Što ne znaju na portalu Bitno.net? Mjesto za trećeg u dijalogu

Većina će nas se vjerojatno usuglasiti da u našem društvu itekako nedostaje istinskoga dijaloga. Ma što o tomu mislila Predsjednica. No, neće nas u dijalog uvesti jadikovanje i kritiziranje drugih kojima nedostaje dijaloga. Izuzeti sebe same iz kritike znači, zapravo, ni ne željeti da dijaloga zbiljski dođe.

U dijalog će nas još manje puki govor o potrebi dijaloga, parola kojom mašemo da bismo se, zapravo, iza nje skrivali, da se ne bismo posve izložili. To se čini dobar način da se pokaže voljnost za dijalog, a onda do dijaloga u kojima bismo sami sudjelovali kao subjekti, pravo ni ne može doći.

Daj Bože da su izjave sudionika Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije više od toga pa da doživimo kako za svoj stol zovu ljude koji ne dijele s njima njihove stavove o načinu na koji bi Crkva trebala uspostavljati dijalog s društvom.

Bez trećega odnosnoga, hermeneutičkoga nema dijaloga. Treći je nevidljiv, prigušen. Na mnogim razinama dijaloga u društvu njegovo je mjesto zatrpano zveckanjem napadima i obranama. A najčešće prazno, neprimijećeno, pa prema tomu nevažno, nepostojeće. Ispražnjeno od svojega vlastitog identiteta – subjekta.

Dok se skrivamo iza svjetonazora – pogotovu ako polazimo od pretpostavke, štoviše uvjerenja da nam naš svjetonazor, budući, dakako, istinit, uvijek kada ga branimo, daje za pravo – sukobljuju se argumenti autoriteta, a subjekti ostaju netaknutima. Štoviše, nahranjeni uvjerenjem ne samo da imamo pravo na istinu, nego da to i nitko drugi nema pravo ukoliko ne prihvaća naš svjetonazor, sami sebi dajemo legitimitet za prosuđivanje i osuđivanje drugih. I to prije nego se uopće postavi pitanje da bismo druge prvo trebali slušati. I to kao osobe, jer jedino tako i sami to bivamo

U dijalog ulaze dvoje ljudi, dvije skupine, subjekti, a ne predmeti njihova govora. Poistovjećivanje sa stavovima i svjetonazorima zacijelo nas neće daleko odvesti. Vidimo to na djelu u našem društvu.

Dok se skrivamo iza svjetonazora – pogotovu ako polazimo od pretpostavke, štoviše uvjerenja da nam naš svjetonazor, budući, dakako, istinit, uvijek kada ga branimo, daje za pravo – sukobljuju se argumenti autoriteta, a subjekti ostaju netaknutima.

Štoviše, nahranjeni uvjerenjem ne samo da imamo pravo na istinu, nego da to i nitko drugi nema pravo ukoliko ne prihvaća naš svjetonazor, sami sebi dajemo legitimitet za prosuđivanje i osuđivanje drugih. I to prije nego se uopće postavi pitanje da bismo druge prvo trebali slušati. I to kao osobe, jer jedino tako i sami to bivamo.

Katolici bi valjda trebali po definiciji dijeliti isti svjetonazor i istu istinu. A ključeve te istine, dakako, drže legitimni tumači te istine, štogod se, zapravo, mislilo pod istinom. Ako se uopće misli.

Baratamo pojmovima bremenitih hermeneutičkih utega više i ne propitujući dinamiku njihove težine, dubine i dosega. Hermeneutika, zacijelo, nije sadržaj, pa ni predmet razgovora.

Stoga se često događa da se, ukoliko se umiju odgovorno propitivati o dosezima svojih misli i riječi, pa onda, dakako, i djela, bolje razumijemo s osobama drukčijih svjetonazora od naših, nego s osobama koje deklarativno pripadaju istom svjetonazoru.

Tu je riječi o prijeporu statike i dinamike, fiksiranih istina i istina koje se traži založenošću vlastita bića trajno kadrog za samokritku.

”Jaki“ često ni ne trebaju javno istupati u prijeporima u društvu, mogu ostati zaštićeni svojom političkom korektnošću u govoru. Svojim argumentom autoriteta oblikovali su, a da oni toga često nisu ni svjesni, svoje glasnogovornike.

Nedavno su suradnici portala Bitno.net napali inicijativu udruge ”U dobroj vjeri“ jer je počela otvarati prostor za dijalog među kršćanima koji poštuju tuđa uvjerenja, pa se čak obrušili na uglednoga svećenika-redovnika, stavljajući mu u usta riječi koje nije rekao i izostavši one koje je rekao, samo zato što se usudio takvu inicijativu poduprijeti. Pokušali su i diskreditirati važnost u nas iznimne i rijetke knjige Vjera u dijalog (Ex libris, Rijeka), knjige koja ne samo da otvara prostor za i dijalog, nego ga i sobom svjedoči uvodeći u razgovor ljude, uključujući i ugledne katoličke teologe, različitih svjetonazorskih ishodišta ali slične inteligencije i kvalitete obrazovanja nužnih za dijalog

Čini se da je portal Bitno.net. jedno takvo mjesto mladih glasnogovornika stajališta crkvene hijerarhije. Brzi su u reagiranju na sve što miriši na tzv. liberalno, ili ne daj Bože, politički lijevo orijentirano kršćanstvo, pa bez hermeneutičke argumentacije i bez pomnog slušanja što je zapravo rečeno, unaprijed osuđuju svaku inicijativu.

Nedavno su, primjerice, napali inicijativu udruge ”U dobroj vjeri“ jer je počela otvarati prostor za dijalog među kršćanima koji poštuju tuđa uvjerenja, pa se čak obrušili na uglednoga svećenika-redovnika, stavljajući mu u usta riječi koje nije rekao i izostavši one koje je rekao, samo zato što usudio takvu inicijativu poduprijeti.

Pokušali su i diskreditirati važnost u nas iznimne i rijetke knjige Vjera u dijalog (Ex libris, Rijeka), knjige koja ne samo da otvara prostor za i dijalog, nego ga i sobom svjedoči uvodeći u razgovor ljude,  uključujući i ugledne katoličke teologe, različitih svjetonazorskih ishodišta ali slične inteligencije i kvalitete obrazovanja  nužnih za dijalog.

Mladi suradnici portala Bitno.net već ranije su svako samostalno razmišljanje, pa makar bilo i hermeneutički utemeljeno, prozvali protivno katoličkom nauku kao da je taj argument autoriteta, i to kako ga oni tumače, dostatan da svima zatvori usta. Tzv. liberalne katolike su nazvali protivnicima istinskog katolicizma, promašivši mjesto prijepora koja i jest prijepor između katolicizma i katoliciteta. Ali o razlici među njima vjerojatno nisu učili na Katoličkom bogoslovnom fakultetu.

Mjesto trećega trebalo bi biti zauzeto za ono što nam je svima zajedničko, a to je, sustavno ispražnjivano od svojega smisla – opće dobro. Naši, zapravo još mladi i u startu pod prismotrom velikih političkih sila, koraci u demokraciji lišeni su potpore prosvjetiteljskih orijentiranih točaka demokracije te teturaju između ”festivala demokracije“, u kakvom demokratski procesi postaju sredstvima za postizanje vladavine nemisleće većine, i demokrature u kakvoj voditelji toga ”festivala“ itekako znaju manipulirati takvom većinom pod parolama tzv. kršćanskih vrijednosti, kako ih oni razumiju i koje su, valjda po definiciji, opće dobro.

Kada je već o vrijednostima riječi, temeljna kršćanska vrijednost je uspostavljanje odnosa, a nedoktrinarnih i moralističkih istina niti ovih ili onih svjetonazora.

A borba i nije između svjetonazora – uostalom, napretka u povijesti ma koje institucije, pa ni Crkve kao institucije, ne bi bilo bez trajne napetosti između svježih inovacija i naslaga tradicije – nego između onih koji bi svoj svjetonazor rado nametnuli kao ortodoksan, a svoj život ne bi rado podvrgnuli ispitu ortoprakse. Između onih koji svoju vjeru nastoje živjeti odnosno, i onih koji znaju što je istina i žele ju svima nametnuti

Vjerojatno je i to jedan od razloga što papa Franjo uglavnom nije obljubljen lik među pripadnicima crkvene hijerarhije u nas. Zamjeraju mu što mu je više stalo do osoba, do odnosa, do slabih i obespravljenih nego do ovih ili onih istina. Ne sviđa im se što odveć voli svoju Crkvu da bi kritizirao druge.

A borba i nije između svjetonazora – uostalom, napretka u povijesti ma koje institucije, pa ni Crkve kao institucije, ne bi bilo bez trajne napetosti između svježih inovacija i naslaga tradicije – nego između onih koji bi svoj svjetonazor rado nametnuli kao ortodoksan, a svoj život ne bi rado podvrgnuli ispitu ortoprakse. Između onih koji svoju vjeru nastoje živjeti odnosno, i onih koji znaju što je istina i žele ju svima nametnuti.

Otkako je zapadna misao, uključujući i kršćansku, dakako, postala svjesna pluridimenzionalnosti istine, traje i proces njezine unifikacije i totalizacije, proces koji je, zapravo, nasilje nad istinom.

Povijesno klatno njiše se od jednoga do drugog pola, a što je klaćenje brže, to su polarizacije u društvu intenzivnije. Živimo u vremenu nasilja jačih nad slabijim kao redovitoga stanja stvari.

Stoga nisu više vremena kada mirno možemo živjeti svoje svakodnevne živote zaštićeni uređenim institucionalnim strukturama Crkve i društva, nego je svatko od nas pozvan preuzeti odgovornost ne samo za sebe, nego i za društvo kao jedno tkivo. Založiti nam se za hermeneutički osviješten, odnosno (na temelju odnosa) uspostavljen dijalog kojim i dijalog u Crkvi i demokracija u društvu tek mogu početi svoj život.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora