novinarstvo s potpisom
Nedavno je papa Franjo, očito potresen i zaprepašten zbog dimenzija “zla” (raširenosti pedofilije u Crkvi) gotovo zavapio da je “demon Zla” zahvatio Crkvu.
Drugačije si Papa ne može objasniti zašto je čovjek u stanju učiniti toliko zla i toliko gnusnih zlodjela. Netko i nešto mora biti jače od ljudske naravi, zao duh i sila koja vazda čini zlo … Mefistofeles (u Goethovu “Faustu”), “Sotona”, “Diabolus” u kršćanskoj tradiciji.
Strašan, zastrašujući je taj demon – čovjeka kojeg napada onesposobljuje i pretvara u lik na lutkarskom koncu. Nesuvislo je zahtijevati odgovornost, jer ne djeluje čovjek, nego netko ili nešto u njemu što je jače od njega samoga.
“Oslobađajajuća presuda” za sve zlikovce ovoga svijeta ili barem olakotne okolnosti za zločince?
Slavko Goldstein se u svojoj knjizi “1941. – godina koja se vraća“ sjeća likova koji su, svaki na svoj način, bili “dio one snage koji vazda čini zlo”: poraženih doskorašnjih velikih i malih moćnika, denuncijanata, potrčkala i sluga pokornih, koji prema gore kleće, a prema dolje gaze.
Demoni? – nipošto: nego “lokalni jalušnici“ (kaže Slavko Goldstein), daleki od grižnje savjesti i osjećaja neke odgovornosti osvećivali bi se bivšim žrtvama.
Njima nisu oprostili da su se postavili na pravu stranu, pa su im, nemoćni kakvi su jednom bili, jalni i razočarani, zagorčavali život na podmukli, sitničav način.
Upravo su takvi likovi najpouzdaniji slijed svake vlasti i jamac uspjeha diktatora.
Diktatori-zločinci teško da bi bili “uspješni“ u svojim krvavima pothvatima kad ne bi imali pouzdane izvršitelje.
Goldsteinu nije bio potreban demon, jer je sam doživio da je demon u samome čovjeku; nisu deportacije provodile osobe opsjednute demonima, ludilom, paranojom, nego činovnici u ustaškom činovničkom aparatu, članovi UNS-a i Ustaške vojnice koji su provodili deportacije, stražarili u logorima, ubijali iz obijesti ili uništavali radom, izglađivanjem i zlostavljanjem.
To su “normalni ljudi“ – ili, kako je Hannah Arendt ustvrdila za Adolfa Eichmanna, planera “konačnog rješenja“: “cirkusant“, “bezidejan“, “ne razmišlja ni o čemu, udaljen od stvarnosti, bez mašte“, kojemu se uz najbolju volju ne može priznati đavolski misaona dubina.
Arendtova je tijekom suđenja Eichmannu učila lekciju da je “i takav nespektakularan lik mogao učiniti toliko zlodjela“. Tip zločinca koji djeluje iz “objektivizma“ tip je kojem je uništena ili nije razvijena prosudbena sposobnost i samostalno razmišljanje.
Goldstein je “banalnost zla“ otkrio u onima poraženim i razvlaštenim moćnicima, silom prilikom je opet živio s njima, susjedima, poslovnim “prijateljima“, “normalnim građanima“.
Okarakterizirao ih s decentnim sarkaznom i humorom oslikavši soj ljudi koji je neistrebljiv i niče u svakom poretku: u predvorju gospodara, bilo monarha, bilo u predsoblju vladareva kabineta, bilo u najužim krugovima nositelja vlasti: Oportunizam je poslovni recept, jamac za uspjeh i lagodan život.
Zato je Slavko Goldstein posljednjih godina slutio i predviđao ponovno buđenje duhova prošlosti: kult vođe i slast moći krugova oko njega, oportunizam, beskičmenjaštvo.
Godina 1941. zrcalila se u 1991. godini ne samo u osvetoljublju, u žrtvama nego i u dolasku novih moćnika i njihovih vrijednosnih sustava: jedan nacionalizam smjenjuje drugi; povijest se ponavlja – prema Marxu jednom kao tragedija, drugom kao farsa.
I novi uspijevaju potisnuti duboko u svoju podsvijest svoje grijehe te svoja doskorašnja uvjerenja beskonfliktno pomiriti s novim i drugačijim stvarnostima.
Komemoracija Slavku Goldsteinu na dan njegove smrti, u četvrtak 13. rujna u Kinu Europa u Zagrebu zacijelo je podcrtala koliko on jako nedostaje Hrvatskoj: zato što je nepodmitljivo jasno identificirao zlo koje u samome čovjeku, a da nije pokazivao ni trunke osvetoljubivosti.
Njegov poučak: zlo je u čovjeku, kao i dobrota, građanska hrabrost i nekorumpiranost.
Ne trebaju nam demoni, na koje netko može svaliti odgovornost za šutnju na “nepodopštine“ vlasti.
Neslaganje i kritika ne polučuju simpatije, no oblikuju karakter.
Kao učitelj bio bi potreban i danas, jer je njegov utjecaj, neovisno o profesionalnim i političkim funkcijama, dosezao daleko.
Njegove knjige neka govore umjesto njega – i ideja da se knjiga “1941. – godina koja se vraća“ uvrsti u obaveznu školsku lektiru, nije loša. Dapače!
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM. HVALA! KLIKNITE OVDJE.