Što nisu srušili ratovi dokrajčili su potresi

Kada se dogodio taj strašni potres u Petrinji, Glini, Sisku i okolnim gradovima i selima, zaželio sam odmah otići tamo i pridružiti se svim onim ljudima dobre volje koji su pohitali da pomognu unesrećenim žiteljima Banije ili Banovine (već kako vam drago).

A pohitali su ljudi iz cijeloga regiona bivše države da pomognu koliko mogu i da iskažu svoje prijateljstvo.

I odjednom, nisu bile važne političke partije, svjetonazori, nacionalnosti i religije. Došli su Ljudi za Ljude. Da pomognu. Da budu tu…

Ja sam se u to doba obračunavao s nekim težim bronhitisom te mi moji doktori nisu dopuštali da mrdnem nikuda dalje od moje kuće u Barbarigi.

Već sam u jednoj od svojih kolumni pisao o akciji mojih prijatelja Nikole Damjanića i Marka Jelića iz Knina, koji su se angažirali da pronađu način kako da se pomogne tome, strašnim potresom pogođenom narodu.

Jer, kako kažu moji prijatelji iz Knina, u ovoj strašnoj nesreći koja je pogodila Baniju ili Banovinu (već kako vam drago), normalno je da mi iz ovoga našega kraja, kojeg su svi putevi zaobišli, budemo među prvima koji prepoznaju nevolju i nesreću te pružaju bratsku pomoć i podršku, jer uvijek ima nekog na svijetu kome je gore.

Uz Nikolu me veže dugogodišnje prijateljstvo. Već smo godinama u Kninu organizirali razne aktivnosti od kojih je najvažnija poljoprivredna zadruga u Vrbniku u općini Biskupija. Zadruga je osnovana 2010. godine.

Evo već se spušta večer i mi napuštamo ovaj banijski kraj. U mislima mi ostaju slike razrušenih gradova i sela i lica koja smo danas tamo sretali… S nekom užasnom strepnjom zamišljam njihove improvizirane i hladne ležaje u koje će uskoro leći i u kojima će probdjeti još jednu besanu noć, punu zebnje i straha

Nikola je uz podršku svojih prijatelja iz Slovenije, a i uz stručnu pomoć vrhunskih vinara iz Goriških brda, zasadio preko 30.000 loza na vrhu jedne čudesne visoravni iznad sela Vrbnika u kome je i rođen. Cilj je bio da se pomogne ljudima u Kninu te da se na neki način pokrene neka proizvodnja u kojoj će biti zaposleni mladi ljudi bez obzira na to jesu li su srpski povratnici ili Hrvati iz Knina ili doseljenici iz Bosne.

Danas s ponosom možemo reći da smo uspjeli uzgojiti nekoliko uspješnih sorti grožđa od kojih proizvodimo crno, bijelo i pjenušavo vino pod zajedničkim nazivom Burnum. A Burnum je ime staroga rimskoga vojnoga logora koji je na prostorima Knina osnovan početkom ove naše ere i u to doba brojio preko 25.000 vojnika.

U tome našemu misionarskom poduhvatu dobili smo punu podršku kninskoga gradonačelnika Marka Jelića koji je jedan sjajan čovjek i s kojim sam izgradio iskreno prijateljstvo.

Ja se ispričavam što sebe, eto, nazivam Kninjaninom, ali volim da sam dio svake one priče koja u sebi nosi humanizam i bratstvo među ljudima. Uostalom krsni sam kum Luki Bursaću, sinu moga prijatelja Branka Bursaća iz Plavnoga, te je i to neka krsna i prijateljska veza mene i toga lijepoga i gordoga kninskoga kraja.

Ali ta naša lijepa priča ima i svoje sjetne tonove. Unatoč našem uspješnome projektu, kojim smo proizveli vrhunska vina i svakako jedan od najboljih šampanjaca po evropskim pa i svjetskim standardima (jer, ako se u išta, razumijem se u vina), nismo još uvijek dovoljno uspjeli angažirati i pronaći pravu radnu snagu u Kninu i okolici.

Jer ljudi nema. Knin je grad koji uz sva nastojanja moga prijatelja Marka Jelića i njegovih suradnika da pokrenu ekonomske i privredne platforme koje bi osiguravale razvitak i prosperitet grada, svakim danom se sve više osipa i njegovo stanovništvo se rapidno smanjuje. Samo u posljednjih nekoliko godina grad je napustilo više od 5.000 ljudi.

Dakle, u Baniju ili Banovinu (već kako vam drago), pošli smo u ponedjeljak 1. ožujka u našu dobrotvornu akciju: Nikola, Marko Jelić i njegov suradnik Mario iz Knina, a Lenka i ja iz Barbarige.

Unaprijed smo dogovorili našu akciju s udrugom ”Ljudi za ljude” koju je osnovala moja prijateljica Maja Sever, zajedno s čudesnom Brankom Bakšić Mitić, dogradonačelnicom Gline i ostalim suradnicima. Željeli smo se povezati baš s ljudima koji to sve čine mimo službenih Vladinih inicijativa.

Maja nas je uz pomoć njezine prijateljice Branke Bakšić Mitić povezala s dvije obitelji kojima je pomoć prijeko potrebna. Dobili smo preporuku i od Jelene iz Srpskog narodnog vijeća za jednu obitelj. Tako su naše donacije preko tih udruga otišle ovim trima obiteljima.

Sjedimo u Brankinoj kući i kušamo vrhunske banijske kobasice, sir i cicvaru. Moje srce se bas raznježilo jer cicvaru sam zadnji puta jeo kod strine Stojanke, kad sam kao mladić odlazio rodbini u Bunić blizu Titove Korenice.

Brankin muž Dinko, visok i elegantan i nekako posebno gospodstven, uzima moju gitaru i stručno je štima. ”Bio sam i ja nekada roker”, govori i sjetno se smješka kao da se ispričava zbog toga.

Na našem putu kroz Baniju ili Banovinu (kako vam već drago), sreli smo samo tugu, očaj i nesreću kojom su svi ti ljudi pogođeni. A količina nesreće ne da se izmjeriti.

Najprije smo prošli kroz selo Majske Poljane u kome gotovo ni jedna jedina kuća nije ostala. Branka nam pokazuje ruševinu iz koje je jedan brat uspio izvući živu glavu, ali je drugi, potpuno zatrpan, poginuo. Kroz selo protječe još uvijek mala rijeka Maja, sada požutjela od prašine i podvodnih voda koje se u nju slijevaju.

Kada se dogodio taj strašni potres u Petrinji, Glini, Sisku i okolnim gradovima i selima, zaželio sam odmah otići tamo i pridružiti se svim onim ljudima dobre volje koji su pohitali da pomognu unesrećenim žiteljima Banije ili Banovine (već kako vam drago)

Sve ono što smo do tada vidjeli na televiziji ili pročitali u novinama ne može se mjeriti s onim što smo ugledali vlastitim očima i doživjeli, srećući te ljude i slušajući njihove ispovijedi.

Stisak ruke, zagrljaj i obavezno slikanje. Glavna fotografkinja je Majina kćerka Vlasta, koja je dobila ime po svojoj prabaki Vlasti Gotovac, ženi velikoga pjesnika Vlade Gotovca. Ima njeno ime, a i sliči na nju.

Lica koja srećemo među tim ruševinama i pustim poljanama, meni su toliko prisna i familijarna, kao da gledam svoje stričeve, tetke i rođake iz moga rodnoga kraja. Isti je to narod koji je u vrijeme velike kataklizme koja ih je zadesila u Drugom svjetskom ratu, pjevao iz sveg glasa: ”Kordun, Bosna, Banija i Lika, to je, druže, čvršće od čelika…”

Milica, žena u šezdesetima, priča nam o svojim uginulim kravama i onim dvjema koje su uspjeli ispod ruševina spasiti. A radi još uvijek pravi najbolji sir.

Zora, sićušna žena, uvijena u ličku maramu, ali i s maskom preko lica, iznosi nam iz svoje male drvene kolibe, upravo ispečenu pogaču umotanu u krpu i gura je Lenki u ruke. Lenka se opire, ali Zora ne posustaje i samo se smiješi i miluje Lenku po ramenima. ”Uzmi, sunce, uzmi… Evo je još vruća”, i stoji tako pored velike prazne ledine na kojoj je nekada stajala njezina kuća.

Visoki čovjek Miloš, širokoga osmijeha, toči nam svoju rakiju i priča o Terezi Kesoviji opčinjen njenom dobrostivošću i emocijama koje je pokazala prilikom njezina posjeta ovome kraju. Pokazuje praznu ledinu na kojoj je nekada stajalo čitavo imanje, a sada samo prašina i razbacani ostaci cigle i betona. Kaže, sagradit će novu kuću, ali od drveta, nikada više neće njegova noga u beton, cigle i željezo.

Suzana, žena koja je pretrpjela jednu od najvećih tragedija, uvodi nas u malu i lijepu montažnu kuću koju je dobila od neke firme iz Podgore iz Živogošća. Kućica je lijepa i Suzana sad živi tamo sa svoje troje male djece. Na zidu slika osamnaestogodišnjega Darka, sina koji je prije dva mjeseca poginuo u ruševinama kuće u Majskim Poljanama…

Moja prijateljica Maja Sever kreće se među ovim ljudima kao Majka Tereza, ali ne s patnjom nego s nekom radošću i optimizmom na licu. Svi je poznaju i ona gotovo svakoga zna. Spremna da pomogne svakome, ona gotovo trči, od jedne do druge kuće, dajući savjete i zapisujući pojedinačne želje i potrebe.

Odvela nas je i u svoje skladište, kako ona zove mjesto gdje se okupljaju njeni i Brankini aktivisti i volonteri iz udruge ”Ljudi za ljude”. Tamo se dijeli hrana, piće, obuća, odjeća i razne sitne potrepštine po koje dolaze ljudi. Tamo smo pojeli i fantastičan gulaš od veprovine koji je majstorski skuhao njihov glavni kuhar Vasilije kojega od milja zovu Vacho.

Maja i Branka su hrabre žene koje tako udružene čine čuda. Okružene s drugim ženama doimaju se kao prave Samarićanke.

Pa i jesu žene te koje obnavljaju ovaj naš posrnuli i ranjeni svijet. Njihov materinski instinkt se jedini može donekle suprotstaviti prirodnim nepogodama jer je i sama Priroda savršenije stvorila njihov tjelesni mehanizam.

Gledam ih i razmišljam o historiji naše civilizacije, koja je nažalost historija ratova koje su uglavnom započinjali i vodili muškarci i kroz koju slavimo razne heroje i junake, a ne bi nas danas ni bilo da nisu (bezimene) žene ponijele najteže breme, sačuvale i othranile djecu, iscijelile i podigle familije.

Iz Gline smo poslijepodne krenuli u Petrinju. Tamo nas je čekao petrinjski gradonačelnik Darinko Dumbović, koga sam zapamtio po prvim reportažama iz Petrinje nakon potresa.

Kako kažu moji prijatelji iz Knina, u ovoj strašnoj nesreći koja je pogodila Baniju ili Banovinu (već kako vam drago), normalno je da mi iz ovoga našega kraja, kojeg su svi putevi zaobišli, budemo među prvima koji prepoznaju nevolju i nesreću te pružaju bratsku pomoć i podršku, jer uvijek ima nekog na svijetu kome je gore

Drag čovjek, pun nekoga entuzijazma i planova za svoj razrušeni grad, ali i gorčine, koju ne može sakriti, jer sve se to, kako kaže, događa presporo i stihijski. Od potresa u prosincu iz Petrinje se odselilo već više od 3.000 ljudi, a bez ljudi budućnosti nema.

Centar Petrinje, s lijepim, velikim, starim kućama je potpuno devastiran i ranjen. Ozbiljne i velike napukline koje su sve te visoke stare građevine nekako iskosile, jedva održavaju ravnotežu na svojim staklenim nogama. Čini se da bi ih još jedan samo malo jači potres sravnio sa zemljom. Gotovo na svakoj kući u centru su označeni crveni i žuti križići.

Gradonačelnik Dumbović uzbuđeno govori o planovima i željama. Odveo me u radio stanicu smještenu u jednom malom kontejneru. Tamo me čekao izvjesni Mario koji me intervjuirao. Ponio sam i gitaru i otpjevao svoju ”Božićnu pjesmu”. Svojevremeno sam je napisao za svoj napušteni rodni kraj, a sada je pjevam za ovaj banijski kraj razrušen prirodnim katastrofama.

Obećao sam da ću uskoro doći sa svojim orkestrom ”Zapadni kolodvor” i da ćemo napraviti nekoliko humanitarnih koncerata.

Ali, prije toga, Lenka i ja ponovo ćemo posjetiti Baniju ili Banovinu (već kako vam drago). Moramo doći preko dana jer kada se uđe malo dublje u Baniju ili Banovinu (već kako vam drago), ako vas noć zatekne, ne vidi se ni puta ni staze, jer već godinama pojedina sela i zaseoci nemaju električne struje, a ni mnogih ostalih stvari prijeko potrebnih za održavanje civiliziranoga života u ovome kraju.

Nije stoga ni čudno što mladi ljudi bježe iz ovoga kraja tražeći negdje u svijetu bolje uvjete za život i egzistenciju.

Evo već se spušta večer i mi napuštamo ovaj banijski kraj. U mislima mi ostaju slike razrušenih gradova i sela i lica koja smo danas tamo sretali… S nekom užasnom strepnjom zamišljam njihove improvizirane i hladne ležaje u koje će uskoro leći i u kojima će probdjeti još jednu besanu noć, punu zebnje i straha.

Kordun, Bosna, Banija i Lika, to je, druže, čvršće od čelika.

Ali ne i od potresa, dodajem zabrinuto…

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Naša je Una. Ne dajmo Unu!
    •  Razglavio se svijet
    •  Pobratimstvo dviju usamljenih duša u svemiru: doček 1966.
    •  Mala božićna priča o našem mačku Marku
    •  Stalna na tom svijetu samo mijena jest
    •  Moj Zagreb, tak imam te rad
    •  Radko Polič – Naš Rac je bio Car
    •  Hamlet mašina – jedna stara proširena pjesma
    •  Moj vulkanizer Oto sve zna o Novaku Đokoviću
    •  Pismo Borisu Dežuloviću

> Svi tekstovi ovog autora