novinarstvo s potpisom
Svijet sada zna tko je jedan od njegovih novih gospodara, možda najveći, tko je novi predsjednik SAD-a. Zemlja koja sebe smatra najdemokratskijom, privodila je kraju jednu od najneizvjesnijih predsjedničkih kampanja. Kampanju koja je pokazala da svaka iduća može biti grublja, prljavija, skuplja i bezobzirnija.
Da kandidati mogu biti samo oni s preteškim vrećama para na leđima, oni koje je pomazala jedna od dvije stranke. Da druge kandidate mediji, ni mogu, ni hoće staviti pod reflektore javnosti, dati im priliku da biračima kažu kakvu Ameriku i kakav svijet nude.
Kampanju koja je pokazala koliko se naše poimanje demokracije ili našeg ideala demokracije razlikuje od onog što vidimo u SAD. Komentatori su govorili da birači ne vole ni Trumpa, ni Clinton, da će birati manje zlo.
Eto ga sad!
Trump je u kampanju unio bahatost, agresiju, seksizam, ksenofobiju i vanjskopolitički koncept koji ni znalci ne mogu do kraja pročitati. Putin mu plješče, navija za njega! Europa strepi od neizvjesnosti koju nosi eventualni Trumpov izbor.
Hoće li Trumpova Amerika zaboraviti stara savezništva i utonuti u izolacionizam, nekada davno ključni sadržaj američke vanjske politike? Ili će s Putinovom Rusijom napraviti novi deal o podjeli interesnih sfera?
Ako do sporazuma sa Putinom ne dođe, hoćemo li utonuti u novi, još hladniji rat, ili onaj vrući, možda zagrijan čak atomskim oružjem?
Trump ubire simpatije ustrašene velike Amerike, one koja se panično boji terorizma, imigranata i uloge koju danas Sjedinjene Američke Države imaju u svijetu, simpatije konzervativne Amerike koja se boji da je liberalizacija društva otišla predaleko, da ugrožava ”tradicionalne američke vrijednosti“, ma što to za nekoga značilo.
A možda Trump ipak nije čovjek kakvog smo gledali u kampanji, čovjek za koji mnogi Amerikanci i strani analitičari smatraju da naprosto nije dorastao vođenju najveće svjetske sile?
Tumpa ne bih potcijenjivao. Pogled na samo jedan od njegovih nebodera na Petoj aveniji ojačava tezu kako čovjek koji je zgrnuo ogromno bogatstvo s kojim tako uspješno upravlja, sigurno nije bezveznjak.
Upravo obrnuto. Čak ima i onih koji smatraju da Trump sav ovaj zastrašujući vrijednosni i politički koncept tek hini, prepoznajući da za pobjedu može i mora dobiti simpatije Amerike-koja-se-boji, koja traži grubog i odlučnog vođu kojem vjeruje da će ih zaštititi od prijetnji suvremenog svijeta, da mora biti kontrast uljuđenijoj ali nevoljenoj Clinton.
S druge strane barikade bila je Hillary Diane Rotham Clinton, iznimno uspješna i prodorna pravnica s iskustvom u odvjetništvu, ali i u visokoj politici.
Činjenica da je supruga bivšeg predsjednika u europskim bi je demokracijama vrlo vjerojatno diskvalificirala iz utrke za mjesto predsjednice. Ali, u SAD-u očito imali su puno manje strahova od nepotizma i političkih dinastija. Uostalom, sjetimo se dinastija Kennedy i Bush.
Dugo je vremena bila očito favorizirana u main stream medijima i bila skoro apsolutni favorit izbora. Ali, afere koje su se izvlačile, očito spretna kampanja Trumpa i ne uvijek inventivna kampanja Hillary Clinton, promijenili su odnos snaga.
Zašto Amerika ne voli, ili barem ne dovoljno, Hillary Clinton?
Konzervativna Amerika i Amerika-koja-se boji zaziru od Clinton jer se ne uklapa u stereotip žene kakvu vide konzervativci. S druge strane, njena politika jest liberalna, s tendencijom jačanja angažmana na međunarodnoj sceni.
Od nje se nije očekivala neka podjela sfera s Rusijom, prije oštriji kurs i nastojanje da na kriznim žarištima na kojima Rusi i Amerikanci zajedno dolijevaju ulje na vatru ugrabi kakvu prednost i ojača američke interese širom svijeta.
Dakle, od Clinton mnogi na planu vanjske politike očekivali su zaoštravanje odnosa s Rusijom. Ali, saveznike, prije svega EU, to, izgleda, manje brine od neizvjesnosti koju sada nosi Trump.
Za razliku od Trumpa, Clinton obećanjem kontinuiteta prema prihvaćenim međunarodnim obavezama, prije svega, onima ekološke naravi i onima o širenju zona slobodne trgovine, imala je određene simpatije dobrog dijela liberalne javnosti i industrijskog kompleksa.
Ali, zašto su te simpatije bile mlake, s puno manje strasti nego one koju su prema Trumpu imali njegovi fanovi?
Smatram, prije svega, zato što u politici koju zagovara Clinton vide tek lošiju verziju Obamine politike s kojom liberani dio Amerike, a i cijelog svijeta nije bio osobito sretan.
Obama je bio dočekan na vratima Bijele kuće možda kao ni jedan predsjednik u novijoj povijesti. Na unutarnjem planu obećavao je socijalne reforme te posebno budio nade ”obojene Amerike“, nadu da će, i politički, i socijalno pod afroameričkim predsjednikom ne-bijeli Amerikanci doživjeti punu afirmaciju i jednakost. Nade da će dubinski promijeniti SAD, ojačati koncept ljudskih prava, i u zemlji i u svijetu, da će se odreći mučilišta poput Guantanama i osigurati više mira u svijetu.
Toliko su bile nekritičke da su Obami osigurale ”avansnu“ Nobelovu nagradu za mir, nagradu koju je dobio za obećanja, ne za djela, za obećanja koja je u velikoj mjeri iznevjerio.
A u Clinton liberalna Amerika vidjela je moguću predsjednicu koja će, iako ih prihvaća, unutarnje reforme provoditi s manje strasti i još manje uspjeha nego Obama, predsjednicu koja bi možda SAD vodila u sukobe, ne samo s Rusijom, koje ne bi mogla kontrolirati.
S druge strane, Clinton je ipak prilično jasno nagovještavala kontinuitet vanjske i unutarnje politike i poštivanje postojećih savezništava.
A svijet, Europa, bogme i Hrvatska i naša regija, trebaju stabilnu Ameriku, supersilu čija vanjska politika predvidiva i sukladna izgrađenim očekivanjima o partnerstvu i sigurnosti.
Zato, prijatelji SAD su očigledno više priželjkivali pobjedu Clinton nego sami američki birači.
Svijet zna koga je Amerika izabrala za svog predsjednika. ali i koga je Amerika izabrala da donosi ključne odluke koje u velikoj mjeri kroje i sudbine nas drugih, malih i velikih.
Gotovo da nema ravnodušnih, ali ima more razočaranih.
A mi, prijatelji i saveznici SAD poštovat ćemo izbor Amerikanaca, kako moramo poštivati izbor birača i u drugim državama, kako očekujemo da drugi poštuju izbor hrvatskih građanki i građana.
Neka im je sretno, neka nam je sretno!