Sprečavanje informiranja javnosti o sudskom kriminalu

Čitateljica (podaci poznati redakciji), zaposlenica HEP-a, odnosno Elektre Karlovac, piše o svojim nedaćama nakon pravomoćno riješenog spora u svoju ”korist” protiv poslodavca!?

Prema pravomoćnim presudama (Općinskog i Županijskog suda u Zagrebu), potvrđenim od Vrhovnog suda, čitateljici je HEP isplatio razliku plaće umanjene u spornom razdoblju zbog nezakonitog raskida kolektivnog ugovora još 27. prosinca 2000. godine.

Ustavni sud je, međutim, naknadno poništio pravomoćne presude hrvatskog sudstva (slično kao i u slučaju Sanadera i drugova iz HDZ-a) i radnici su temeljem odluke Ustavnog suda sav novac koji im je HEP isplatio na osnovu ”pravomoćnih” presuda morali vratiti, naravno, uvećan za sudske troškove i kamate.

Čitateljica piše da o ukidnoj odluci Ustavnog suda nije ništa znala sve do trenutka dok joj u Elektri Karlovac nisu rekli da mora HEP-u vratiti dug. Kaže da joj odvjetnik Rebrović (koji je zastupao radnike u tom sporu) nije prije dostavio ukidnu presudu niti je obavijestio o novonastalim okolnostima, već je presudu poslao tek na zahtjev čitateljice nakon što su je u HEP-u poslije toliko vremena tražili da vrati dug.

Ne ulazeći u dvojbenu formalnopravnu osnovanost ukidanja pravomoćnih presuda, pitam se zbog čega iznose isplaćene temeljem pravomoćnih presuda nakon ukidanja tih presuda moraju vraćati (uvećane za sudske troškove i višegodišnje kamate) isključivo stranke?

Pitam se zbog čega iznose isplaćene temeljem pravomoćnih presuda nakon ukidanja tih presuda moraju vraćati (uvećane za sudske troškove i višegodišnje kamate) isključivo stranke? Zašto te iznose ne bi vraćali, makar i kao sudužnici, i suci koji su, prema odluci Ustavnog suda, pogrešno dosudili u korist jedne stranke i zbog čega je Ustavni sud, navodno, morao ukinuti pravomoćnu presudu hrvatskog sudstva koju je potvrdio Vrhovni sud?

Zašto te iznose ne bi vraćali, makar i kao sudužnici, i suci koji su, prema odluci Ustavnog suda, pogrešno dosudili u korist jedne stranke i zbog čega je Ustavni sud, navodno, morao ukinuti pravomoćnu presudu hrvatskog sudstva koju je potvrdio Vrhovni sud?

Suci su jedino zanimanje u kojemu se zbog lošeg rada ne snose posljedice. U svim ostalim zanimanjima, ako nakon lošeg rada tvrtka propadne, zaposlenici dobivaju ”uputnice” za zavode za zapošljavanje.

Puno sam novinarskih priloga objavio o tome kako sudstvo odlučuje pristrano pro fiskus ili u korist države, odnosno protiv pojedinca kao neravnopravne stranke u sporovima građana protiv državnih službi, a u zadnje vrijeme sve je više nedaća čitatelja koji su pravomoćno dobili spor, da bi nakon toga bila ukinuta pravomoćna presuda.

A nakon ukidanja pravomoćnih presuda, kao u ovoj priči o ”pravosudnoj sudbini” radnika HEP-a, na izigrane radnike od kojih je dio već i umirovljen nasrću ovrhovoditelji iz Fine koja ”pljenidbe novčanih sredstava sa tekućih računa građana provodi bez sudskog nadzora”.

Javio se i čitatelj iz Njemačke (podaci poznati redakciji) koji ima problema s pravosuđem u Hrvatskoj susjednoj zemlji i koji se ”nakon iscrpljivanja svih domaćih pravnih sredstva” u susjednoj zemlji obratio tužbom Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu (ECHR-u).

Zanimljiv je ovaj slučaj, jer je u Sudu u Strasbourgu ”nestao” akt kojim su tri suca ECHR-a donijela odluku da se tužba čitatelja ”uzima u razmatranje i dodjejuje broj i 10 kodiranih naljepnica”.

Čitatelj je dostavio i dopis ECHR-a kojim su ga nakon pet godina službeno obavijestili da je ”nestao akt kojim su tri suca ECHR-a donijela odluku da se tužba čitatelja razmatra i dodjeljuje broj i 10 kodiranih naljepnica”.

Mrtvi hladni ”časni dužnosnici ECHR-a” su onda 11. svibnja 2015. godine čitatelju dostavili još i obavijest da je njegova ”tužba nedopuštena” kao da akt o razmatranju te tužbe nije ”nestao”.

Taj dopis o ”nedopuštenosti” je, kao i svi slični, u suprotnosti s člankom 45. Europske konvencije da odluke ECHR-a ”moraju biti pisane i obrazložene”.

Čitatelj je u pismu zamolio da, ako je ikako moguće, u ovom tekstu ”nekako provučem” da je odlučio da o ovom sudskom skandalu upozna njemačke, francuske i engleske medije.

Suci su jedino zanimanje u kojemu se zbog lošeg rada ne snose posljedice. U svim ostalim zanimanjima, ako nakon lošeg rada tvrtka propadne, zaposlenici dobivaju ”uputnice” za zavode za zapošljavanje

Pa evo, ”provukao sam” to, premda u sve tri navedene zemlje i većini medija u tim zemljama znaju otprije o korupciji u ECHR-u.

Nedavno sam pisao o tome kako je britanska ministrica Teresa May izjavila da bi se ljudska prava u Velikoj Britaniji najbolje zaštitila istupanjem te zemlje iz nadležnosti Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

U isto vrijeme dok čitatelj razmišlja kako da sa skandaloznim postupcima u ECHR-u upozna međunarodnu javnost, Teodor Antić, tajnik Ustavnog suda, i Sandra Marković, viša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu Hrvatske, jako se trude upravo suprotno – spriječiti informiranje javnosti o njihovoj bivšoj dužnosnici Elici Grdinić koja u ECHR-u u Strasbourgu potpisuje obavijesti o, navodnoj, nedopuštenosti tužbi iz Hrvatske bez pisanih i obrazloženih odluka (vidjeti publikaciju: ”Kritika prakse Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu”, na: ivicagrcar.weebly.com).

Gotovo prije godinu i pol (5. ožujka 2015. godine) postavio sam isto novinarsko pitanje Ministarstvu pravosuđa i Ustavnom sudu Hrvatske. Tražio sam uvid u podatke o ranijim zaposlenjima (nazivima poslodavaca), nazivima radnih mjesta i trajanjima svih tih zaposlenja sudske dužnosnice Elice Grdinić (ranije Mihletić) u razdoblju od završetka fakulteta do zasnivanja radnog odnosa u sudstvu.

Osnovano sam kao novinar sumnjao da je Elica Grdinić kao (bivša?) zaposlenica Ministarstva unutarnjih poslova i moguća suradnica hrvatskih obavještajnih službi postavljena za sudsku savjetnicu Odjela za Hrvatsku u ECHR-u da bi u tzv. pretpostupku eliminirala predmete ”nezgodne” za Republiku Hrvatsku proglašavajući ih nedopuštenima bez pisane i obrazložene odluke suca pojedinca.

Iz Ustavnog suda dostavljeno mi je 10. ožujka 2015. godine rješenje (broj: I-6/2015) o ”odbacivanju zahtjeva za pristup informacijama”.

Preformulirao sam isto pitanje i ponovo ga, ovaj puta potpuno usklađenog sa Zakonom o pravu na pristup informacijama, postavio Ustavnome sudu Republike Hrvatske.

Iz Ustavnog suda 30. ožujka 2015. godine dostavljeno mi je rješenje (broj: I-9/2015) o ”odbijanju zahtjeva za pristup informacijama” (upozoravam na pravno shvaćanje razlike pojmova ”odbacivanje” i ”odbijanje”).

Na to odbijajuće rješenje Ustavnog suda sam 16. travnja 2015. Godine, prema Zakonu o pravu na pristup informacijama uložio žalbu Anamariji Musa, povjerenici za informiranje.

Na tu žalbu je Anamarija Musa, povjerenica za informiranje, trebala odgovoriti najduže u roku 60 dana.

U isto vrijeme dok čitatelj razmišlja kako da sa skandaloznim postupcima na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu upozna međunarodnu javnost, Teodor Antić, tajnik Ustavnog suda, i Sandra Marković, viša ustavnosudska savjetnica u Ustavnom sudu Hrvatske, jako se trude upravo suprotno – spriječiti informiranje javnosti

Povjerenica za informacije je odgovorila, međutim, 22. prosinca 2015., tek nakon što je bila ”potaknuta” tužbom Visokom upravnom sudu ”zbog šutnje administracije” (broj: UsII-221/2015-4), dakle ukupno oko 170 dana nakon isteka Zakonom propisanog roka.

Povjerenica za informacije je u oko 170 dana zakašnjelom rješenju (broj: I-9/2015) poništila odbijajuće rješenje Ustavnog suda i odobrila pravo uvida novinara u dokumentaciju o (bivšoj) zaposlenici Ustavnoga suda ”detaširanoj” na rad u Strasbourg u Europski sud za ljudska prava.

Na to su iz Ustavnog suda 30. prosinca 2015. novinaru umjesto odgovora dostavili obavijest da će i dalje onemogućavati pristup traženoj i odobrenoj informaciji pokretanjem upravnog spora na Visokom upravnom sudu protiv rješenja povjerenice za informiranje (s odgodnim učinkom).

Visoki upravni sud je donio 18. svibnja 2016. presudu (broj: UsII-7/16) u postupku protiv rješenja Povjerenice za informacije, koja novinaru kao stranki s pravnim interesom do danas nije dostavljena.

Zatražio sam od Visokog upravnog suda da mi dostavi tu presudu. Visoki upravni sud je počinio postupovnu povredu ne uključivši novinara kao stranku s pravnim intersom u postupak, čime novinar nakon dostave presude ima pravo zahtijevati obnovu postupka.

O presudi Visokog upravnog suda (broj: UsII-7/16) se ne izjašnjava ni povjerenica za informiranje.

Novinar čeka da mu Visoki upravni sud dostavi svoju zasad ”tajnu” presudu da bi mogao odlučiti hoće li zatražiti obnovu postupka.

A zapravo je smiješan taj postupak na Visokom upravnom sudu kojim Ustavni sud nastoji ”odgoditi ili ukinuti” rješenje povjerenice za informiranje, jer odgovor je na isto novinarsko pitanje Ministarstvo pravosuđa novinaru dostavilo još 19. siječnja 2016. godine (Klasa: UP/I-008-02/15-03/2 URBROJ: 514-01-16-07).

Nejasno je smatra li Teodor Antić iz Ustavnog suda da u Ministarstvu pravosuđa ne znaju svoj posao i što to Ustavni sud dobiva time što uskraćuje odgovor javnosti koji je Ministarstvo pravosuđa već prije nekoliko mjeseci dostavilo novinaru?

Osobno mislim da su u ovom slučaju u Ministarstvu pravosuđa postupili razumno (prema Zakonu o pravu na pristup informacijama), a postupanje Teodora Antića iz Ustavnog suda ne razumijem.

Ne odustajem, jer zavrzlama Ustavnog suda s onemogućavanjem pristupa informacijama popratno ukazuje na svijest sudskih dužnosnika da moraju spriječiti informiranje javnosti po svaku cijenu. Mislim da će ovaj novinarski prilog pročitati puno čitatelja jer će ih zanimati kako državni službenici, zajedno s dužnosnicima, Zakon o pravu na pristup informacijama zlouporabama nastoje pretvoriti u zakon o sprečavanju pristupa informacijama

Ne odustajem, jer zavrzlama Ustavnog suda s onemogućavanjem pristupa informacijama popratno ukazuje na svijest sudskih dužnosnika da moraju spriječiti informiranje javnosti po svaku cijenu.

Zanima me koliko vremena treba do definitivnog razrješenja dobivanja ili uskraćivanja odgovora na novinarsko pitanje u Ustavnom sudu. Znam, računaju sudski činovnici da novinarska informacija nakon toliko vremena više neće nikoga zanimati.

Mislim da će ovaj novinarski prilog pročitati puno čitatelja jer će ih zanimati kako državni službenici, zajedno a dužnosnicima, Zakon o pravu na pristup informacijama zlouporabama nastoje pretvoriti u zakon o sprečavanju pristupa informacijama.

Pitanje za završetak ovog priloga je i ovo: koliko hrvatskih novinara je osposobljeno i spremno ostvariti pravo na pristup informacijama u Ustavnom sudu Republike Hrvatske?

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora