Stepinac je pravi autor ideje o mirenju ustaša i partizana

Ako se pažljivo pročita zapisnik susreta koji su održali Tito i Stepinac 4. lipnja 1945. u Zagrebu, mora se zapaziti jedna važna rečenica zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca Josipu Brozu Titu.

Ona glasi ovako: ”Sada bih želio, ako je dozvoljeno, da dodam nešto kao čovjek koji objektivno promatra prilike. Ako se želi što prije sređenje prilika, onda bi se po mom mišljenju moralo otvoreno i muški porazgovoriti s predstavnicima seljačke stranke u Hrvatskoj pa čak i s čestitim pristašama propalog ustaškog pokreta.

Razgovarat se može sa svakim, prihvatit se ne mora. Tko god hoće pošteno i iskreno surađivati na sređenju zemlje, neka bude dobrodošao. Ako suradnju odbiju, krivi su sami. Zašto ne bi pokušali porazgovoriti? Mudri državnik ne propušta ništa što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje.”

Dokumenti koje posjedujem pokazuju da je Stepinac možda prvi, gotovo zasigurno prvi, iznio tu ideju pomirbe, i to pred samim Titom! Rekao mu je da je dijalog partizana i ”čestitih ustaša” važan za brzo sređivanje prilika u novoj državi, da je taj dijalog logičan ako se želi ”iskreno surađivati na sređivanju zemlje” te da Tito, ako je ”mudar državnik”, to ne bi trebao odbiti jer mudar državnik ”ne propušta ništa što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje”, već bi teret odgovornosti trebao pasti na one koji bi takav prijedlog dijaloga odbili. Čini mi se da je to nov i vrlo poticajan pravac za razmišljanje o političkim idejama Alojzija Stepinca

Zašto ističem tu Stepinčevu poruku Titu koju, nota bene, Tito nije komentirao, barem ne dok je trajao taj susret? Zato što je to pitanje akademske čestitosti priznati ili pripisati Stepincu ono što je činio, bilo dobro ili loše; zato što su mnogima u Hrvatskoj danas opet puna usta ”pomirbe” među Hrvatima (te nikako da im budu puna usta pomirenja sa susjednim narodima ili između većinskog naroda i manjina unutar RH); zato što nije istina da je ideja pomirbe ustaša i partizana Tuđmanova izvorna zamisao te, shodno društvenoj klimi u kojoj treba razotkrivati plagijatore svih vrsta, valja pojasniti što jest, a što nije Tuđmanova zamisao. Pogotovo kada nam se opet pokušava prodati priča o Tuđmanu kao velikom državniku, koji, eto i zračnu luku mora dobiti (hvala Zoranu Milanoviću na velikoj gesti!).

Usuđujem se kazati da je Alojzije Stepinac na neki način pune 44 godine preduhitrio Franju Tuđmana s idejom o pomirbi ustaša i partizana!

Naime, Tuđman će iznijeti tezu o nužnosti suradnje ustaša i partizana, odnosno njihovih potomaka u knjizi ”Bespuća povijesne zbiljnosti” (Zagreb, 1989.) koja je od svih njegovih djela imala najveći utjecaj. Mnogi će, sve do predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, od tada do danas ponavljati kako moderna hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana.

Odakle to dolazi?

Iako suvremenu ideju hrvatskoga pomirenja razvija šezdesetih godina ustaški general i ratni zločinac Vjekoslav Luburić, koji ističe (u časopisu Drina) da mora doći do pomirenja ustaša i partizana te ustaških i partizanskih sinova jer je to jedini način na koji Hrvati mogu dobiti vlastitu državu, Tuđman je to ugradio u izvorni program HDZ-a.

”Čuvaj svoje mjesto jer će Ti pasti u dužnost veća čast nego meni u obrani naše Hrvatske. Dolazi čas kada ćeš moći petokraku zamijeniti kockastim grbom i postati gospodarom našem moru i našoj Hrvatskoj! Od danas budimo samo jedno, samo borci za Hrvatsku!“, napisao je Luburić.

Franjo Tuđman upoznao se s tom idejom šezdesetih godina dok je bio direktor Instituta za historiju radničkog pokreta (od 1961. do 1965. godine). Ideju hrvatskoga pomirenja zastupa i Bruno Bušić, ali poseban doprinos realizaciji te ideje pripisuje se fra Dominiku Mandiću.

Novinar Darko Hudelist smatra da se devedesetih godina Tuđmana povezivalo s Bušićem zato što Bušić nije nosio nikakav zločinački teret prošlosti (za razliku od Luburića), te da je ideju pomirenja bolje pripisati borcu za slobodnu Hrvatsku, hrvatskom imigrantu Bušiću, nego Luburiću, jer bi samim time i ideja pomirenja postala prihvatljivija hrvatskoj ljevici.

Fra Dominik Mandić bio je glavna poveznica Tuđmana s emigracijom, bio je poglavar Kustodije hercegovačkih franjevaca u Chicagu.

Tuđman će iznijeti tezu o nužnosti suradnje ustaša i partizana, odnosno njihovih potomaka u knjizi ”Bespuća povijesne zbiljnosti” (Zagreb, 1989.) koja je od svih njegovih djela imala najveći utjecaj. Mnogi će, sve do predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, od tada do danas ponavljati kako moderna hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana. Odakle to dolazi?

Polovicom 1987. Tuđman je krenuo u realizaciju ideje povezivanja hrvatskoga naroda – Hrvata u matici i hrvatske dijaspore – no to nije bilo jednostavno izvesti s obzirom na to da je bio dvostruki politički zatvorenik, osuđivan 1972. i 1981.

Ipak, zahvaljujući starim poznanstvima i sve liberalnijoj politici, uspijeva dobiti putovnicu (Franjo Tuđman je zaista bio politički projekt Udbe).

Služba je, naravno, znala da je uspostavljanje ”jedinstvene domovine i dijaspore” u borbi za samostalnu hrvatsku državu ”alfa i omega” Tuđmanova cjelokupnog političkog angažmana.

Od fra Dominika Mandića tu će ideju pokupiti i Miško Primorac, Hercegovac (iz Čitluka), nedavno preminuo, koji je živio političkim emigrantskim životom u Chicagu i koji će tamo postati šef HDZ-ova ogranka, odnosno prvi će tu ideju pomirbe iznijeti na prvom Općem saboru HDZ-a koji je u Zagrebu održan 24. i 25. veljače 1990. godine.

Miško Primorac će na Općem saboru izgovoriti antologijsku misao, koja je kasnije postala krilatica i vodilja predsjednika Franje Tuđmana, pozvavši djecu partizana i ustaša da se ujedine u stvaranju hrvatske države.

Međutim, bilo je jasno da povijesno pomirenje ne može realizirati ekstremni ljevičar ili pak ekstremni desničar, pa je stoga Franjo Tuđman bio idealan za tu ulogu.

Dakle, bez nacionalnog pomirenja Hrvata, bez završetka ideoloških sukoba iz Drugoga svjetskoga rata i bez čvrstog zajedništva domovine i iseljene Hrvatske ponovo se ne bi ostvarile povoljne povijesne okolnosti za stvaranje samostalne i suverene Hrvatske, govorio je Tuđman.

Ali dokumenti koje posjedujem pokazuju da je Stepinac možda prvi, gotovo zasigurno prvi, iznio tu ideju pomirbe, i to pred samim Titom!

Rekao mu je da je dijalog partizana i ”čestitih ustaša” važan za brzo sređivanje prilika u novoj državi, da je taj dijalog logičan ako se želi ”iskreno surađivati na sređivanju zemlje” te da Tito, ako je ”mudar državnik”, to ne bi trebao odbiti jer mudar državnik ”ne propušta ništa što može pomoći sreći i zadovoljstvu zemlje”, već bi teret odgovornosti trebao pasti na one koji bi takav prijedlog dijaloga odbili.

Kuharić i Tuđman brzo su se složili oko Stepinčeve teze pomirbe koju Tito nije želio ili nije mogao prihvatiti (rekao je Tito Stepincu: “Nije lako, jer se pravdi mora udovoljiti za najteže povrede čovječnosti!”)

Čini mi se da je to nov i vrlo poticajan pravac za razmišljanje o političkim idejama Alojzija Stepinca.

