Šlamperaj i licemjerje

Kad čovjek već pomisli kako je ipak nešto krenulo naprijed, kako malo-pomalo postajemo Europljani, kako se usklađuju misli, djela i postupci, udari te poput groma obična vijest iz nekih medija, koja poništi ta uzaludna nadanja i krhka vjerovanja. Ta obična vijest jest kako djeca s posebnim potrebama koja pohađaju redovite škole, do kojih im je potreban ”specijalni” prijevoz, posebice kada su u invalidskim kolicima, po nekoliko dana više puta u godini izostaju s nastave zbog po mome mišljenju banalnog razloga – jer su pokvarena vozila gradskog prijevoznika. Kaj god!

Koliko znam, postoje i privatni prijevoznici za takvu djecu i prijevoz do škole može se organizirati svaki dan, za svako pojedino dijete, samo ako ima dovoljno volje, interesa, brige i odgovornosti za takvu djecu i njihove svakidašnje potrebe. Sasvim je irelevantno tko je mjerodavan za taj posao. Ta bi djeca u školu trebala ići redovito ako im to njihovo zdravlje dopušta. Puna su nam usta ”društva znanja”, inkluzije, integracije i ne znam ni sama čega još, a zbog kojekakvih banalnosti ne rješava se ono primarno – siguran i redovit prijevoz djece do škole.

Ta obična vijest jest kako djeca s posebnim potrebama koja pohađaju redovite škole, do kojih im je potreban ”specijalni” prijevoz, posebice kada su u invalidskim kolicima, po nekoliko dana više puta u godini izostaju s nastave zbog po mome mišljenju banalnog razloga – jer su pokvarena vozila gradskog prijevoznika

Vjerujem kako se negdje planiralo, kako je izdvojen novac za to, kako je netko preuzeo obvezu i odgovornost prema toj djeci. Uobičajeno je da se za neke nedostatke, pogreške, nekompetencije u obrazovanju i odgoju gotovo uvijek okrivljuje škola i nastavnici (učitelji i profesori). Svi tim ljudima, bez obzira na osobno obrazovanje, dijele savjete, lekcije, uvrede i ukore, kao što i upozoravaju javnost na njihovu nekompetenciju, nesavjesnost i neodgovornost a da pojma nemaju što znači imati jedno, dvoje ili više djece s posebnim potrebama u razrednom odjelu i koliko se nastavnik mora posebno pripremati za tu situaciju i takvo dijete. To velika većina i čini svakodnevno kako bi se takvo dijete što bezbolnije inkorporiralo u razredni kolektiv i kako bi se nastavni sadržaji što bolje i jednostavnije uskladili s određenim teškoćama svakog djeteta, koje je jedinstveno i za koje ne vrijede neki univerzalni obrasci poduke – osim razumijevanja, multidisciplinarnog pristupa, ljubavi i žrtvovanja. To se nagrađuje na kraju svake školske godine solidnim postignućem takvih učenika, njihovim zadovoljstvom zbog postignutih rezultata u učenju, zbog razvoja vlastitih sposobnosti i vještina te povećanja samostalnosti i samopoštovanja. Takva postignuća nagrada su i njihovim nastavnicima, koji nisu školovani za rad s takvom djecom, već se za to osposobljuju obveznim permanentnim višegodišnjim obrazovanjem, bilo samostalno (osobno) bilo u sklopu rada određenih institucija, pohađajući predavanja i seminare, sudjelujući u projektima…

Iako je ponegdje u početku uključivanja takve djece u redovite škole bilo mnogo otpora nastavnika, roditelja ostalih učenika i nekih stručnih suradnika, taj je projekt prihvaćen i realizira se prilično dobro, na korist svima, a najviše učenicima, pogotovo kad je uz takvo dijete u školi njegov osobni asistent. Zar onda sve to mora pokvariti pokvareni kombi i netko nesposoban i neodgovoran da to odmah riješi umjesto što se čeka popravak baš toga kombija?

Ne mogu vjerovati kako je ta borba za djecu s posebnim potrebama čista farsa, kako smo deklarativno za to, a onda gdje god možemo, to opstruiramo i ponašamo se kao da nam je to zadnja rupa na svirali!

To me podsjetilo na slučaj u jednoj osnovnoj školi kada je ravnateljica gotovo nasilu dijete u invalidskim kolicima upisala u redovitu školu. Pozivala se ponajprije na humanost iako nije bilo ni prostornih ni tehničkih uvjeta (dizalo) za to, na što su upozoravali pojedini učitelji. Ona se tim upisom i inkluzijom hvalila okolo, čak je dobila i određena društvena priznanja i pohvale. Međutim, kada je jedan poznati privatni poduzetnik ponudio ugradnju dizala u školu, ”humana” ravnateljica na to nije pristala opravdavajući interno taj čin svojim inventivnim i dobronamjernim mišljenjem i zaključivanjem kako ne želi svojim ljudima stvarati teškoće koje će nastati nakon ugradnje dizala jer će tada svi takvi učenici navaliti u njihovu školu i zadavati svima mnogo nepotrebnih novih problema.

Za detaljnu je i ozbiljnu psihološku i sociološku analizu i raspravu pitanje dokle može ići ljudsko licemjerje. Za šlamperaj to nije potrebno jer je on bez obzira na to je li eksplicitan ili implicitan bez ikakve simplifikacije zoran i evidentan svaki dan svuda, na svim razinama i u svim segmentima rada u našem društvu.