Socijalna konstrukcija zla

Svakodnevno se koristimo pojmom zla. Taj pojam služi nam veoma često da bismo se odredili prema dobru, da bismo zapravo znali što je dobro.

 

Zlo kao takvo uopće ne postoji, odnosno zlo postoji samo utoliko ukoliko postoji konsenzus o tome koje je ljudsko djelovanje zlo. Naime, ljudi su tijekom povijesti određivali što bi sve moglo biti dobro, a što bi sve moglo biti zlo. Postojeća pisana literatura pokazuje nam sljedeću sliku: što je za jedne zlo, za druge je veoma dobro. Stari zavjet pun je takvih primjera.

 

U tome se smislu bavim temeljnim određenjem pojma zla, njegovim zanimljivim curricululom vitae, te potom koristeći se s pet ključnih socioloških pojmova 1) socijalno djelovanje, 2) kultura, 3) moć, 4) socijalna struktura društva i 5) socijalna integracija tražim odgovor na pitanje kako je pojam zla nastajao tijekom povijesti i što je najviše utjecalo na njegovu društvenu relevantnost.

 

Uvod

Zlo kao takvo uopće ne postoji, odnosno zlo postoji samo utoliko ukoliko postoji konsenzus o tome koje je ljudsko djelovanje zlo. Naime, ljudi su tijekom povijesti određivali što bi sve moglo biti dobro, a što bi sve moglo biti zlo. Postojeća pisana literatura pokazuje nam sljedeću sliku: što je za jedne zlo, za druge je veoma dobro. Stari zavjet pun je takvih primjera

 

Kako je već u sažetku navedeno, svakodnevno se koristimo pojmom zlo i izvedenicama iz tog pojma. Frekventnost toga pojma je jako visoka. Gotovo da ne prođe jedan dan, čak i jedan sat, a da ne spomenemo taj pojam, ili neku od njegovih mnogobrojnih izvedenica. U mnogo slučajeva služi nam da bismo se odredili prema Dobru, da bismo zapravo znali što je Dobro. Taj pojam je negativna definicija Dobra.

 

No temeljno pitanje glasi: što je to ZLO i kako ono nastaje: čovjekovim djelovanjem ili Božjim davanjem? Ako je Bog najveće Dobro, zašto bi stvarao Zlo. Ako ga je već stvorio, zašto ga konačno ne pobijedi? Ili, budimo posve iskreni pa recimo: jesu li Dobro i Zlo dvije jednakovrijedne strane ljudske egzistencije u kojoj nema pobjednika?

 

Tragajući za odgovorom na gore navedeno pitanje u ovome radu polazim od temeljne konstatacije da je zlo vezano isključivo za čovjeka, da je njegov, a ne Božji proizvod, i da stoga zlo kao takvo uopće ne postoji, odnosno da zlo postoji samo utoliko ukoliko postoji konsenzus o tome koje je to ljudsko djelovanje zlo.

 

Dakle, ZLO nije negdje na drugome svijetu, u podzemlju ili nadzemlju, odnosno zlo nije izvan ljudskoga djelovanja. Ono je, kazano rječnikom katoličke molitve Ispovijedam se: misao, riječ, djelo i propust kojim je drugome učinjeno ili nije učinjeno nešto što drugi ne prihvaća kao dobro.

 

Naime, ljudi su tijekom povijesti određivali što bi sve moglo biti dobro, a što bi sve moglo biti zlo. Postojeća pisana literatura pokazuje nam sljedeću sliku: ono što je za jedne veliko zlo, za druge je neizmjerno dobro. Stari zavjet pun je takvih primjera. Izraelci su, npr. ”privatizirali” Jahvu da on u njihovo ime čini zločine nad drugim narodima samo da bi se oni, Izraelci, izlazeći iz tzv. egipatskoga ropstva dočepali obećane zemlje. Sva zla djela što ih je Jahve činio drugim narodima i plemenima tijekom navedenoga putovanja ”izabranoga naroda”, bila su prema, biblijskim izvješćima, na dobrobit Izraelaca.

Biti u kategoriji ”izabranoga naroda” znači moći činiti drugome nešto što će za Tebe biti dobro, ne obazirući se što će to za druge biti neizmjerno zlo. Tako je bilo ne samo u Vukovaru i Srebrenici, nego i u Ahmićima, ali i u Uzdolu

 

Dakle, biti u kategoriji ”izabranoga naroda” znači moći činiti drugome nešto što će za Tebe biti dobro, ne obazirući se što će to za druge biti neizmjerno zlo. Tako je bilo ne samo u Vukovaru i Srebrenici, nego i u Ahmićima, ali i u Uzdolu.

 

Istina, postoji nekoliko oblika bavljenja i razmatranja problema zla, npr. s filozofskoga, zatim s biblijskog stajališta gdje o njemu postoje metafizičke predodžbe, zatim sa sistematsko-teološkog te s teološko-etičkog.¹

 

U ovome članku pokušat ću to učiniti sa sociološkoga stajališta.

 

U tome smislu najprije ću dati temeljna određenja pojma zla, njegov zanimljivi curricululom vitae. Zatim ću tražiti odgovor na pitanje kako je pojam zla nastajao tijekom ljudske povijesti i što je najviše utjecalo na njegovu društvenu relevantnost. To traženje odgovora uradit ću koristeći se s pet ključnih socioloških pojmova:

 

1) U kojem smislu možemo reći da je zlo uistinu socijalno djelovanje, dakle koliko je ono sastavni dio svakodnevnoga ljudskog djelovanja?

 

2) U kojem smislu je zlo sastavni dio prevladavajuće nacionalne kulture u kojoj živi dana društvena zajednica, te koliko je zlo izraz naslijeđene tradicije i promocija uvriježenih stereotipskih shvaćanja nekih određenih društvenih skupina?

 

3) Koliko je zlo posljedica postojanja i korištenja moći od strane onih moćnijih, odnosno koliko je ono dio legalne i legitimne društvene strukture?

Zanimljivo je da ne postoji uopće sadržajni pojam sociologije zla koja bi se bavila njegovim nastankom u nekom određenom društvu te stoga i ne postoji Sociologija zla. Istina postoji zacijelo devijantno ponašanje, koje ako ga raščlanimo, ne mora i ne može biti uopće označeno u svim segmentima kao zlo-djelo

 

4) Je li zlo sastavni dio socijalne, političke, ekonomske, dogmatsko-religijske strukture društva?

 

5) U kojoj mjeri je zlo važan dio, odnosno jedan od najvažnijih dijelova socijalne integracije, socijalnog ”zbijanja redova” (a što se posebno očituje u odnosu nekih vjerskih (katoličkih, pravoslavnih, islamskih i židovskih) velikodostojnika prema počiniteljima ratnih zločina.²

 

Poduzeta analiza postojanja zla kao društvenim konsenzusom određenog socijalnog djelovanja pokazuje da je zlo ponajprije socijalno djelovanje, jer je dakle upravljeno prema drugome, što ne znači da ne može biti upravljeno i prema samome sebi, što katkad (samoubojstvo) može za pojedinca biti ”spasenje”, ”oslobođenje”, odnosno rješenje nagomilanih problema, a za njegove najbliže, najveće zlo koje je mogao učiniti, itd., itd.

 

Bilo bi zanimljivo istražiti, kakvo je u kontekstu navedenih pet socioloških pojmova razumijevanje Zla (ili Dobra) u temeljenim postavkama svake od trenutnih svjetskih religija (kršćanske: katoličke, pravoslavne, protestantskih konfesija), islamske, židovske, zatim budizma, hinduizma, taoizma, džainizma, ali i New Agea) i kakav je njihov stav prema zlima odnosno (zlo)djelima njihovih članova poredanih po hijerarhiji onih koji su ih učinili i jesu li i u kojem vremenu neko od zlodjela svojih članova i sakralizirale.

 

I uvodno još jedna zanimljivost:

 

Rječnik hrvatskoga jezika (ur. J. Šonje; Zagreb, 2000) pokazuje sljedeću situaciju: pojam Zlo ima 87, a pojam Dobro tek 37 izvedenica:

 

ZLO: zloba, zloban, zlobnički, zlobnik, zlobno, zlobnost, zločest, zločestoća, zločin (zao čin), zločinac/zločinka, zločinački (npr. djelo, pothvat), zločinstvo, zloća, zloćko (a to je onaj ”moj mili i dragi zloćko”, reći će cure za svoje malo nestašnije momčiće), zloćudan, zloćudnost, zlodjelo, zloduh, zloglasan, zloglasnik, zloguk (zloguki prorok), zlohotan, zlohotnik, zlokoban, zlokobni, zlonamjeran, zlonamjernik, zlonamjerno, zlonamjernost, zlopamtilo, zlopatiti, zlopaćenje, zlopatnički, zlopatnik, zloporaba, zloporabiti, zlorabiti, zloslutan, zloslutnik, zloslutno, ali kako je ovo moguće: zlosretan, zlosretnik, zlostavljati, zlostavljanje, zlotvor, zlotvoran, zlotvorski, zlouporaba, zlouporabiti, zloupotreba, zloupotrebljavati, zlovolja, zlovoljan, zlovoljnik, zlovoljno, zlovoljnost, zlurad, zluradost.

Pojedinac može znati, i u najvećem broju slučajeva, jako dobro zna, koliku će patnju i bol nanijeti žrtvi čineći joj zlodjelo, dok će s druge strane također osjećati ushićenje i veliko zadovoljstvo, pače smatrat će da je to za njega Bogu ugodno djelo, jer je uspio drugome nanijeti zlo i, i u takvim slučajevima osvetiti mu se. Znam, postavit ćete pitanje: a odakle je zlo, iz čega izvire pa da bi se njime netko bavio?

 

DOBRO: dobrobit, dobročinac, dobročinitelj, dobročiniteljski, dobročinstvo, dobroćudan, dobroćudno, dobroćudnost, dobrodošao, dobrodošlica, dobrodušan, dobrodušje, dobrodušno, dobrodušnost, dobrohotan, dobrohotno, dobrohotnost, dobronamjeran, dobronamjerno, dobronamjernost, dobrostiv, dobrostivo, dobrostivost, dobrostojeći, dobrosusjedski, dobrota, dobrotom, dobrotvor, dobrotvoran, dobrotvorno, dobrovolja, dobrovoljac, dobrovoljački, dobrovoljan, dobrovoljno, dobrovoljnost, dobrovoljstvo.

 

I još nešto: Zanimljivo je, međutim, da ne postoji uopće sadržajni pojam sociologije zla koja bi se bavila njegovim nastankom u nekom određenom društvu te stoga i ne postoji Sociologija zla. Istina postoji zacijelo devijantno ponašanje, koje ako ga raščlanimo, ne mora i ne može biti uopće označeno u svim segmentima kao zlo-djelo.

 

Neka ovaj tekst posluži kao (do)prinos utemeljivanju posebne sociologije – Sociologije zla koja bi se bavila društvenim značenjem zla u ljudskome društvu, kao što sam to učinio i potičući sociologe da se bave Sociologijom umiranja i smrti, što mi je u konačnici i uspjelo ostvariti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

 

1) ZLO kao socijalno djelovanje

 

U sociologiji se pri definiranju pojma socijalno djelovanje koristi definicija Maxa Webera koji polazi sa stajališta da su tim pojmom obuhvaćena ”sva smislena ljudska djelovanja usmjerena prema djelovanjima drugih osoba, odnosno smislena ljudska djelovanja koja se usklađuju prema djelovanjima drugih ili koja se prema njima usmjeravaju”. Kazano drugim riječima, ”čovjek pojedinac svome djelovanju u odnosu na drugu osobu daje određeni smisao i temeljem toga smisla koji sociologija nastoji razumjeti i objasniti (zato se i zove razumijevajuća sociologija) može se ocjenjivati nakana pojedinačnih aktera”.

 

Svaki razuman čovjek svome djelovanju daje smisao. Ni zlo se ne čini na besmislen način. Inače riječ bi bilo o nesvjesnom zločinjenju. Prije nego što ga počini, pojedinac sasvim svjesno osmišljava njegovo činjenje i sasvim svjesno određuje prema kome će njegovo djelovanje, dakle sasvim svjesno određuje prema kome će izvođenje zlog djela biti usmjereno, i što je jako važno, koje će posljedice za žrtvu imati provedba toga zlodjela.

Iako miroljubive, svim trima abrahamovskim religijama (islamu, judaizmu i kršćanstvu) kao i društvima koja su izgrađena na etičkim i moralnim vrijednostima tih religija, strukturalno su imanentna nasilna djela. Potrebno je, stoga, sasvim jasno reći da zla djela nisu činjena samo u dalekoj povijesti kada su bila ”opskrbljena” religijskom legitimacijom, nego da se čine i danas, uz proslavu npr. ubojstva Osame bin Ladena

 

Pojedinac može znati, i u najvećem broju slučajeva, jako dobro zna, koliku će patnju i bol nanijeti žrtvi čineći joj zlodjelo, dok će s druge strane također osjećati ushićenje i veliko zadovoljstvo, pače smatrat će da je to za njega Bogu ugodno djelo, jer je uspio drugome nanijeti zlo i, i u takvim slučajevima osvetiti mu se. Znam, postavit ćete pitanje: a odakle je zlo, iz čega izvire pa da bi se njime netko bavio?

 

2) ZLO kao sastavni dio prevladavajuće kulture

 

Eduard Kale pod kulturom podrazumijeva svekoliko očitovanje života jedne zajednice, sva događanja i sva njezina kulturna očitovanja – duhovna, materijalna i organizacijska (Kale, 1992:389). U kulturi svakoga društva točno je određeno koje se djelo počinjeno protiv drugih osoba smatra zlim činom.

 

U okviru zapadnoeuropske, kršćanske kulture, dakle u duhovno-religijskom okruženju kojem i sami želimo pripadati, tek prije 150 godina određeno je, npr. koja su to djelovanja čije neposredno izvršenje čini povredu temeljnih normi te kulture a koja je moguće nazvati ratni zločin. Da budem precizniji: to se dogodilo ne tako davne 1864. godine kada je dvanaest država usvojilo tzv. Ženevsku konvenciju ”radi ublažavanja patnji u ratu nastradalih osoba”.³ Međutim, tek nakon završetka Drugoga svjetskog rata donesene su važeće odredbe Sporazuma koje su na snagu stupile tek 1950., a nadopunjene s dva dodatna protokola 1977. godine.

 

Iz toga proizlazi sasvim nedvojben zaključak da su društvene, odnosno narodnosne i religijske zajednice, tijekom svoga postojanja i razvoja izgradile vlastite sustave vrijednosti čije kršenje ima teške posljedice za žrtvu.

 

Ako bismo sada htjeli pobrojati koje su to vrijednosti koje su na ovim prostorima stvorile narodnosne i religijske zajednice, vidjeli bismo da suvremena društva imaju gotovo isti sustav vrijednosti, dakle svoju egzistenciju i društveno djelovanje temelje na poštivanju vrijednosti i nepovredivosti ljudskoga života, kao i drugih vrijednosti koji iz toga proizlaze: slobode, rada, pravednosti, solidarnosti, braka i obitelji, intelektualne raznolikosti, nacionalnog i religijskog pripadanja, ljubavi prema drugome i drukčijemu te posebno, kad je riječ o hrvatskoj kulturi, ljubavi prema majci kao simbolu opstanka i trajnosti, čuvarici doma i domovine, jer je zbog stalnih ratova i stradanja majka bila i ostala stožerna čuvarica doma i opstojnosti (Kale, 1992:400).

Nitko od predstavnika islamske, katoličke ili pravoslavne vjerske zajednice još nije javno osudio zločine koje su pripadnici tih vjerskih zajednica počinili u ime njihovih temeljnih uvjerenja i vjerovanja. Nitko, dakle, nije progovorio o svojim zločincima. Dapače, njih se posjećuje u haškome zatvore, tamo se održavaju misna slavlja, skupljaju se prilozi za njihovu obranu, traže se ”najnoviji” i ”najsvježiji” dokazi o njihovoj nevinosti, itd., itd.

 

Međutim, peta Božja zapovijed glasi ”Ne ubij!”. Članovi većine religijskih zajednica ispovijedaju svoj negativan stav prema ubojstvu ljudske osobe. Kako su epske narodne pjesme sastavni dio naše kulturne tradicije, vidljivo je prema njihovim sadržajima (npr. u narodnim epskim pjesmama o Marku Kraljeviću, Mijatu Tomiću, Ivi Senkoviću, Aliji Đerzelezu, itd.) da grijeh nije bilo ubiti npr. Turčina, Vlaha, Ugarina, zatim u novije vrijeme da nije grijeh bilo ubiti Talijana, Nijemca, Bošnjaka, Hrvata, Srbina. Za pravoslavce, ali i za katolike i muslimane, sve to ubijanje bilo je ”Bogu ugodno djelo”. Značilo je ono uvijek pobjedu nad ”krvnim” neprijateljem, što je opet omogućivalo širenje vjere islamske, kršćanske ili katoličke, odnosno širenje bratstva i jedinstva.

 

To i ne čudi kada se zna da pobjednici uvijek pišu povijest i određuju što je bilo junaštvo, a što kazneno djelo, ratni zločin. Potrebno je samo pogledati npr. holivudske filmove o A. Hitleru i njegovoj vojsci i saveznicima kao i sovjetske filmove o V. I. Lenjinu i J.V. Staljinu ili jugoslavenske o J. B. Titu i njegovim partizanima, zatim filmove o nacionalnim borcima za slobodu, kao npr. o Che Guevari i drugima da bi se uvidjelo da stradavanje drugih, pobijeđenih, nije uopće važno, i da se stradanje drugoga uopće ne akceptira kao zlo. Ono je sastavni dio procesa stjecanja pobjede nad protivnikom.

 

No, postavlja se pitanje: ako suvremena društva imaju gotovo identičan vrijednosni sustav, kako se onda moglo dogoditi ono što se dogodilo, kako su se mogli dogoditi toliko strašni ratni zločini kroz povijest – bilo bi teško nabrajati, ali npr. od vjerskih ratova u srednjemu vijeku pa do holokausta, vukovarske Ovčare, Škabrnje, Srebrenice, Ahmića, Uzdola?

 

Odgovor je prilično jasan, ali nimalo ugodan za uho: u svim tim slučajevima počinitelji zlih djela bili su uvjereni u nacionalnu i, posebice, u religijsku legitimaciju, religijsko opravdanje i sakralizaciju ne samo rata kao nastavka politike drugim sredstvima, nego i njihovih zločina, jer su bili uvjereni, odnosno jer su ih nacionalni i posebno vjerski vođe i vojni zapovjednici uvjerili da to što čine i nije zločin nego rodoljubno djelo u ime viših nadnaravnih nacionalnih i svetih religijskih vrijednosti.

 

Iako miroljubive, svim trima abrahamovskim religijama (islamu, judaizmu i kršćanstvu) kao i društvima koja su izgrađena na etičkim i moralnim vrijednostima tih religija, strukturalno su imanentna nasilna djela. Potrebno je, stoga, sasvim jasno reći da zla djela nisu činjena samo u dalekoj povijesti kada su bila ”opskrbljena” religijskom legitimacijom, nego da se čine i danas, uz proslavu npr. ubojstva Osame bin Ladena.

Ako neka društvena skupina odredi da nešto jest zlo(djelo) tada ga se može promatrati kroz pet ključnih socioloških pojmova. U tome smislu zlo (zli čini) može se promatrati i istraživati kao 1) socijalno djelovanje, zatim 2) kao sastavni dio prevladavajuće kulture, potom 3) kao izraz i promocija moći moćnijih te 4) kao dio legalne i legitimne socijalne strukture, odnosno 5) kao važan dio socijalne integracije

 

Cijeloj toj morbidnoj američkoj kršćanskoj fascinaciji počinjenim zlom ubojstva (bez provedene procedure suđenja) makar i zločinca nedostaje mrtvo tijelo da bi obredni ritual bio potpun. A to se čini temeljem židovsko-kršćanske paradigme o izlasku izraelskoga naroda iz Egipta.

 

Smatrajući sebe ”izabranim narodom Božjim”, zadaća Amerikanaca bi prema toj zamisli bila – u ime Boga (kršćanskoga, naravno) donositi demokraciju u sve dijelove svijeta, a time i u Irak, Afganistan, Pakistan, Siriju i to preko tuđih, ali i leševa članova vlastite zajednice.

 

Kao nekoć Georg Bush (mlađi) tako danas Obama drži da se kao predsjednik SAD-a nalazi u ulozi Božjega namjesnika i da u toj ulozi treba ispunjavati već dobro pripremljeni Božji plan, a to u ovom slučaju znači, osvetiti se za 11. rujna i uspostaviti pravdu. Bilo je to, onda, moglo bi se reći, ”religijsko poravnanje” posljedica također u ime religije islama dvije godine ranije izvršenoga terorističkog napada na njujorški World Trade Center, 11. rujna 2001. godine. Uz malu napomenu, da je tim danom na Zapadu prekinuta tzv. ”pobožna bezbožnost”, kako je A. Holl nazvao posljedice toliko promoviranoga i hvaljenog procesa sekularizacije.

 

3) ZLO kao izraz i promocija moći moćnijih

 

Onaj koji je bio jači, tko je imao moć nametnuti svoju volju, svoj način življenja, svoju kulturu, svoju religiju, bez obzira na zla koja je počinio u ime tih kulturnih, religijskih i civilizacijskih vrijednosti, njega povijest spominje. Žrtve počinjenoga zla tek su uvjerljiva svjedočanstva snage i moći počinitelja zloga djela.

 

Promatramo li samo povijesni tijek nastanka pojma ZLO, vidjet ćemo da su pobjednici određivali što bi to bio i što bi trebalo biti zlo djelo. Bilo je to uvijek devijantno ponašanje koje se u različitim vremenima različito etički i moralno vrednovalo.

 

Već na prvim stranicama Biblije, gdje se govori o Edenu, u Rajskome vrtu, o izgonu iz Eve i Adama, prepoznaje se koje ljudsko djelovanje nije bilo poželjno. Istina Bog provodi svoju pravdu – izgoni Evu i Adama, ali taj Božji čin, koliko god bio pravedan, njega Eva i Adam ocjenjuju zlim, jer su od toga trenutka trebali u znoju lica svoga zarađivati kruh svoj (čini se da u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kao i u njihovu okruženju mnogima taj dio Božje kazne još nije postao uvjerljiv), odnosno da će u trudovima svojim rađati djecu svoju. Kako opravdati Boga? Zašto je morao činiti zlo djelo, kažnjavati Evu i Adama? Zašto im nije dao još jednu šansu?

 

Moć Velikih i Jačih diktira definiciju zla. Što u daljnjoj razradbi znači: mi smo ti koji posjedujemo demokratske stečevine i koji znamo što je Dobro, a što Zlo, i koji temeljem toga znanja određujemo što jest, a što nije zlo djelo, te tko ga i u kojoj zemlji može ili ne može počiniti, kada i u kojim okolnostima.

 

4) ZLO kao dio legalne i legitimne socijalne strukture

Posebno zanimljiv zaključak predstavlja tvrdnja da su jedan od veoma važnih, ako ne i jedan od najvažnijih i najsnažnijih kohezijskih elemenata pojedinačnih etničkih zajednica na području bivše države danas upravo zla djela naših, njihovih, vaših zlopočinitelja. A, kako vidimo tako će biti i ubuduće

 

U razradbi uloge socijalne strukture u počinjenju zloga djela, ovdje ću se osvrnuti na intervju Philipa Zimbardoa, objavljen na internetskim stranicama portala h-alter pod naslovom ”Nesvjesnost zla”.⁴ U intervjuu se polazi od postavke da ”ljudi koji čine zlo na razini sustava” (nedavna povijest južnoistočne Europe, ali i prekjučerašnja zbivanja u Pakistanu s ubojstvom Bin Ladena to zorno potvrđuju) te ”vjeruju da tako spašavaju naciju, odnosno zajednicu, te je štite od katastrofe”.

 

Riječ je o autoru, kako se u uvodniku ovoga intervjua navodi, planetarno poznatog “Stanfordskog zatvorskog eksperimenta”, u kojem je šezdesetih godina 20. stoljeća psiholog Zimbardo odlučio izvršiti jedan eksperiment sa svojim studentima kako bi dokazao tezu da čovjek po sebi nije zao ni dobar, nego se ljudi ponašaju na jedan ili drugi način ovisno o situaciji. U tu svrhu organizirao je dvije skupine od po 10 studenata, uradio psiho-testove da vidi jesu li svi ”pri svojoj”. Jedna skupina trebala je ”glumiti zatvorenike”, a druga ”zatvorske čuvare”.

 

Pokus je trebao trajati najduže dva tjedna. Međutim, događaji tijekom trajanja ovoga eksperimenta su pokazali da su se studenti već nakon tjedan dana u potpunosti poistovjetili sa svojim ulogama pa je morao prekinuti eksperiment da bi ”zaustavio ekstremna, sadistička zlostavljanja ‘zatvorenika’ od strane ‘zatvorskih čuvara’.” Pokus koji daje uznemirujuće implikacije o etici i ljudskoj prirodi – poput onih da nitko nije po sebi dobar ili zao, nego se ljudi ponašaju na jedan ili drugi način ovisno o situaciji.

 

Naravno, ne može sve ovo poslužiti za točnu dijagnozu, ali u svakome slučaju pokazuje koliko sustav može utjecati na ponašanje pojedinaca, posebno kad je riječ o modernim državama koje se i održavaju neprekinutim ratovima, kao što su to činili i svi dosadašnji imperiji. Jer, kad ne bilo njihovih zala i kad ne bi bilo žrtava, ne bi bilo mogućnosti opstanka mnogih suvremenih demokratskih carstva, pa tako ni američkog, britanskog, francuskog itd.

 

5) ZLO kao važan dio socijalne integracije

 

U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji trenutna suđenja u Den Haagu ljudima koji su nama kao kolektivitetima – naciji, religijskoj, braniteljskoj, kulturnoj zajednici – nanijeli velika zla, a isto tako i suđenja ”našim” ljudima, koji su drugima nanijeli ista zla, pokazuju koliko je Zlo, barem kad su (smo mi) Hrvati u pitanju, više ujedinjujuće negoli Dobro.

Ovim člankom željelo se pokazati da zlo kao takvo uopće ne postoji, nego da je određeno definicijom kojom ga definiraju oni koji imaju moć u danome trenutku donositi odluku što jest a što nije zlo, zla misao, zla riječ, zlo djelo i zlo nastalo propustom

 

To se pokazalo početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH. Zlo koje su nanosili provoditelji velikosrpske politike na okupiranim područjima Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine toliko je bilo integrirajuće snažno da se nije pitalo tko iz kojega ideološkoga područja potječe. Obrana Domovine od Zla bila je integrativni čimbenik. Katolička crkva, na primjer, stala je u tome vremenu u obranu Dobra.

 

Slično se događa i sada. Haške presude ponovno ujedinjuju hrvatsku populaciju, ali i srbijansku i bošnjačku. Podršku im, i to nesebičnu, daju mnogi uglednici vjerskih zajednica, bez obzira na činjenicu što su osuđenici suđeni za uistinu počinjena zla djela.

 

Činjenično: nitko od predstavnika islamske, katoličke ili pravoslavne vjerske zajednice još nije javno osudio zločine koje su pripadnici tih vjerskih zajednica počinili u ime njihovih temeljnih uvjerenja i vjerovanja. Nitko, dakle, nije progovorio o svojim zločincima.

 

Dapače, njih se posjećuje u haškome zatvore, tamo se održavaju misna slavlja, skupljaju se prilozi za njihovu obranu, traže se ”najnoviji” i ”najsvježiji” dokazi o njihovoj nevinosti, itd., itd. A najbolji dokazi su oni koji dolaze iz redova onih s kojima su haški uznici ratovali, s kojima su sve do jučer, ali i danas još uvijek, ”krvni neprijatelji”.

 

Međutim, sve se to moglo dogoditi na takav način isključivo zato jer su ”ratni zločinci”, kao i uvijek do sada u židovsko-kršćanskoj tradiciji, bili izbavitelji naroda iz tuđinskoga ropstva. U takvome slučaju radilo bi se prema Wehlerovu mišljenju 1) o adaptiranoj predodžbi o ”izabranom narodu”, zatim 2) o ”obećanoj”, ”svetoj zemlji”, 3) o smrtnom neprijateljstvu protivnika koji bi mogli spriječiti ”izabrani narod” da uđe u obećanu zemlju te 4) o povijesnoj misiji koju ”izabrani narod”, odnosno njegov vođa trebaju ispuniti ”na svetom tlu buduće nacionalne države” (Wehler, 2005:34-35).

 

A o čemu je riječ?! Riječ je, kazat će mnogi danas u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, o hrvatskome, bošnjačkome, srpskom branitelju, ”našem vitezu”, junaku, sudioniku stvaranja hrvatske države, Hrvatske Republike Herceg-Bosne, Republike Srpske, obrani Bosne i Hercegovine od srpskih i hrvatskih agresora, o čovjeku besprijekorne biografije kojeg naši dojučerašnji neprijatelji sumnjiče da je počinio djela ratnoga zločina.

Kako nema neke neutralne instance koja bi u ovome slučaju donijela približno ispravan pravorijek, na ovim prostorima je svakome prepušteno da ranija, ali i najnovija djelovanja proglašavaju herojskim ili zločinačkim činima. Granica između herojstva i zločinstva time je postala toliko bliska, rekli bismo da zločinstvo i herojstvo idu istom crtom. Odlučujuće u svemu tome jest to tko će kojim imenom nazvati zbivanja s druge strane crte razdjelnice

 

Kako nema neke neutralne instance koja bi u ovome slučaju donijela približno ispravan pravorijek, na ovim prostorima je svakome prepušteno da ranija, ali i najnovija djelovanja proglašavaju herojskim ili zločinačkim činima. Granica između herojstva i zločinstva time je postala toliko bliska, rekli bismo da zločinstvo i herojstvo idu istom crtom. Odlučujuće u svemu tome jest to tko će kojim imenom nazvati zbivanja s druge strane crte razdjelnice.

 

A, zapravo, sve je počivalo na sljedećem određenju: rat u BiH (1991-1995) u svim je nacionalnim religijama (hrvatskom katoličanstvu, srpskom pravoslavlju i bošnjačkom islamu) našao zagovornike osobne žrtve za dobrobit nacije. Hrvatski branitelji s krunicom oko vrata polagali su život na Oltar Domovine, srpski borci ginuli su ”za krst časni i veru pravoslavnu”, a Bošnjaci muslimani ratovali uz povike “Allahu Ekber” (Alah je velik).

 

I kamo nas je to odvelo? Do ponora!