Možemo samo nagađati koliko je Stepinčev nasljednik, pokojni kardinal Franjo Kuharić, poznavao to poglavlje Stepinčeva djelovanja, ali je jasno da su se Kuharić i Tuđman brzo složili oko Stepinčeve teze pomirbe koju Tito nije želio ili nije mogao prihvatiti (rekao je Tito Stepincu: ”Nije lako, jer se pravdi mora udovoljiti za najteže povrede čovječnosti!”).

Teza je nedvojbeno bila rezultat ideje vodilje ratnoga zagrebačkog nadbiskupa da se ”štede životi gdje god je moguće jer Hrvati nisu veliki narod”, a žrtve su do tada bile jako velike.

Kao što znamo, do pomirenja nije tada došlo i žrtava je bilo još. Previše.

Objavljujem ovu kolumnu i kao poticaj povjesničarima da u vremenima intenzivnog dijaloga Katoličke i Srpske pravoslavne crkve ne podlegnu prvoloptaškim sugestijama uglavnom neupućenih novinarki i novinara te urednica i urednika koji bi stvar, kako mi se to dogodilo prošli petak prilikom gostovanja na N1TV, željeli apsolvirati dilemom je li Stepinac svetac ili zločinac?

Jer nije ni jedno ni drugo (neovisno o tome hoće li ga Katolička crkva jednog dana uvrstiti u kalendar svetaca), već je bio osoba s velikim dilemama i oscilacijama, te, kako smatra Slavko Goldstein, čak u stanovitom smislu i podvojena ličnost.

Nije bio radikalni hrvatski nacionalist (premda je bio i nacionalist) niti protiv Jugoslavije sve do 1937. godine. Nadao se da će se položaj Katoličke crkve u Jugoslaviji riješiti kroz konkordat Vatikana i Jugoslavije. Kada je Srpska pravoslavna crkva oborila konkordat, Stepinac je radikalizirao svoju političku poziciju i priklonio se nacionalističkim idejama.

Pozdravio je uspostavljanje NDH i to definitivno preeuforičnim tonom. Kratkovidno je požurio čestitati Kvaterniku, a 28. travnja je napisao poslanicu koja je neprimjereno hvalila NDH. No brzo su nastupila i razočaranja. Prvi se put razočarao već 13. svibnja kada mu je župnik iz Gline javio da je iz čista mira, bez ikakva razloga ili povoda, u jednoj noći ubijeno 260 Srba.

Tada je Paveliću napisao prvo pismo u kojem još uvijek preoprezno izražava svoje negodovanje. Kasnije je napisao više protestnih pisama i propovijedi u kojima je bilo sve više negodovanja.

Objavljujem ovu kolumnu i kao poticaj povjesničarima da u vremenima intenzivnog dijaloga Katoličke i Srpske pravoslavne crkve ne podlegnu prvoloptaškim sugestijama uglavnom neupućenih novinarki i novinara te urednica i urednika koji bi stvar, kako mi se to dogodilo prošli petak prilikom gostovanja na N1TV, željeli apsolvirati dilemom je li Stepinac svetac ili zločinac?

Može se reći da je Stepinac u to vrijeme bio u mnogim procjepima. Goldstein pojašnjava da je, s jedne strane, svjestan da se radi o zločinačkom ustaškom režimu, a s druge priznaje i čak poštuje Pavelićevu hrvatsku državu kao legalnu instituciju kojoj u nekim situacijama pruža i svoju podršku i blagoslov.

Istodobno partizane pod komunističkim vodstvom smatra većom opasnošću za Hrvatsku od ustaša i Pavelića. Znao je da su ustaše zločinci, ali je komuniste smatrao sotonama. Možda je rezonirao da se zločince može popraviti, ali da se s antikristom ne može ni razgovarati.

Čini se da se Stepinac nije uvijek najbolje snalazio u teškim povijesnim situacijama. Volio bih da povjesničari odgovore na pitanje je li bilo mudro Titu predložiti da 1945. razgovara s ”čestitim ustašama”, je li to bila ludost, ili naivnost ili pak proročka vizija koju je Franjo Tuđman najprije maznuo, zatim pokušao ostvariti u pogrešnoj politici jer da je bila ispravna, ne bi danas Andrej Plenković, uz asistenciju kardinala Josipa Bozanića, izjednačavao Pavelića i Tita, što je ne samo skandalozno nego i predmet izrugivanja među ozbiljnim i educiranim svijetom.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora