Štiti li država ranjive skupine?

Obaveza svake države je štititi ranjive skupine, osobito bolesne, te provoditi takvu javnu politiku koja će se obračunati s društvenim tabuima i predrasudama koje otežavaju liječenje, rehabilitaciju i njihov život u zajednici.

Poznato je da su mentalne bolesti, nažalost, još uvijek predmet brojnih predrasuda zbog čega se bolesnici kasno odlučuju za liječenje, neredovito ga provode i nailaze na masu prepreka u sredini u kojoj žive što im onemogućava inkluziju i adekvatno sudjelovanje u svakodnevnom životu.

Da mentalne bolesti nisu jedine doslovce demonizirane a takvi bolesnici suočeni sa dehumanizirajućim predrasudama i stavovima u društvu, pokazuje i povijest liječenja HIV/AIDS-a kod nas od osamdesetih godina do danas.

Tijekom mog rada na psihijatriji u bolničkom sustavu krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća imala sam susrete s oboljelima od AIDS-a koji su imali ozbiljna reaktivna depresivna stanja i koji su izbjegavali psihijatrijska liječenja da ne bi bili izloženi dvostrukim predrasudama kako zbog zaraze koja je posljedica ”grijeha” homoseksualnosti i promiskuiteta, kako se tad smatralo, tako i zbog stigme psihičkog poremećaja.

Zarazna bolnica Fran Mihaljević je i u to doba imala organiziranu efikasnu pomoć za zaražene i bolesne te je vjerojatno rješavala i dio psihičkih problema vezanih uz bolest pa su se bolesnici od HIV/AIDS-a rijetko javljali na psihijatrijske odjela – na njihovu sreću – jer nije baš izgledno da bi u to vrijeme bili primljeni na psihijatriju ili druge odjele koje su trebali zbog komplikacija bolesti i liječenja.  

Na psihijatrijskom odjelu na kojem sam radila kao psihijatrica krajem osamdesetih godina u više navrata je hospitaliziran bolesnik koji je bio ovisnik o heroinu, koji je kod svake hospitalizacije testiran na HIV ali je uvijek bio negativan.

Ono što je znao šef odjela, svi specijalisti na odjelu, svi specijalizanti, sve sestre i tehničari i sve čistačice je bila činjenica da bolesnik ima stalnu djevojku koja je HIV pozitivna, a koju on ne želi ostaviti. Kad bi taj bolesnik bio na odjelu vodile su se glasne rasprave pune čuđenja o tome kako već jednom ne ostavi tu zaraženu djevojku i kako to da on ostaje HIV negativan!

Kako su doslovce svi članovi tima na odjelu bili informirani o okolnostima bolesnikovog života znali su mu na hodniku, tijekom zajedničkog odjelnog ručka, u bolesničkoj sobi koju je dijelio sa pet drugih bolesnika, i na drugim mjestima (mislim da ga nisu pratili u toalet) onako roditeljski dobronamjerno glasno i javno davati savjete da se opameti i riješi te opasnom bolešću zaražene partnerice. Miran i miroljubiv kakav je je bolesnik bio, bez prosvjeda je slušao dobronamjerne savjete a van bolnice je nastavljao po svom i na opće iznenađenje stalno je ostajao HIV negativan. 

To su bile osamdesete (doba bivše države) kad je HIV infekcija i bolest AIDS-a bila relativno nova stvar i nije bilo tako dobrog liječenja te zaraze kakav imamo unazad više od trideset godina. To naravno nije isprika medicinskim djelatnicima koji su se zbog predrasuda, koje su dijelili s ”običnim” pukom,  neprofesionalno odnosili prema HIV pozitivnima i oboljelima od AIDS-a (isključujem iz ove iz kvalifikacije KB Fran Mihaljević).

Danas je u medicini i u javnosti (zapadnoj, jer tom krugu pripadamo bar zemljopisno) poznato da se ta nekad smrtonosna bolest može liječiti i pretvoriti u kronično stanje s nula viremijom (što znači da osoba nije zarazna za okolinu na bilo koji način uključujući i seksualni) s kojom se može voditi produktivan život uključen u zajednicu.

Svi medicinski krugovi (ne samo oni koji se bave zaraznim bolestima) i šira javnost su znanstveno informirani i senzibilizirani brojnim filmovima i serijama o toj temi što bi trebalo bar umanjiti ako ne i ukloniti strah od bolesti koja nije više baba roga.

Međutim, čini se da duboko u ljudima našeg podneblja postoji strah i stigma prema svakoj bolesti jer se obolijevanje kao takvo (osim u starosti) drži kao posljedica slabosti, valjda karaktera ili nekog krivog djelovanja za koje je osoba, ne odgovorna, već kriva.