 

Zaključak

 

Ovim člankom željelo se pokazati da zlo kao takvo uopće ne postoji, nego da je određeno definicijom kojom ga definiraju oni koji imaju moć u danome trenutku donositi odluku što jest a što nije zlo, zla misao, zla riječ, zlo djelo i zlo nastalo propustom.

 

Međutim, ako neka društvena skupina odredi da nešto jest zlo(djelo) tada ga se može promatrati kroz pet ključnih socioloških pojmova. U tome smislu zlo (zli čini) može se promatrati i istraživati kao 1) socijalno djelovanje, zatim 2) kao sastavni dio prevladavajuće kulture, potom 3) kao izraz i promocija moći moćnijih te 4) kao dio legalne i legitimne socijalne strukture, odnosno 5) kao važan dio socijalne integracije.

 

Promatran kroz svih pet socioloških pojmova ratni zločin se pokazuje uistinu kao besprijekorno socijalno djelovanje koje svoje uporište ima u okviru postojeće bošnjačke, hrvatske odnosno srpske kulture i kulturne tradicije.

 

Navođenjem najnovijih, ali i onih nešto starijih primjera, vidljivo je da definiciju nekoga djelovanja kao ratni zločin određuju oni najmoćniji, oni koji posjeduju vojnu, ali i oni koji posjeduju duhovnu moć. Također, zlo je moguće ako je bilo ili ako još uvijek jest dio socijalne strukture, što u našim društvima jest činjenica. No, posebno zanimljiv zaključak predstavlja tvrdnja da su jedan od veoma važnih, ako ne i jedan od najvažnijih i najsnažnijih kohezijskih elemenata pojedinačnih etničkih zajednica na području bivše države danas upravo zla djela naših, njihovih, vaših zlopočinitelja.

 

A, kako vidimo tako će biti i ubuduće.

 

________________________

 

¹Lexikon für Theologie und Kirche, 2. Bd., (Barclay-Damodos), Herder, Freiburg-Basel-Wien, 2009.

 

²O toj temi pisao sam u tekstu Društvena konstrukcija ratnoga zločina, objavljenom u časopisu/magazinu Status, Mostar, 2011.

 

³U kolovozu 1949. donesene su četiri ženevske konvencije: 1) Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu, 12. kolovoza 1949.; 2) Ženevska konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru, 12. kolovoza 1949.; 3) Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima, 12. kolovoza 1949.; 4) Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata, 12. kolovoza 1949.

 

⁴”Nesvjenost zla”, na: www.h-alter.org, pristupljeno 12. srpnja 2014.

 

________________________

 

Korištena literatura

 

– Holl, Adolf ”Religion ist Krieg” (2010), u: www.wien.gv.at, pristupljeno 31.01.2011.

 

– Jukić, Jakov (1993) ”Društvo, rat, religija”, u: Grubišić, Ivan (ur.), Konfesije i rat. Zbornik radova Međunarodnoga znanstvenog skupa, Split, 2. – 4. prosinca 1993.

 

– Kale, Eduard (1992) ”Kulturni identitet Hrvatske” u: Hrvatska revija, 42 (1992),3-4, 386-403.

 

– Kehrer, Günther (1988) ”Einführung in die Religionssoziologie”. Darmstadt, Wissenschaftliche Buchgesellschaft

 

– Krück, Jochen (2009) ”Personelle Statusfragen des internationalen Strafrechts unter besonderer Berücksichtigung hors de combat befindlicher Kombattanten & privater Militär- und Sicherheitsfirmen im bewaffneten Konflikt” (Doktorska disertacija). Wien, Rechtswissenschaften an der Universität Wien.

 

– Kuhne, Hans-Heiner / Esser, Robert / Gerding, Marc (2007) ”Völkerstrafrecht”. Osnabrück, Julius Jonscher Verlag

 

– Markešić, Ivan (2009) ”Crveni križ”, u: Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine. Mostar, Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine

 

– Markešić, Ivan (2008) ”Jesu li religija i rat dvije odvojene Društvene zbiljnosti?”, u: Društvena istraživanja, Vol. VI. 2, kolovoz 2008, str. 185-202.

 

– Sack, Firtz / Lindenberg, Michael (2001) ”Abweichung und Kriminalität”, u: Joas, Hans, ur. (2001) Lehrbuch der Soziologie. Frankfurt/New York, Campus Verlag

 

(Prenosimo s portala prometej.ba)

    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
    •  ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
    •  “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
    •  Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
    •  Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
    •  Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
    •  Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora