Sloboda je kad se najhrabriji odvaži reći da slobode nema

Moja prva i najvažnija zagrebačka adresa je bila Kukuljevićeva 23, podstanarska garsonijera u potkrovlju, stan za služinčad u jednoj staroj i zapuštenoj zgradi s početka dvadesetog stoljeća.

Siva peterokatnica malo iznad Iličkog trga, u vječnoj memljivoj hladovini podno Zelengaja, s nekim pomalo tijesnim ulazom, haustorom i stubištem koji me, ovako u sjećanju, podsjećaju na kakvu klaustrofobičnu zaobljenu pećinu iz noćnih mora Antonija Gaudija.

To stubište tko zna otkad nije bilo okrečeno, meni se činilo još od Drugoga svjetskog rata, i sve je, uključujući i tu garsonijeru, bilo puno nekih čudnih starinskih detalja, prastarih sirotinjskih kredenaca, zlokobnih plinskih peći, strujnih prekidača, utičnica i kvaka, a kroz prozor se, koliko se sjećam bio je kuhinjski, pružao strmoglav pogled u isto takvo sivo dvorište, savršeno za samoubojstvo.

I zbilja, da sam tog ljeta i jeseni 1993. skočio kroz taj prozor, bio bi to savršeno razložan svršetak života za mladoga pisca koji je upravo izašao iz opkoljenog Sarajeva, da se ubije tamo gdje bi to imalo stilsko-poetičkog i dramaturškog smisla. No, mene je, srećom, više zaokupljalo pisanje, nego življenje i umiranje.

Na prvi pogled zaljubio sam se u to dekadentno zdanje i u taj stančić na petom katu bez lifta, i u taj još uvijek očuvani drevni Zagreb oko dječje psihijatrijske bolnice u Kukuljevićevoj, trga i tržnice, i donjeg toka Ilice, gdje je još uvijek radilo mnoštvo malih obrta i dućana, u kojima su zagrebački poplunari, kišobrandžije, krojači i dugmari privodili kraju jednu začudnu povijest ovoga grada, koji je meni i mojima, u našim malim porodičnim i kuferaškim povijestima, bio stanica na putu prema Beču.

To je onaj Zagreb koji sam odranije volio, želio sam ga doživjeti i sroditi se s njime, ali u tome su me omele okolnosti, a pomalo i moj naivno-djevojački karakter: bio sam grizodušno zabrinut oko toga hoće li preduboko uranjanje u drugi grad biti izdaja onoga prvog, smrtno ranjenog grada.

Nisam se zadržao u centru, tamo gdje su još postojali ostaci tog Zagreba iz moje kuferaške imaginacije, ali sam, ipak, ostao živjeti u tom gradu ili pokraj njega. A moglo se vrlo lako dogoditi da produžim negdje dalje, pa čak i da se vratim u Sarajevo.

Na prvom ili drugom katu zgrade u Kukuljevićevoj bila je pločica s prezimenom Čaldarović. To prezime bilo je i na poštanskom sandučiću u prizemlju. Rijetko prezime, ali drago mi je bilo vidjeti ga. Čaldarovići su, svi redom, iz Srednje Bosne, pa sam računao da, ipak, imam nekoga svog. Nikakve koristi od toga, osim one najvažnije: u ritmu disanja, rečeničnoj sinkopi, intonaciji. U govori, dakle.

A onda sam, nakon nekog vremena, na stubištu susreo Čaldarovića, čuvenog starog sociologa, čije nam je fotokopirane skripte profesor Rudi Stojak dijelio pred ispit iz Opće sociologije, da ih dobro proučimo, uza svu onu drugu obaveznu literaturu.

Stari je Čaldarović njemu predavao, pa je on, pored sve druge, inače vrlo aktualne, moderne i krajnje osviješteno probrane literature, insistirao da proučimo i “ono od čega smo mi započinjali”. I ja sad tog starog profesora srećem na stubištu zgrade u kojoj živim.

On se dobrodušno smješkao, ja sam smrsio dnevni pozdrav, spustivši pogled i onemogućivši tako svaki daljnji kontakt, ali sam osluhnuo hoće li mu se čuti odakle je.

Bezbeli da mu se čulo. Bio je Bosanac, premda rodom iz Zagreba. Biva i toga da se čovjek rodi tamo odakle nije, kao što biva i onog drugog da čovjek prestane biti otamo gdje se rodio. Takvim se fenomenima s jedne strane bavi književnost, a s druge strane sociologija ili, recimo, antropologija. Premda sam studirao sociologiju (i filozofiju), ja sam se sasvim okrenuo književnosti.

Uskoro sam na tom stubištu susreo i mladog Čaldarovića. Isto ga onako pozdravio i brzo sklonio pogled, da me štogod ne upita. Na tome je svršilo svo to naše dobrosusjedstvo.

Povremeno bih, poput pseta, onjušio oko njihovih vrata, ne bi li čuo što to kuhaju, i ima li u tom kuhanju nekoga našeg rođaštva, ali naravno da ništa nisam osjetio. I tako sam se, nakon malo više od godinu života u Kukuljevićevoj, preselio dalje, u drugi podstanarski stan. Čini mi se da je gazda bio naumio prodavati stan. Da sam imao novca, kupio bih ga, tako da ostane jednako onako oronuo, s mnoštvom starih sitnica.

Godinama kasnije, međutim, vratio sam se u Kukuljevićevu 23 – haustor je, na žalost, bio prekrečen, i sve je bilo uglavnom novo, prošlost je bila posve zakrinkana ili poništena – da radim intervju s Ognjenom Čaldarovićem. Tema intervjua bila je grad. I naravno da se iz druge sobe pojavio stari Čaldarović, koji je izgovorio ono što bi mladi, vjerojatno, prešutio.

Mi se tebe sjećamo, rekao je, i baš sam bio govorio da te pozovemo na kavu, na piće i meze, ali, rekoh, možda bolje ne…

Nije to izgovorio, ali očito je da sam ih odbio držanjem. I tim sklanjanjem pogleda, kojem samo vrlo nametljivi i napasni ljudi – kakvi Čaldarovići sigurno nisu bili – mogu odoljeti, pa unići u tebe kroz tvoje negledanje, te ti se obratiti…

Mnogo sam toga uložio u to da mi se ljudi ne obraćaju, mnogo sam time u životu dobio, ali tko zna što sam sve izgubio. Recimo, ono što sam mogao saznati razgovarajući s jednim od pionira sarajevske sociologije Mladenom Čaldarovićem, te čovjekom koji je taj grad savršeno poznavao upravo iz one perspektive za kojom ja svo vrijeme žudim. Sarajevo 1945. je, možda, više nego i Zagreb 1945, jedno neispričano strašno mjesto, motiv neke velike i važne književnosti. 

Ognjen Čaldarović bio je povučeniji i distanciraniji od oca. Pripadao je drugoj generaciji, bio je drukčiji kao osoba. Osim toga, za razliku od svoga oca, rođenog Zagrepčanina, koji je, ipak, bio Bosanac i Sarajlija, on je, premda rođeni Sarajlija, zapravo bio Zagrepčanin.

Topao, veoma drag i prisan čovjek, s onom vrstom inherentne skromnosti, koja pomalo služi i kao obrambeni štit prema svemu nasrtljivom ili u se i u svoju veličinu zagledanom, Ognjen Čaldarović u znanosti će, u sociologiji, ostaviti bitno dubljeg traga nego njegov otac.

Ali obojica su minuli svijetom kao da su za života bili nevidljivi, ili kao da je zajednica u kojoj su bili istaknuti, veoma koristi i višestruko nadareni pojedinci, od njih u času njihove smrti, ili još prije toga, okrenula pogled. Danima nitko nije objavio vijest o smrti Ognjena Čaldarovića. Bit će da se novinski i televizijski urednici nisu mogli sjetiti tko je taj.

Sociolog, međutim, po prirodi stvari ne može biti samozatajan čovjek. Skroman, da. Ali samozatajan, nikako. Ognjen Čaldarović raskošno se i bogato bavio sociologijom grada. Bio je izvanredno rječit sugovornik, jedan od posljednjih u Zagrebu, koji su grad razumijevali u njegovoj funkcionalnoj cjelini. Mogao je, da su ga pitali, poučiti ove ljude načinu na koji se o gradu misli.

Da me je prije samo nekoliko dana, ili prije nekoliko tjedana, netko upitao s kime bi se zagrebački gradonačelnik trebao posavjetovati kako da smeće skloni s ulica, jedno od pet imena koja bi mi na um pala nesumnjivo bi bilo ime Ognjena Čaldarovića. Ali ne zato što bih bio ne znam kako domišljat, nego zato što je o takvim stvarima mudrije razgovarati s onima koji se razumiju u grad, nego s onima koji se razumiju u smeće.

Osim toga, Ognjen Čaldarović bio je, kao i njegov otac, vrlo praktično čeljade. Recimo, uspostavio je na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu izborni kolegij sociologije rizika, čija je svrha bila ovo: “Polaznici će usvojiti znanja o tome što su i kako su strukturirani rizici u suvremenoj civilizaciji, kako ih razumjeti u kontekstu suvremenog tehnološki uređenog društva u kojem je rizik neizbježan dio strukture društva te kako primijeniti stečena znanja u analizi suvremenih rizika i aktivnosti različitih društvenih aktera.”

Živio je Ognjen Čaldarović neprihvatljivo kratko, jedva sedamdeset i pet godina, i svog je oca, koji je živio pune devedeset i četiri, nadživio nepunih dvanaest godina. O smrti Mladena Čaldarovića nije imao tko da izvijesti ni u Zagrebu ni u Sarajevu. Razlozi tome žalosno su očigledni, a sadržani su u jednom njegovom sjajnom memoarskom tekstu, objavljenom u mostarskom književnom časopisu Most, u dvobroju za svibanj i lipanj 1998, posvećenom stogodišnjici rođenja Nike Miličevića, hrvatsko-hercegovačkog književnika i prevoditelja, jednog od fascinantnijih likova naših provincijskih kultura, osnivača Opere i Baleta, pri Narodnom pozorištu u Sarajevu, i upravnikom Narodnog pozorišta između 1945. i 1950. 

Mladen Čaldarović opisuje nešto što se zbiva u kasno proljeće 1945, u uredu sarajevskog kazališnog intendanta. Sjede njih trojica, bit će da pomalo i pijuckaju, Čaldarović, Nika Miličević i njegov direktor Drame Skender Kulenović, te razgovaraju o repertoaru. Razgovor im se, što zbog potrebe posla, a što iz te neugasive bosanske i kuferaške žudnje za eglenom, razvukao sve do ponoći. U jednom trenutku promijenili su temu, prešli na politiku, i tad Nika Miličević izgovara: “‘Nema slobode’. Rekao je to obično, ni tiho, ni preglasno, sa grimasom bola i gestom rezignacije.  I ponavljao je te riječi još nekoliko puta. Kao refren.”

Izgovoriti te riječi u proljeće 1945. u Sarajevu bila je najveća zamisliva hrabrost. I bila je sloboda. Nika Miličević bio je slobodan čovjek, a Mladen Čaldarović, revolucionar i partizan, umio je pronaći slobodu tamo gdje je nije bilo.

Od te tihe i nenametljive čestitosti bio je sav sačinjen i njegov sin Ognjen. Lijepo im sjećanje, obojici!

(Nije dopušteno preuzeti ovaj sadržaj bez autorove dozvole. Prenosimo s autorova portala gdje je kolumna naslovljena: Ognjen Čaldarović: sloboda je kad se najhrabriji među nama odvaži reći da slobode nema).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora