Šta je Bosna bez Mlade Bosne?

Kad je prije deset godina trebalo obilježiti stogodišnjicu Sarajevskog atentata (1914-2014.) u proljetnim danima 2013. godine poput kukavičjeg jajeta u bosanskohercegovački javni život ubačeno je, a onda milion puta ponovljeno, zlonamjerno pitanje: ”je li Gavrilo Princip heroj ili zločinac”?

Kad se pitanje tako podmetne i postavi, s dva potpuno oprečna i sukobljena odgovora, sve nas upućuje na zaključak da je bilo zamućeno u političkoj kuhinji zakuhavanja međunacionalnih podjela.

Računalo se da bi, uz sugestivnu pomoć politike i medija, većina Srba ”patriotski” branila Gavrila i odgovorila da je bio heroj i mučenik, dok bi oni koji nisu Srbi trebali tvrditi da je bio zločinac i terorist.

Teško mi je izračunati po koji put su se kod nas poslije 1995. godine ljudi ponovo teledirigovano podijelili po nacionalnom šavu. Ne znam, ali znam da taj teledirigovani fenomen ne prestaje.

Da apsurd bude potpun, podjele su trebale biti vezane uz ime Gavrila Principa, mladog idealiste koji se borio – i bio spreman život dati – da se ljudi prestanu dijeliti po nacionalnoj ili religijskoj pripadnosti.

Monstruozna je odista bila ideja da se ”istina” nacionalno raspoluči, ali bila je učinkovita, tačnije veoma štetna. Što se više približavao juni 2014. sve je vidljivije bilo nacionalno taborovanje koje je preraslo u nedostojan javni razdor i sukob isključivosti. Dominirale su hulje, ostrašćeni i neznalice, a glas razuma i istorijska istina bili su prezreni i nepoželjni.

U bijednoj političkoj reviziji istorije mladobosanci su predstavljeni kao oličenja zla i terora u službi neprijatelja Bosne. A bili su i ostali najbolja djeca Bosne svih vremena, zlatna djeca bratske ljubavi, rano sazrela djeca žedna slobode i pravde.

Samo šačica ljudi je tih mjeseci mogla objasniti da heroj ne može biti ubica roditelja troje maloljetne djece, kao što ne može biti zločinac neko ko se bori za slobodu i međunacionalnu jednakost i solidarnost.

Pale su glave, sila jest upotrebljena, ali ta je sila neopisivo manja u odnosu na silu koju je prema slobodarskoj omladini provodila Habsburška monarhija. Beč jest napravio dotad neviđen opšti napredak bosanske države, ali je i osiromašio, ponizio i šikanirao bezbroj stanovnika rođenih na bosanskoj zemlji. Ti slobodoljupci su samo htjeli da ta zemlja ostane njihova.

Vratimo se obilježavanju stogodišnjice i zamislimo šta bi se dogodilo da se u javnosti postavilo drugo ”zvanično” pitanje: ”Je li Gavrilo Princip vjerovao da su žitelji BiH različitih religija braća i borio se da postanu braća?” Ko bi se ozbiljan usudio kazati da to nije tačno?! Prvo pitanje s dvostrukim odgovorom izazvalo je podjele, a drugo pitanje moglo je stvoriti jedinstvo.

U posljednjih deset godina pokazali smo da nismo imali ni volje ni želje da objektivno razmišljamo o pravom karakteru Mlade Bosne, a još manje smo razmišljali da li Bosna i Hercegovina danas ima ljudi sličnog duha, karaktera, snage, iskrenosti, nesebičnosti pa i ljubavi?

Ovim tekstom želim uspostaviti snažnu i organsku vezu između duha Mlade Bosne i budućnosti Bosne i Hercegovine. Bez istinskog razumijevanja tog duha, bez njegove afirmacije, promocije pa i rehabilitacije… bez njegovog prisustva i stalnog njegovanja, Bosna i Hercegovina nema budućnost.

Prošlo je jedno desetljeće i uoči sto i desete godišnjice Atentata iz 1914. godine ima mnogo manje emisija i tribina nego nekad, ali u percepciji Gavrila Principa i Mlade Bosne nismo se ni milimetra pomjerili. Ostali smo tamo gdje su nas zli ljudi ukamenili.

Svako i dalje posmatra mladobosance iz različitih nacionalnih uglova a skoro niko onako kako su zaslužili ti nesrećnici koji su bili spremni žrtvovati se za nas.

Doživjeli smo da svjetlo istorijske istine prolazi kroz nacionalnu prizmu, a ne nastaje kao rezultat naučnih istraživanja. Mi smo inače poznati kao svijet u kojem su najpouzdanije istorijske istine one koje svako od nas u svojoj glavi isfabrikuje, po svom ukusu i volji.

Istina o Mladoj Bosni je jednostavna i lako spoznatljiva. Ko su i kakvi su, šta su željeli i namjeravali, mladobosanci su izgovorili i napisali. Njihova ideologija više je stvar osjećanja i instinkta, nego umovanja i teoretisanja.

Ta nikad napisana mladobosanska ideologija može se najbolje iščitati u pismima, pjesmama i ogledima mladobosanaca. Pjesnik Miloš Vidaković tvrdi da ”u nama i kroz nas govore svi vjetrovi naše zemlje, svi njeni zvukovi, njene svjetlosti i talasanja.”

U tekstu posvećenom Petru Kočiću i objavljenom u Srpskoj riječi, marta 1914, ispunjen Kočićevom ljubavi prema malom čovjeku, pjesnik mladobosanac Jovo Varagić veli: ”Mi spremamo teren za nove događaje i nama je udio pala časna zadaća da iskrčimo puteve po cijenu nas samih, našeg mira i naše sreće. U naša srca ulazi strasna, nepojmljiva ljubav prema svome narodu i svojoj zemlji, ne ljubav romantična i sentimentalna, nego ljubav koja je usko skopčana s oborenim kolibama naših težaka, njihovim zaparloženim njivama i njihovim bijednim stanjem. Jednom riječi, u našim srcima je silan odraz sve naše zemlje, ali naše u punom smislu riječi, i u svakom srcu kucaju srca svih. Generacije koje danas žive, i generacije skorih dana, pozvane su da pripreme dostojniji život generacijama koje dolaze. To je instinkt matere koja hoće da održi djecu, instinkt samoodržanja, i ne žaleći ni snage ni mira, mi moramo održati ovu zemlju za nas i za one koji iza nas dolaze”.

Ako neko želi pronaći pravu definiciju šta je to Mlada Bosna, može je naći u ovim Varagićevim riječima. Bila je to grupa neponovljivih entuzijasta, dosljednih humanista, strastvenih čitača, sentimentalnih pravdoljubaca, istinskih slobodoljubaca, hrabrih buntovnika, nepokolebljivih boraca i nesebičnih drugova svih vjera.

Pokret je magnetno oko sebe okupljao samo ono najbolje što je naša zemlja iznjedrila krajem devetnaestog vijeka.

Njihova religija bila je sloboda, a njihova vjera je bila svijest da mogu promijeniti svijet. Bili su primjer širokogrudosti i neustrašivosti u moru sebičnosti, inertnosti i straha.

Zajednički ciljevi bili su im borba za oslobođenje Jugoslavena i obrazovno-kulturni preporod jugoslavenskog svijeta, zasnovanog na ljubavi, slobodi, pravdi, humanosti, znanju i kulturi.

Svi mladobosanci su dolazili iz svijeta teške muke, krvavog rada i gladi i otud njihova neraskidiva veza sa malim i običnim čovjekom koji pati. To su stalno naglašavali, ponekad i veoma bučno.

Bili su nezasitni znanja i željeli su na svoje patrijarhalno vaspitanje nakalemiti univerzalno znanje. I uspjeli su. Nekoliko njih ostvarilo je književnu ili publicističku karijeru. Ivo Andrić je najznačajnije mladobosansko ime, iako je odustao od borbe još uoči Balkanskih ratova. Njega je talenat vodio u drugom, za književnika mirnijem, pravcu. Nije on, srećom, bio za puške i za fronta.

Filozof, kritičar i pjesnik Dimitrije Mitrinović postaće svjetsko ime. Pero Slijepčević će biti prvi istinski bosanskohercegovački esejista i ugledni književni kritičar i germanista. Vladimir Gaćinović će svoj jedinstveni i veliki talenat svjesno žrtvovati i zamijeniti ga organizacijom borbe koja će ga odnijeti 1917. godine.

Danilo Ilić, urednik socijalističkih listova i borac za radnike i seljake, biće obješen na početku rata. Neprežaljeni veliki talenat Miloša Vidakovića i Dragutina Mrasa ugasiće se na frontu 1915., a Jove Varagića 1916. godine. Dragutin Radulović će nestati u Francuskoj 1919. godine, a Drago Radović će se povući u svoje Nevesinje i nadživjeti svoje prijatelje. Borivoje Jevtić će izgraditi važnu književnu i dramaturšku karijeru u Sarajevu, a Vasa Čubrilović na polju istorijskih nauka…

U analizi politike Mlade Bosne nikad ne treba odvajati njen obrazovni karakter i kulturnu veličinu od oslobodilačkog i revolucionarnog karaktera. Ljubav i sloboda u srcu, knjiga i pero u ruci.

Ime „Mlada Bosna“ naziv je jednog kratkog ogleda Vladimira Gaćinovića, a pozajmljeno je od Giuseppe Mazzinija koji je 1831. godine osnovao organizaciju Mlada Italija (Giovine Italia). Imala je iste ciljeve: ostvariti ujedinjenje Italije obrazovanjem i stalnom borbom s osloncem na omladinu.

Vrijednost i snaga Mlade Bosne ogleda se najviše u tome što je djelovala u najtežim mogućim uslovima. U zemlji sijanja mržnje, htjeli su se voljeti i postati braća. U neslobodnoj zemlji bez pravde željeli su iznad svega slobodu i pravdu i za njih se borili ne obazirući se na posljedice.

U zemlji u kojoj je većina zazirala od jugoslavenstva, bili su Jugoslaveni, ne obazirući se na to što su kod većine Srba i Hrvata tog doba bili osuđeni kao izdajnici koji se odriču vlastitih nacionalnih osjećanja. Sami sebe su svjesno osudili na patnje, mučenje i neizvjesnost. Drugi su se pobrinuli za okove, tamnice i vješala.

Zbog njihove nepokolebljivosti, nesalomivosti i principijelnosti progonila ih je vlast u školama i van škola, a roditelji u kućama. Ništa lakše nego se sukobiti s vlastima kad ste se već odranije sukobili s roditeljima.

U stalnoj oskudici i gladi, svega su se mogli odreći osim ideala i nezaustavljive želje da se žrtvuju za one koji dolaze, uključujući i one koji ih u mržnji i neznanju posljednjih decenija ubijaju po drugi put.

Sarajevski atentat je učinio ogromnu štetu pokretu jer su mnogi i kod nas i u svijetu djelatnost Mlade Bosne sveli na organizaciju atentata.

Neistinito je i nepravedno da sva njihova ljubav, vizija, plemenitost, nesebičnost, nježnost, empatija… budu svedeni na dvije sekunde otuđenosti i pogrešne procjene pod uticajem visoke temperature. Osim te dvije sekunde naivne hrabrosti cijeli njihov, najčešće kratki, život trajno je svjedočanstvo njihove vizije izgradnje idealne države.

Ali mi u Bosni i Hercegovinu ne posustajemo i stalno dokazujemo kako su nam dvije sekunde slabosti i grešnosti važnije i znakovitije nego dvije decenije snage i moralnosti.

Kao i za sve ostalo, Ivo Andrić ima odgovor na pitanje otkud danas takva i tolika ostrvljenost prema Mladoj Bosni. Odgovor je dao još 1926. godine:

”Možda sva tragika herojstva i jest u tome, ne u kratkom bolu i oslobodilačkoj smrti koliko u tom što heroj, prešavši svojim delom onu kobnu liniju koja ga deli od običnih ljudi i svagdašnjeg reda stvari, ostaje sam, nema roda ni prijatelja, gubi svaku ličnu oznaku i postaje ono što naraštaji žele i onakav kakvim ga vremena čine”.

Zvanični sud o Mladobosancima već godinama daju oni koji nikad neće dosegnuti ljudske visine mladobosanaca i koje njihova moralnost i plemenitost snažno iritiraju. Zato su im izbrisani svi tragovi, naročito u Sarajevu gdje su Vladimir Gaćinović, Gavrilo Princip, Nedeljko Čabrinović, Danilo Ilić, Borivoje Jevtić, Ivan Kranjčević, Trifko Grabež, Veljko Čubrilović i Miško Jovanović ostali bez ulice. Sačuvani su jedino tragovi mržnje prema njima.

Možda će se jednog dana, ko zna kad, roditi bolji ljudi u Sarajevu i vratiti mu navedene male velikane, a možda će svoju ulicu dobiti i Dimitrije Mitrinović, Pero Slijepčević, Dragutin Mras, Jovo Varagić, Miloš Vidaković, Cvjetko Popović, Dragutin Radulović…

Ako se to dogodi, a dobro bi bilo da se dogodi, bio bi to znak da je država postala svjesna svojih najljepših političkih, ljudskih i moralnih vrijednosti. Svima bi bilo jasno da je država konačno pravilno shvatila da su mladobosanci bili borci za hiljadu puta bolju zemlju nego onu koju su nedavno sklepale krimogene osobe koje manipulišu mržnjom i strahom.

Zasad izgleda nemoguće da u ovako posrnuloj zemlji i ovako zatrovanom društvu barem pravilno ocijenimo istorijsku ulogu Mlade Bosne. Bolesna mržnja stalno želi u njima vidjeti isključivo nemilosrdne ubice, marionete i produženu ruku Crne ruke.

U svijetu koji vode najgori i naopaki, poraz najboljih i časnih je neizbježan. Jedno pogubljeno, propalo, iskvareno, krimogeno, kriminalizirano, dehumanizirano društvo ne može se diviti jednom Ivanu Kranjčeviću ili Jovi Varagiću.

U suštini, nije više bitna Mlada Bosna koja zvanično nije ni postojala. Nisu bili registrovani, nisu imali hijerarhiju, program, ništa. Ali su bili povezani idejom, držali su se jedni drugih, stalno su bili skupa i znali su šta hoće. Kako reče Varagić: krčimo puteve po cijenu nas samih, našeg mira i naše sreće!

Iza Mlade Bosne ostao je jedino duh za inspiraciju. Bosni i Hercegovini u budućnosti trebaju ovakvi mladi ljudi svih nacija kojima iskreno i istinski smeta kad narod grca u siromaštvu i kad nepravda caruje. Trebaju joj mladi svih vjera koji su spremni boriti se, snažno i grčevito, da to promijene. Ne moraju umrijeti, kao što su mladobosanci bili spremni umrijeti, ne smiju nositi revolver, ali ne smiju ćutati i biti pasivni.

U pjesmi Seljak iz 1910. Jovo Varagić veli: ”Dosad smo pjevali pjesmu, punu strepnje i straha, sad ćemo pjevati prkos, nek’ svijet cijeli čuje! […] Srce nam naše kaže da smo mi ogromna snaga koja se svladati ne da!”

Nastavak Varagićeve pjesme napisaće mnogo kasnije Duško Trifunović. U njoj se faktički oslikava sudbina Mlade Bosne: ”Ostaću samo crna tačka poslije ove igre kad me mirno slome… Po meni se ništa neće zvati… Dokle pjevam, dotle i postojim, prijatelji bivši, prijatelji budući, pamtite me po pjesmama mojim!”

Pamtite Mladu Bosnu po duhu njenom, njegujte ga, vjerujte u njega! Bez njega će BiH ostati samo crna tačka poslije ove igre kad je mirno slome.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!
    •  Neopasne rezolucije u dobu opasnih ljudi
    •  Posljednje evropsko ljeto
    •  Ukrajina – nasamareno čedo Zapada grca u izobilju smrti
    •  Dvjesta godina Srbije: od uzora do zazora
    •  Jugoslavenska Bosna i Hercegovina
    •  Ko i kad će vratiti osmijeh i nadu djevojčici Mini iz Gaze?
    •  Compañero presidente Salvador Allende
    •  Čik pogodite kako se zovu stanovnici Bosne i Hercegovine?

> Svi tekstovi ovog autora