Što je to dobrota?

Ovo ljeto bilo mi je intenzivno, s toliko događaja (iz bližeg i daljeg okruženja) koje sam pratila – značajnih, snažnih, onih koji izazivaju teške misli i snažne (pozitivne i negativne) emocije. Jesen ne obećava olakšanje.

U svemu tome želim sačuvati lijepe doživljaje, osjećaje i odnose u svakodnevnom životu, trezvene poruke i analize (i na ovom portalu) i posebno one koje daju nadu (ili barem pomažu suočavanju sa stvarnosti).

Nakon svega prisutnog – ružnog, zlog, tragičnog, neprihvatljivog i teško shvatljivog, opasnog, – bliže i dalje oko nas – poželjela sam napisati nešto o dobroti.

Što je to dobrota?

“Dobrota” se u psihologiji odnosi na skup pozitivnih osobina, posebno empatije, altruizma i dobrohotnosti, koje promiču dobrobit drugih. Karakterizira je nedostatak egocentričnosti, spremnost davanja prioriteta tuđim potrebama,  sposobnost povezivanja s tuđim iskustvima iz njihove perspektive. Ključni aspekti uključuju djelovanje s integritetom, ljubaznost i suosjećanje, a važno je istaknuti da biti dobar ne znači i biti savršen.

Za koga kažemo da je dobar čovjek?

Netko će kazati da je dobra osoba ona koja se drži pravila i običaja, ne krši  zakon, ne laže i ne ogovara, spremna je pomoći, osluškuje i čini dobro drugima…

Najdugotrajnija longitudinalna studija o ljudskom životu (The Harvard Study of Adult Development, započeta 1938. god) donosi jednostavan rezultat: Dobri odnosi vode u zdravlje i sreću (radost, dobrobit)…  ali za to je potrebna dobrota, potrebno je njegovanje dobrih odnosa.

Waldinger i M. Schulz (2021. What the Longest Study on Human Happiness Found Is the Key to a Good Life) postavljaju jednostavna pitanja: ”Koliko vremena provodiš s ljudima do kojih ti je najviše stalo? Postoji li u tvom životu odnos koji bi oboma koristio kada biste mogli provoditi više vremena zajedno?

Mnogi od njih su neiskorišteni resursi koji čekaju da ih iskoristimo. A obogaćivanje tih odnosa zauzvrat može nahraniti naš um i naše tijelo.

Iako je to znanstveno dokazano, i sami možemo prepoznati okrepljenje, jednu pozitivnu energiju u tijelu kada osjetimo da nas je netko stvarno razumio, ili napetost i nelagodu, ponekad i bolove nakon neke svađe.

U tom smislu, imati zdrave, ispunjavajuće odnose je svojevrsna kondicija – ”društvena kondicija” – i poput fizičke kondicije, potrebno je truda da se održi.

Za razliku od stajanja na vagi, brzog pogleda u ogledalo ili očitavanja krvnog tlaka i kolesterola, procjena naše društvene kondicije zahtijeva malo održiviju samorefleksiju. Zahtijeva odmak od užurbanosti modernog života, analizu naših odnosa i iskrenost prema sebi o tome čemu posvećujemo svoje vrijeme i njegujemo li veze koje nam pomažu da napredujemo (tj da budemo bolji i sretniji ljudi, op Z.P.).

Pronalaženje vremena za ovu vrstu razmišljanja može biti teško, a ponekad i neugodno. Ali može donijeti ogromne koristi.

Iskustva ljudi koji izbjegavaju opisanu samorefleksiju također su važna za istraživače kako bi se razumio i njihov razvoj.

Odnosi nas čine sretnijima i zdravijima tokom cijelog života. Zanemarujemo veze s drugima na vlastitu odgovornost. Ulaganje u našu ”društvenu kondiciju” moguće je svaki dan, svaki tjedan našeg života. Čak i mala ulaganja danas u naše odnose s drugima mogu stvoriti dugoročne valove blagostanja.

Htjela sam nešto kazati o mojoj ljetnoj ”društvenoj kondiciji” koja se često održava radošću u razmjeni sitnih pažnji i naših zajedničkih aktivnosti sa susjedima – prijateljima. Na kraju ljeta volim nekako sačuvati taj blagotvorni doživljaj.

Za mene je također bilo važno poslušati i osjetiti priče dvoje prijatelja koji su se ljetos operirali na različitim odjelima na Splitskim Firulama (ne žive u Splitu) i doživjeli dobrotu (za zdravstveno osoblje to je svakodnevna profesionalna situacija) na kojoj su ovi pacijeni zahvalni (u inače zabrinjavajućem stanju zdravstvenog sustava).

S jedne strane profesionalnost kao ljudska dobrota i s druge zahvalnost na pruženoj pažnji, brizi i poštovanju, mislim da objema stranama pruža zadovoljsvo i održanje smisla.

Upravo na radiju slušam nagrađene policajce (bio je Dan hrvatske policije) koji tako skromno govore o svojim djelima u kojima su spasili živote. 

Slušajući spomenute doživljaje i sama sam osjetila neku blagodat, kao neku potvrdu da unatoč mnogim nepravednim i uznemirujućim događanjima traje i stvarnost u kojoj ima dobra i nade…

Pokušavajući napisati nešto o dobroti nailazim na pojam koji nisam poznavala (čitam objašnjenje na internetu): Psihološki moralni uzlet (Psychological moral elevation) je pozitivna emocija koju izaziva svjedočenje djelima moralne dobrote, ljubaznosti ili samožrtvovanja kod drugih. Ovo višekomponentno iskustvo uključuje fizičke senzacije poput “toplog osjećaja u tijelu”, kognitivne pomake prema optimizmu u vezi s čovječanstvom i motivaciju za sudjelovanje u prosocijalnim i altruističnim ponašanjima. Proširuje individualne perspektive i može poticati društvenu povezanost i veći osjećaj svrhe.

Dobrotom se također bavi stručnjak za psihologiju rukovođenja i organizacijsku psihologiju R. E. Riggio (2016. ”How Can You Tell If You Are a Good Person?”): ističe osobine karaktera potrebne za ”dobre” lidere, pozivajući se na četiri glavne vrline (prema Aristotelu: razboritost/mudrost, odmjerenost, pravednost, hrabrost/moralna čvrstina), koje određuju osobu dobrog karaktera. 

Dajući definiciju svake od nabrojanih vrlina i prigodna pitanja za (samo)procjenu pojedine vlastite vrline zaključuje: ”Dakle, jedan lagan put u dobrotu je vježbati opisane vrline” (nekako mi se ovo s vježbanjem čini puno složenijim i zahtjevnijim nego ovak napisano).

Autor na kraju teksta navodi kako je njegov posao pomoći liderima procijeniti i razvijati vlastiti karakter preko osnovnih vrlina, ali ipak ističe da sve počinje od obitelji te da su roditelji ti koji trebaju gajiti spomenute vrline kod sebe i kod djece: ”Usmjerenost na osnovne vrline, svjesnost o vlastitom ponašanju te njihovo razvijanje u svim životnim područjima ključ je postajanja dobrom osobom”.

Razmišljam, ako se posreći da je lider i dobra osoba, onda je to dobrobit i za zajednicu kojom ta osoba rukovodi. Što kada lider nije (dovoljo) dobra, kompetentna, motivirana osoba?

Jedno od pitanja za lidere u spomenutom tekstu npr. bilo je imaju li moralni kompas kojeg se pridržavaju i imaju li hrabrosti činiti ono što im taj moralni kompas govori?

Ne znam kako su se razvijali i koju su popudbinu ponijeli iz svoje obitelji lideri za koje znamo, oni bliži i oni dalji. Pitam se kako bi sami ocijenili svoje vrline i rade li štogod na njihovom usavršavanju? Kako li oni stoje sa samorefleksijom? 

Da li oni doživljavaju osjećaj psihološkog moralnog uzleta koji bi poticao na proširenje individualne ili perspektive grupe kojoj pripadaju, koju vode, na društvenu povezanost i veći osjećaj svrhe… koji bi poticao na dobrotu?

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Thompsonovo sakraliziranje nacionalnog
    •  Važne poruke mirovne konferencije ''Srcem do mira''
    •  Treba dići glas protiv poricanja zločina
    •  Jača svijest o prepoznavanju potrebe za psihološkom podrškom
    •  Kako osnažiti školu nakon tragedije u OŠ Prečko
    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda

> Svi tekstovi ovog autora