Sve je to duboko nesvjesni stav primitivne zajednice (premda je nekad i sasvim svjesno uvjerenje) koji je osobito izražen prema zaraznim bolestima koje su posljedica nezaštićenog seksa i seksa općenito (seks je kod nas još uvijek u nizu aspekata tabu tema).

Ako toj činjenici dodamo i bigotne stavove prema homoseksualcima, koji su i dalje prisutni u znatnom dijelu našeg društva unatoč godišnjim slobodnim, živahnim i raznobojnim gay pride paradama, dobivamo jasnu sliku u kakvom ozračju žive i djeluju naši građani koji imaju ”nesreću” da su te ”krive” seksualne orijentacije i još bolesni od HIV/AIDSA.

Na HRT 1 dana 22. 3. 2026. u emisiji Nedjeljom u 2 Aleksandar Stanković je intervjuirao Edija Kiseljaka, mladog čovjeka koji je odrastao u našoj sredini kao homoseksualac i koji se zarazio HIV-om i razvio bolest, AIDS.

Edi je bez ljutnje i bijesa na okolinu koja mu je godinama priređivala neugodnosti i poniženja, kako njemu tako i njegovoj obitelji, opisivao dijelove tog rašomona koji je kao homoseksualac oboljeli od AIDS-a prolazio. Nevjerojatna osoba, taj Edi, tjelesno krhak a iznimno psihički snažan čovjek koji razumije i prihvaća svijet koji nije prihvaćao njega.

Edijev nastup i knjiga koju je o svom životnom iskustvu napisao i objavio je izraz njegove hrabre i altruistične potrebe da pomogne drugima u sličnoj nevoljnoj situaciji i da pokuša promijeniti loše i nepravedno stanje u našem društvu.

Optimistični je dobrica taj naš Edi, izaziva divljenje i respekt a izmamio je suze ganuća kod Stankovića, mene i vjerujem kod još mnogih drugih gledatelja emisije.   

Sreća da je život Edija odnio u Norvešku, državu koja stoji iza svojih građana koji su ranjivi na bilo koji način. Ta država i to društvo su mu pružili okruženje u kojem se mogao osjećati kao svaki drugi čovjek -dostojan poštovanja i pomoći kad mu pomoć treba. Takva socijalna sredina ga je osnažila za pisanje knjige i navela ga na ovaj njegov pokušaj humanizacije naše javnosti kojem smo svjedočili u Stankovićevoj emisiji.

Osamdesetih godina kad sam se susretala sa stavovima koji su bili stigmatizirajući kako za homoseksualce tako i za HIV pozitivne (znamo da zaraza nije vezana samo za seksualnu orijentaciju i seks)  nadala sam se da će kroz nekoliko godina takvi stavovi i odbacujuće ponašanje okoline biti prošlost.

Edijev život i život njegove obitelji nam pokazuju da sam se uzalud nadala. U našem društvu bilo je zadnji tridesetak godina još ”organiziranog djelovanje uplašenih građana” protiv zaraženih HIV-om, kad su bila u pitanju i djeca i odrasli. Primjeri su strašni i brojni.

Možete pročitati pregledni članak Borisa Dežulovića na N1 od 14. 4. 2020. o tome kao strah motivira naš puk u reagiranju prema HIV pozitivnima i drugačijima općenito. Imate još puno primjera sramotnog djelovanja grupa građana, roditelja i susjeda o ovoj temi koji su bili medijski eksponirani.

Teško je proniknuti u uzroke ovakvog ponašanja. Informacije o HIV/AIDS-u su već dugo opće poznate pa iracionalni strahovi ne bi trebali ovako masovno upravljati ponašanjem naših sugrađana. Ali to se evidentno i dalje događa.

Jesu li Norvežani bolji ljudi od Hrvata ili je njihova država kroz svoje institucije učinila i postigla ono što Hrvatska nije. Mislim da je ovo drugo.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Tragedija hrvatskog nacionalnog identiteta i NDH
    •  Kakav je to svijet?
    •  Trumpov warmongering - zagovaranje agresije
    •  Pakleni šund
    •  Bojkot pameti
    •  Naricanje da nam je društvo bolesno ne daje rezultate
    •  Grubo ignoriranje bullyinga
    •  Hrvatska u protekloj sezoni kiselih krastavaca
    •  Olimpijsko prigovaranje
    •  Još uvijek nam nedostaje iskreno kajanje na tugu u Jasenovcu

> Svi tekstovi ovog autora