solo nosi svoju jaknu iz Epizode V za koju izričito tvrdi da nije njegova jakna iz Epizode V (jasno da nije, ona je bila od tkanine, ova je od kože), a bitan detalj u radnji je još jedna jakna koja prelazi iz ruke u ruku, a doima se odnekud poznato… A da, Luke je nosio takvu na dodjeli ordenja na kraju Epizode IV. Što onda ako svime time negiramo golem dizajnerski potencijal scenografa Ricka Cartera (Avatar) i kostimografa Michaela Kaplana (Blade Runner)? Bar ne pravimo grešku prequela, koji nisu izgledali kao Ratovi zvijezda.

Za one koji su se tek uključili u čitanje ove kritike: Sila se budi izgleda kao Ratovi zvijezda. Do bola. Nema priču, samo neki zaplet o nekakvoj karti koja vodi do Lukea Skywalkera, što je svima jako bitno jer je on jedini preživjeli Jedi. U zapletu je i spomenuto čedo Hotha i Zvijezde smrti, čisto zato da bi se u filmu zbivale stvari kakve se u Ratovima zvijezda zbivaju, ali nikoga zapravo nije briga za to, jer bi inače na vrijeme pronašli tajne planove za njegovu izradu i uništili ga. Jer se i takve stvari u Ratovima zvijezda zbivaju, ali ako se uspješno odrade, nemamo planetarne eksplozije i onda sve skupa ne izgleda kao ono što je korporacija Disney platila.

Film ima i likove, jer šefovi znaju da nema lutkica bez likova. Glavni junački lik je droid po imenu BB-8 (korporacija je odlučila ime QT-π sačuvati za drugu priliku), spomenuti astromehanički droid. Glavni tragični lik je droid po imenu R2-D2, koji se toliko stidi svoje uloge u prequelima da odbija raditi. Ima i nešto nemehaničkih likova, koji su svi humanoidi – kako bi film izgledao kao Ratovi zvijezda – ali, hej, nisu svi svjetloputi i muški! Jedan od troje glavnih likova je tamnoput, a jedan je ženskog spola. Kome treba više raznovrsnosti u galaktici s tisućama mislećih vrsta?

Spomenuti tamnoputi lik jurišnik je s krizom savjesti, što je otprilike sve što o njemu kroz film doznamo, iako ga glumi vrlo daroviti britanski glumac John Boyega. Pustimo njega, već drugi put sam spomenuo jurišnike. Kakvi jurišnici, zar nije Imperij hametice bio uništen na kraju Epizode VI, prije puna tri desetljeća kako u stvarnom životu, tako i u kronologiji ovih zbivanja? Zar nije uspostavljena Nova Republika, zar nije vrijeme za druge sukobe i drugu dinamiku?

*kratak insert Disneyjevih dioničara koji se previjaju od smijeha*

Ne, gledajte, jedan od prvih poteza korporacije s ovom franšizom bilo je bacanje svega što se stvorilo u okviru knjiga i stripova zvanih Prošireni svemir ravno u prvi kompaktor smeća. Ništa od tih djetinjarija više nije kanon, a novi, ozbiljni kanon glasi kako slijedi: iako je Republika obnovljena, snage Imperija netaknute bitkom za Endor pregrupirale su se u nešto zvano Prvi poredak, a protiv njih se ne bore snage središnje vlasti, o ne, nego Pokret otpora. Koji radi za središnju vlast. Što je sasvim logično. Ovo nisu droidi koje tražite. Produžite dalje.

E sad, unutar Prvog poretka imamo šefa onog Hotha smrti, inače zvanog baza Starkiller, jer je to super insajderska fora za sve koji su ikad čitali Lucasove stare scenarije. On se ne zove Moff Hux, nego general Hux, ali uglavnom je isti lik, osim što ga ne glumi Peter Cushing, nego Domnhall Gleeson – Brendanov sin, dosad u svemu odličan, ali tu jednostavno bezvezan. Uz bok Huxu je Gwendoline Christie kao kapetanica Phasma, ali kao i da nije. Uz drugi bok Huxu je Adam Driver kao Kylo Ren, negativac čiji će kostim vaše dijete nositi za iduću Noć vještica.

Kylo Ren na hatskom možda znači “kreten”, ali to i ne počinje opisivati razinu retardiranosti lika. Ne zato što ga Driver loše glumi, naprotiv – nego zato što njegovim bisernim potezima nema kraja, a svi su prikazani bez imalo ironije, kao potezi silnog zlikovca punog patosa. Naš Kylo iz svemira povede napad na selo pokraj kojega je parkiran nemaskirani X-Wing, pa sleti na drugi kraj sela i uopće ne uništi X-Wing iz orbite. Naš Kylo u zgradi traži droida koji mu treba čitav, pa za početak uništi zgradu. I sve tako. Naš Kylo je s jedne strane toliko moćan u Sili da je u stanju zaustaviti blasterski hitac u zraku, ali s druge strane je nepismen, pa tako nikad nije čitao Vodič kroz sve što negativci ne smiju raditi, veliki hit među stratezima Mon Calamarija još otprije bitke za Yavin. Što je, naravno, jedini način na koji Abrams uopće može oblikovati radnju oko njega.

Kylo ipak ima izlaznicu iz zatvora za sve aktualne i buduće grijehe u očima geekova iz jednog jednostavnog razloga: isti je kao oni. Jedini oltar na kojem se moli je oltar Dartha Vadera, čiju spaljenu masku ima. (Kako kul!) Kad pošizi jer nešto ne ide po njegovom, upali svjetlosnu sablju i počne satirati sve oko sebe. (Kako kul!) Ima problema s roditeljima, koji su se zbog njega razveli. (Okej, to nije kul, ali naći će geek tu duboke životne istine, ako pojam “životno” netočno smatramo kao “sve što nije izravno vezano uz Ratove zvijezda”.) A Prvi poredak je isto što i ekipa s kojom preko interneta razmjenjujemo nacrte za jurišničke oklope: neka samo misle da smo cosplayeri bez stvarne moći, upoznat će oni još našeg Starkillera.

U tom identificiranju ciljane publike s nemuštim negativcima ovog filma leži najveće postignuće J. J.-a Abramsa u Epizodi VII: sadržaj ovog filma izvire prije iz psihopatologije njegove publike nego iz bilo čega što bi inače zaokruženoj pripovijesti Epizoda I-Vi trebalo dodati.

Ali to nije sve! Na svu sreću, Sila je bila uz svoje prinudno komercijalno otjelotvorenje u sedmoj emanaciji, pa je pridodala ovom filmu neke vrijednosti koje su već sada neprijeporne vrline.

Jedna, očekivana, jest partitura Johna Williamsa. Nema tih sila zla i nepravde koje bi nečemu što je za ovaj serijal komponirao vremešni čuvar tradicije simfonijskog skladanja naših dana oduzele dašak čiste čarolije. Kad Abrams napokon dovrši s tim svojim zbivanjima, pa s krajem filma prepusti par minuta čistom slikovnom pripovijedanju s glazbenom podlogom (što je inače Lucas uvijek radio, iako se kod njega uvijek bolje znalo u čemu je poanta), to odjednom počne sličiti Ratovima zvijezda – ne onima koji jesu, nego onima koji bi mogli biti. Nikad viđenima, drugačijima i slikom i zvukom. I bremenitima potencijalom da od njih još postane nešto.

A taj se potencijal u najvećoj mjeri utjelovljuje u glumici zvanoj Daisy Ridley, Engleskinji koju je Nina Gold (da, ista ona voditeljica castinga koja napučuje Igru prijestolja) ovdje prizvala milošću midiklorina. Ridley nema nikakvu karijeru iza sebe, mlada je, koščata, zubata i uglata. Svaki njezin izgovoreni slog i svaka gesta odaju potpunu kontrolu nad androginom pojavom koja joj je dana: sve što radi upečatljivo je, sve što kazuje zvuči smislenije nego što bi trebalo. Uz nju je čak moguće povjerovati da je Galaktika zaboravila na rat Pobune protiv Imperija, ali ne i na točan iznos parseka u kojima je Falcon izveo Kesselsku utrku, što je dosta ezoterična stvar.

(E, da je bar Nina Gold tražila Anakina za prequele. Možda bismo čak imali glumca koji govori britanski engleski – znate već, onako kako će ga naknadno govoriti James Earl Jones.)

Dakle, imamo barem sjajan potencijal za Epizodu VIII. Onu u kojoj će od Disneyja pomazani redatelj Rian Johnson pokušati od nesretnih rogova strpanih u vreću čiste komercijale zvane Epizoda VII izdjeljati bjelokost pripovijednog smisla: onu u kojoj pojave zvane Kylo Ren i Prvi poredak i Snoke (ne znam, nekakav hologram koji baca sjenu, očito radi za Tamnu stranu, ali nije Sith, uglavnom služi kao dokaz da Andy Serkis može zvučati kao sve što hoće) imaju smisla, onu u kojoj ta vrlo, vrlo daleka galaktika u kojoj smo jednom davno odrasli odjednom ima većeg smisla od simulakruma naše mladosti.

Smijemo li se nadati, sad kad nam je Epizoda VII slomila srce, a ključeve Sile drži korporativni imperij? Naravno da smijemo. Nismo Sithi da razmišljamo u apsolutnim kategorijama.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina
    •  Čovjek koji je pao na Mars

> Svi tekstovi ovog autora