autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Šlamperaj i licemjerje

AUTOR: Ankica Benček / 26.10.2013.

Kad čovjek već pomisli kako je ipak nešto krenulo naprijed, kako malo-pomalo postajemo Europljani, kako se usklađuju misli, djela i postupci, udari te poput groma obična vijest iz nekih medija, koja poništi ta uzaludna nadanja i krhka vjerovanja. Ta obična vijest jest kako djeca s posebnim potrebama koja pohađaju redovite škole, do kojih im je potreban ”specijalni” prijevoz, posebice kada su u invalidskim kolicima, po nekoliko dana više puta u godini izostaju s nastave zbog po mome mišljenju banalnog razloga – jer su pokvarena vozila gradskog prijevoznika. Kaj god!

 

Koliko znam, postoje i privatni prijevoznici za takvu djecu i prijevoz do škole može se organizirati svaki dan, za svako pojedino dijete, samo ako ima dovoljno volje, interesa, brige i odgovornosti za takvu djecu i njihove svakidašnje potrebe. Sasvim je irelevantno tko je mjerodavan za taj posao. Ta bi djeca u školu trebala ići redovito ako im to njihovo zdravlje dopušta. Puna su nam usta ”društva znanja”, inkluzije, integracije i ne znam ni sama čega još, a zbog kojekakvih banalnosti ne rješava se ono primarno – siguran i redovit prijevoz djece do škole.

 

Ta obična vijest jest kako djeca s posebnim potrebama koja pohađaju redovite škole, do kojih im je potreban ”specijalni” prijevoz, posebice kada su u invalidskim kolicima, po nekoliko dana više puta u godini izostaju s nastave zbog po mome mišljenju banalnog razloga – jer su pokvarena vozila gradskog prijevoznika

 

Vjerujem kako se negdje planiralo, kako je izdvojen novac za to, kako je netko preuzeo obvezu i odgovornost prema toj djeci. Uobičajeno je da se za neke nedostatke, pogreške, nekompetencije u obrazovanju i odgoju gotovo uvijek okrivljuje škola i nastavnici (učitelji i profesori). Svi tim ljudima, bez obzira na osobno obrazovanje, dijele savjete, lekcije, uvrede i ukore, kao što i upozoravaju javnost na njihovu nekompetenciju, nesavjesnost i neodgovornost a da pojma nemaju što znači imati jedno, dvoje ili više djece s posebnim potrebama u razrednom odjelu i koliko se nastavnik mora posebno pripremati za tu situaciju i takvo dijete. To velika većina i čini svakodnevno kako bi se takvo dijete što bezbolnije inkorporiralo u razredni kolektiv i kako bi se nastavni sadržaji što bolje i jednostavnije uskladili s određenim teškoćama svakog djeteta, koje je jedinstveno i za koje ne vrijede neki univerzalni obrasci poduke – osim razumijevanja, multidisciplinarnog pristupa, ljubavi i žrtvovanja. To se nagrađuje na kraju svake školske godine solidnim postignućem takvih učenika, njihovim zadovoljstvom zbog postignutih rezultata u učenju, zbog razvoja vlastitih sposobnosti i vještina te povećanja samostalnosti i samopoštovanja. Takva postignuća nagrada su i njihovim nastavnicima, koji nisu školovani za rad s takvom djecom, već se za to osposobljuju obveznim permanentnim višegodišnjim obrazovanjem, bilo samostalno (osobno) bilo u sklopu rada određenih institucija, pohađajući predavanja i seminare, sudjelujući u projektima…

 

Iako je ponegdje u početku uključivanja takve djece u redovite škole bilo mnogo otpora nastavnika, roditelja ostalih učenika i nekih stručnih suradnika, taj je projekt prihvaćen i realizira se prilično dobro, na korist svima, a najviše učenicima, pogotovo kad je uz takvo dijete u školi njegov osobni asistent. Zar onda sve to mora pokvariti pokvareni kombi i netko nesposoban i neodgovoran da to odmah riješi umjesto što se čeka popravak baš toga kombija?

 

Ne mogu vjerovati kako je ta borba za djecu s posebnim potrebama čista farsa, kako smo deklarativno za to, a onda gdje god možemo, to opstruiramo i ponašamo se kao da nam je to zadnja rupa na svirali!

 

To me podsjetilo na slučaj u jednoj osnovnoj školi kada je ravnateljica gotovo nasilu dijete u invalidskim kolicima upisala u redovitu školu. Pozivala se ponajprije na humanost iako nije bilo ni prostornih ni tehničkih uvjeta (dizalo) za to, na što su upozoravali pojedini učitelji. Ona se tim upisom i inkluzijom hvalila okolo, čak je dobila i određena društvena priznanja i pohvale. Međutim, kada je jedan poznati privatni poduzetnik ponudio ugradnju dizala u školu, ”humana” ravnateljica na to nije pristala opravdavajući interno taj čin svojim inventivnim i dobronamjernim mišljenjem i zaključivanjem kako ne želi svojim ljudima stvarati teškoće koje će nastati nakon ugradnje dizala jer će tada svi takvi učenici navaliti u njihovu školu i zadavati svima mnogo nepotrebnih novih problema.

 

Za detaljnu je i ozbiljnu psihološku i sociološku analizu i raspravu pitanje dokle može ići ljudsko licemjerje. Za šlamperaj to nije potrebno jer je on bez obzira na to je li eksplicitan ili implicitan bez ikakve simplifikacije zoran i evidentan svaki dan svuda, na svim razinama i u svim segmentima rada u našem društvu.

Još tekstova ovog autora:

     Zašto je ćirilica postala sredstvo?

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija