Stazama tuzlanske Thalije

Nedavno sam u tuzlanskom Narodnom pozorištu iz ruku aktualnog direktora, Mirze Ćatibušića, primio najviše priznanje strukovnog, teatarskog karaktera, nagradu ”Radoslav Zoranović” za ”doprinos umjetnosti teatra”.

Ovaj kolumnistički zapis moram otpočeti ”skicoznim” životopisom čovjeka čijim imenom je tuzlanska teatarska kuća nazvala ovo visoko priznanje. Radoslav Zoranović Zoran bio je najznačajniji teatarski pregalac u Bosni i Hercegovini poslije Drugog svjetskog rata, zaslužan za sve teatarske uzlete i uspjehe kazališnoga hrama iz Grada Soli u četvrtstoljetnom upravljanju Narodnim pozorištem.

Poslije odlaska na dužnost direktora Zajednice profesionalnih pozorišta BiH, a potom Poslovne zajednice profesionalnih pozorišta BiH, Zoranović je svojim iznimnim organizacijskim sposobnostima stvorio, za tadašnje jugoslavenske okvire prestižnu kazališnu asocijaciju sa festivalskim manifestacijama, do danas neprevaziđenim Pozorišnim igrama BiH u Jajcu, Susretima profesionalnih pozorišta BiH sa domaćim dramskim stvaralaštvom u Brčkom, Susretima pozorišta lutaka BiH u Bugojnu i Bijenalem jugoslovenskog lutkarstva u Bugojnu…

Nevjerojatnom energijom i bogatim kazališnim iskustvom, obzirom na to da je karijeru počeo kao glumac i redatelj, Zoranović je, vrlo brzo, praktično u ranoj mladosti, stekao ugled na jugoslavenskim kazališnim meridijanima, pa i regionalnim.

Stalno u pokretu, animirao je permanentno kulturnu javnost sve novim i novim idejama koje su onda ”rađale” neviđenu aktivnost, što je u jednom trenutku kulminiralo velikom i širokom akcijom ”Hiljadu predstava u Bosni i Hercegovini”. Ta impresivna kulturna akcija u stopu je pratila obrazovnu i danas teško dostižnu manifestaciju ”Hiljadu škola u Bosni i Hercegovini”. Teško je i najbližim Zoranovićevim suradnicima bilo pratiti dinamičnost ovoga kulturnog animatora…

Nagradu koja nosi ime takvog teatarskog stahanovca primio sam sjećajući se svega onoga što me za teatarsku Tuzlu vezalo. Prije svega to je redateljski rad, a u jednom periodu i predsjedavanje Upravnim odborom tuzlanskog Thalijinog hrama.

Prva redateljska radnja bila je ostvarena sa tuzlanskim teatarskim personažom na zahtjevnoj dramatskoj fakturi Henrika Ibzena  iz pozne faze njegovog spisateljstva: ”Kad se mrtvi probudimo”. Ta začudna dramska piesa o skulptoru Arnoldu Rubeku i njegovoj viziji, ali i djelu, astralnoj Ireni, polučila je uspjehe na svim manifestacijama i festivalima gdje je izvođena, a glumci Tomislav Krstić, Olga Belić, Jelena Obradov i cjelokupni ansambl ponijeli su pregršt nagrada i reprezentativnih kritika…

I drugi redateljski rad na drami tuzlanskog i bosanskohercegovačkog književnog klasika, Derviša Sušića, ”Posljednja ljubav Hasana Kaimije” bio je u znaku teatarskog uspona; osvojena je nagrada festivalske publike Pozorišnih igara u Jajcu, nagrađen je glumac Vlado Kerošević, koji nakon te predstave postaje jednim od najznačajnijih bosanskohercegovačkih kazališnih aktera…

U sljedećim teatarskim sezonama redateljski sam oblikovao tekstove Jovana Hristića (”Sedmorica protiv Tebe, kako bismo ih danas čitali”); potom je došla inscenacija glasovitog teksta hrvatskoga klasika Milana Begovića ”Pustolov pred vratima”; dramatizacija odličnog romana Ivana Lovrenovića ”Putovanje Ivana Frane Jukića” u dramaturškoj obradi Ljubice Ostojić…

Predstava nastala po dramatskoj obradi motiva ”Hasanaginice” tuzlanskog dramaturga i vrsnoga prozaista Nijaza Alispahića, bila je jedna od najnagrađivanijih mojih tuzlanskih postavki. Sa glumicom Selmom Alispahić u naslovnoj i glavnoj ulozi, koju je prigodom pisanja o toj premijeri kritičar Vojislav Vujanović usporedio sa velikom hrvatskom tragetkinjom Ninom Vavra, ansambl ”Hasanaginice” proputovao je diljem negdanje Jugoslavije, a osobno sam bio najviše uzbuđen kada je predstava odigrana, unatoč stravičnom nevremenu, na Kuli Zmaja od Bosne u Gradačcu. Ne mogu zaboraviti veterana Zaima Muzaferiju kako odolijeva svojom antičkom staturom nevremenu nad Posavinom, ne prekidajući ni trenutka veličanstveni monolog.

Neviđena tragedija na tuzlanskoj Kapiji, kada je agresorskom granatom ubijena mladost ovoga rudarskog, radničkog grada, opisana je u scenarističko-pjesničkoj tvorbi Nijaza Alispahića ”Nadsvođenje bola” koju sam postavio ambijentalno sa glumcima, zborovima i glazbom sa vrpce, autora Horozića.

Pripovijetku Harisa Silajdžića ”Hamdibeg” u dramatizaciji Nijaza Alispahića ostvario sam sa dominantnim glumačkim doprinosima Milenka Iliktarevića, Selme Alispahić i Zaima Muzaferije. Predstava je bila koliko populistička poglavito zbog ljubavne tematike, toliko i stilizacijski razvihorena, pa smo imali uspješno gostovanje čak i na čuvenom njujorškom festivalu.

Dramu Lade Kaštelan ”Posljednja karika”, o tri generacije žena, imaginirao sam zahvaljujući glumačkim energijama Viktorije Stefanović i Melihe Fakić, a potom je na tuzlanskoj pozornici pukla moja fascinacija djelom Samjuela Beketa…

Najprije sam u Narodnom pozorištu Tuzla režirao ”Čekajući Godoa” sa kompletnom ženskom podjelom, u fascinantnoj scenografiji Nesima Tahirovića, a potom sam sa uistinu glumačkim virtuozama, Milenkom Iliktarevićem i Ljiljanom Čekić, na sceni Bosanskog kulturnog centra, uspio napraviti predstavu beketijane, spojivši dva teksta velikoga Beketa: ”Malone umire i Tada”.

Treba spomenuti da sam u produkciji Narodnog pozorišta režirao i monodramski tekst Miroslava Jančića ”Vuk” s glumcem Boškom Marićem kao Vukom Stefanovićem Karadžićem.

Konačno, predstava koja mi je donijela najviše priznanja struke, ali i osobne radosti. Sa uglavnom najmlađim tuzlanskim glumcima, dramaturginjom Svetlanom Broz i kostimografkinjom Vesnom Teodosić izrisao sam Krležine scenske putanje po tekstovima ”Pijane noći 1918.” u obradi Tene i Ive Štivičića.

Ako sam u teatru ikada sintetizirao svoja znanja, nadahnuća i iskustvo onda se to desilo u radu na ovoj predstavi, koja je polučila brojna priznanja na festivalima u Brčkom i Jajcu.

Vjerojatno je ovo, tek skicozno pobrajanje imaginiranog u Tuzli, premalo za moj doživljaj toga teatarskog stratuma. Sjećanje na veliki, plodonosni dio moga teatarskog stvaralaštva u Tuzli probuđeno je, meni osobno najvažnijim priznanjem, nagradom ”Radoslav Zoranović”.

Zato sve ovo i ulazi u sadržaj ove kolumne…

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Demostarizacija Alekse Šantića
    •  Sinan Gudžević, genij s Golije
    •  Suvremenost pripovjedanja Svetlane Broz
    •  Pero Zubac nije pjesnik jedne pjesme
    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost
    •  Likovne senzacije Enesa Sivca

> Svi tekstovi ovog autora