Pero Zubac nije pjesnik jedne pjesme

U svojoj mostarskoj eri dječaštva i rane mladosti na središnjem mostarskom gradskom trgu Musali upoznao sam, u sasvim slučajnom susretu, pjesnika Peru Zupca.

Tada već poznati pjesnik, autor glasovitih ”Mostarskih kiša” prihvatio me je u društvo kao svoju ”malu mostarsku raju”. A bio je Zubac tada okružen Skenderom Kulenovićem, Miroslavom Antićem, Stevanom Raičkovićem, Dragomirom Brajkovićem – uporišnim stupovima srpske i jugoslavenske književnosti.

Tada su, zbog uspavanosti i lijenosti književne kritike i njenih motritelja, Zupca promatrali samo kroz fenomenalni uspjeh poeme ”Mostarske kiše”.

Istina, teško je i bilo promišljati drugačije, kad je, samo u nekadašnjem Sovjetskom Savezu ova čudesna pjesma o ljubavi i jednoj Svetlani tiskana u tiražu od gotovo dva milijuna, snimana na nosače zvuka, recitirana na stadionima, ali i na komornim kućnim druženjima, kada je bila ”startnom pozicijom” mnogih poznanstava, udvaranja i ljubavi, koje su nerijetko završavale i brakovima.

Zubac je u to doba, naprosto ”harao” tom poemom. Bilo je to doba čitanja, recitiranja i prepričavanja ”Mostarskih kiša”. Nije bilo nikoga ko je držao do sebe da nije poemu znao naizust.

A Pero Zubac, rodom Nevesinjac, polaznik širokobriješke, nekada lištičke gimnazije, ”grabio” je sve dalje u životu. Nije ga ”zbunjivao” uspjeh poeme o ”jednoj Svetlani”.

Kao urednik novosadske televizijske kuće napisao je brojne scenarije, televizijskoga i filmskog žanra. Širem televizijskom auditoriju postao je iznimno prepoznatljiv kao glavni scenarist svetkovina u povodu 25. maja na Stadionu JNA u Beogradu.

Po mnogo čemu legitiman sljedbenik Laze Kostića bio je jednim od korifeja vojvođanskog i srpskog pjesništva.

”Mostarske kiše” i ”Neka druga zemlja”, ”Povratak Mostaru”, ”Glasovi u tišini”, ”Pisma D. T. na nebesku adresu” i ”Portreti”, ”Klupko života” i ”Sestra moja samoća” – već ova izabrana literatura velikog pjesnika i višestrukog akademika kazuju o njegovom doprinosu suvremenoj književnosti i utvrđenom mjestu među njenim klasicima!

Moja je pak temeljna teza nakon čitanja ”Izabranih djela” da Pero Zubac niti je bio, niti u suvremenoj književnosti opstaje kao pjesnik jedne poeme.

Zupčeva pak ”Izabrana djela”, netom objavljena u Arhivu Vojvodine, pred čitatelja razbokoruju jedan poetsko-prozni monolit, stilski maksimalno ujednačen, oplemenjen kritičko-esejističkim tekstovima iz pera vrsnih poznavalaca Zupčevog opusa, kao što su: Izet Sarajlić, Mišo Marić, Edin Hindić, Fazlija Hebibović, Franja Petrinović, Miloš Zubac, Vesna Bjelogrlić-Goldsvorti, Jelena Marićević-Balać, Milutin Ž. Pavlov, Gradimir Gojer.

Kao pratitelj svega što je klasik Zubac napisao ”prinuđen” sam i na dva ”autocitata”, za kraj ovoga teksta. Prvi autocitat je ”Pola stupca za Peru Zupca i za ostalu raju”:

U utorak i u ponedjeljak osjećao sam se kao nostalgičar. Mnoga lokalna zakerala i oni koji nas ne razumiju kazat će: jugonostalgičar. A ja ću kazati bio sam mostaronostalgičar. U dvoranama Narodnog pozorišta Mostar i sarajevskog Kamernog teatra 55 doživio sam dva promotivna akta knjige ”Povratak Mostaru” Pere Zupca kao veliku odu ljubavi, symposion iliti gozbu prijateljstva, a sve zajedno, te dvije večeri su značile, kako nadahnuto poslije druge večeri reče Raif Dizdarević: ”…melem je ovo događaj poslije kojeg će nastupiti duga pauza…”, jer se prava mostarska i sarajevska raja rijetko okuplja, uglavnom od sahrane do sahrane…

Dvije književne večeri posvećene djelu Pere Zupca bile su ispunjene emocijom koja danas ne stanuje ni u Sarajevu ni u Mostaru. Ta emocija obitavala je u ponekoj maloj oazi duha koju bi začinjao Affan Ramić, Mišo Marić, kad dođe iz Engleske, Kemal Monteno, kad ga ”uhvatimo”, Braca Andrić i Emir Balić… Gledao sam u Narodnom pozorištu Mostar i u Kamernom teatru 55 jedan Mostar i jedno Sarajevo koje odlazi.

Dizajner Bambi Bačanović je komentarisao: ”Bilo je lijepo, ali je bilo tužno”.

Kakve bi to večeri bile da nisu bile tužne? Jer je gradski svijet u svom ponosu zanijekao da ga više ima na glavnoj pozornici, ali ono što nije zanijekao, a što jest bio dio njegovog ponosa, bila je ljudska toplina koja je, nažalost, protjerana iz naših domova, s naših ulica, iz velikog djela naših kavana.

U utorak u Kamernom teatru 55 i u ponedjeljak u Narodnom pozorištu Mostar, ponovo smo učili da se družimo, da oljuđeni zajedno pjevamo neke stare pjesme.

Neki će kazati to je nostalgija, a ja ću kazati, više je mladi čovjek ”zalutao” na književnu večer Pere Zupca mogao naučiti o zajedničkom životu, na način bosanskohercegovački, nego na stotinama govora naših nemuštih političara i, nažalost, na učilištima ovih naših balkanskih bantu državica.

Trebalo je da dođe Pero Zubac da se okupimo.

I da znamo pustiti suzu…

Drugi put sam zapisao kako je taj premudri pjesnik hercegovačke korjenike znao i umio protresti srca cijele Jugoslavije, dok smo svi bili u transu tadašnjih Dana mladosti. Molim toga Peru Zupca da tek sad u ovim smutnim vremenima piše još snažnije u čast zajedničkog života, a ne života jednih pored drugih.

U svojim pak proznim tekstovima Pero Zubac piše o svojim drugovanjima s dragim, velikim novosadskim pjesnikom, sineastom i slikarom, Miroslavom Mikom Antićem, pa opet o njihovom Mostaru i ”mostarenjima”, o čudesnostima svoga nevesinjskog djetinjstva i nešto fantastično i literarno i kako god hoćete: ”Pismo jednoj ptici”…

Dovoljno je, vjerujem, ovo argumenata da Pero Zubac nije ”’pjesnik jedne poeme”!

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sinan Gudžević, genij s Golije
    •  Suvremenost pripovjedanja Svetlane Broz
    •  Sve moje ulice ili od Lacine do Partizanske
    •  Mostarske intelektualne i umjetničke okomice
    •  Sarajlijama je i nakon 40 godina olimpijska bajka u venama
    •  Stazama tuzlanske Thalije
    •  Periklovo doba mostarskog nakladništva
    •  Monsinjor Franjo Topić bio je i ostao jedinstvena osobnost
    •  Likovne senzacije Enesa Sivca
    •  Konac epohe artističkih visova Berbera, Likara i Hoze

> Svi tekstovi ovog autora