novinarstvo s potpisom
Nakon Sinode o Amazoniji postavlja se pitanje što piše u Papinoj ”probudnici”. Svakako ništa od ovoga što su mediji rastrubili, prije no što su novinari mogli pročitati ”Exhortaciju” – ”Querida Amazonia” (”Ljubljena Amazonija”) pape Franje.
Pojam oko kojeg su se lomila koplja, ”celibat”, uopće se ne pojavljuje u tekstu, no mediji (usporedila sam vijesti u relevantnim europskim dnevnicima) ”znaju” – ”Papa ustrajava u svojoj obrani celibata i u svojem protivljenju zaređenju provjerenih muških laika”, ”Papa ne popušta”, ”Celibat ostaje”.
”Probudnica” predstavlja follow up završnom dokumentu Izvanreredne biskupske sinode o Amazoniji (listopad 2019. godine), Papa je reagirao na sinodalne prijedloge. Tada se kroz sve izvještaje provlačila spekulacija da bi Papa zbog pastoralnih potreba u jednom od najprostranijih tropskih šuma, životnom prostoru indigenasa, ugroženih globalnim ekonomskim i ekološkim stremljenjima, mogao ublažiti svoj do sada tvrdi ”NE” ukidanju svećeničkog celibata.
Računalo se da će Papa iskoristi nalaze sinodalaca o pastoralnim potrebama u jednom dijelu svijetu posebno ugroženom neokolonijalističkim izrabljivanjem i sužavanjem životnog prostora domorodaca, te odlučnost Crkve staviti uz bok obespravljenih i njihove kulture.
Papa bi, tako se spekuliralo, vodeći računa o potrebi domorodnih svećenika, koji će najbolje znati štititi svoju pastvu, davati svećenike prema njihovim tradicijama – i tako, na mala vrata, omogućiti zaređenje provjerenih muškaraca – obiteljskih ljudi, čak i žena, jer žene već sada snose dobar dio pastoralnog tereta.
Ništa od toga, barem ne eksplicitno, iako podnaslov ”probudnice” Querida Amazonia govori o nužnosti promišljanja ”novih pastoralnih puteva za Crkvu” i ”za cjelovitu ekologiju u Amazoniji”.
”Probudnica” se odnosi na obuhvatniji i ambiciozniji pogled na stvarnost u Amazoniji i njezine domoroce. Pogotovo onima, ugroženima – fizički, socijalno, ekonomski i duhovno – Crkva posvećuje svoj angažman u obranu prava na zdrave i čovjeku primjerene uvjete života, pruža svoju zaštitu od ekonomskog izrabljivanja neokolonijalističkim metodama privređivanja i korištenja prirodnih resursa, radi na jačanju otpora protiv zatiranja njihove kulture, tradicije i stilova života.
Ovakvoj globalizaciji Papa se odlučno usprotivio – i u tom kontekstu valja iščitati njegove pastoralne planove.
U tu svrhu Papa želi što veći broj svećenika i pastoralnih radnika i radnica (i žena!) koji su potekli iz domorodnih sredina, koji znaju kako njihovi narodi dišu. Svećenici iz domorodnih kultura i ambijenta trebaju prokrčiti nove puteve.
Zvuči logično i razumljivo – u teoriji. Što se pak prakse tiče, poznavaoci realne situacije Papi su postavili nekoliko ”protupitanja”. Pa i domorodni svećenici bit će odgojeni u tradicionalnoj svećeničkoj tradiciji, odnosno u eurocentričnoj kulturi, i vratit će se u svoje sredine otuđene od tamošnjih stilova života. Koje će ”nove puteve” oni moći tražiti? Krije li se ovdje zaklauzulirana dozvola za ređenje obiteljskih muškaraca?
Nedostatak svećenika Papi svakako nije dovoljno jak argument da se izjasni o dozvoli. Da ili ne? Prije bih se opredijelila za ”NE”.
Papa Franjo je već dokazivao da je po pitanju nauka Crkve strogo ”na liniji” i konzervativniji, nego što bi se zaključilo iz njegovog opuštenog, ležernog ponašanja.
Ukidanje obaveznog celibata, dozvola za celibat kao alternativni stil života i za svećenike, svećenike u braku i muškarce s dugogodišnjim bračnim stažom – to nisu papine brige, to su ideje uglavnom laika diljem svijeta (i pokojeg pobunjenog svećenika).
To potvrđuje nanovo u samoj ”probudnici”. Svećenik – to je poseban status čije se nadležnosti, obaveze i odgovornosti ne mogu sto posto ”delegirati”, prenijeti na osobe koje nisu primile sakrament zaređenja.
Svećenički profil se ne smije ”razvodniti”, ”on je isključiv, njegov odnos prema euharistiji ne smije i ne može nikomu prenijeti. On utjelovljuje Krista – Krist se utjelovio u muškarca, pa zato ni žena nema funkcije u euharistiji”.
Žene imaju velike karizme – Papa ih nabraja, i meni se čini kao da čujem kako papa Franjo citira iz ”Meditacije o posebnom poslanju i dostojanstvu žene – Mulieris dignitatem” pape Ivana Pavla II.
I kako doskočiti nedostatku svećenika?
Prema Papinom viđenju, poslati misionare iz drugih krajeva svijeta, preporučuje on. Dakle, svi svećenički kandidati svijeta – idemo u Amazoniju!?
I drugdje ima krize svećeničkih zvanja, nedostatka svećeničkog pomlatka, preopterećenosti raspoloživih ”kadrova” – prerasporediti nedostatak nije baš ni originalno, niti funkcionalno rješenje. Osim toga taj mi prijedlog izaziva asocijaciju. Pariz negdje 1780. godine, ljudi prosvjeduju kraljici Antoaneti pod prozorom. Kraljica zapita zašto prosvjeduju? Dvorski savjetnik odvrati da nemaju kruha. ”Nemaju kruha? – Pa neka jedu kolače”, poznati je kraljičin odgovor.
Uz svo poštovanje, Vaša svetosti – ali prijedlog s misionarima nije baš ”dopečen”.
Je li se tu Papa našao u procjepu između akutnih potreba na licu mjesta i pritisaka tradicionalista u Rimu, teško je reći. Ili je sam i samostalno tražio put negdje između vjernosti tradicionalnoj doktrini s jedne strane, a realnih potreba s druge strane. Novi put između tradicionalnog profila svećenika i već postojećih iznimaka u svjetskoj crkvi (u grkokatoličkim denominacijama i u odnosu prema anglikanskim svećenicima koji prijeđu u Katoličku crkvu).
Spekuliram – kao što spekuliraju i drugi komentatori. Možda se Papa sjeća svoje Isusovačke formacije i poseže za ”Isusovačkom logikom” (poznatnom, ali i dvojbenom, zloglasnom, sa trikovima i pragmatskim ”vrludanjima”).
Umjesto preciznih uputa, preporuka da se svatko ravna prema svojoj savjesti. Umjesto uputa, Papa je podsjećao na neke ključne pojmove za definiciju odnosa Crkve i svijeta, svijeta u koji Evanđelje treba tek usaditi. ”Inkulturacijom” omogućiti da Crkva prima ”krv i meso” u određenom ambijentu. Inkulturaciju moraju osmisliti domaći, mjesni biskupi, svećenici i laici te laikinje. Crkva se treba saživjeti sa svijetom (a da se ne stopi s njome), i ona mora – a to je drugi ključni pojam – zastupati opciju za siromašne, gdjegod ona djeluje.
Svi su krajevi i dijelovi svijeta međusobno povezani, svi su ljudi povezani i ljudska dijela imaju odraz ne samo u svojem miljeu, nego diljem svijeta. Svijet je jedan.
Umjesto pravila i pravilnika, Papa je opširno, velikim djelom čak ushićen govorio o tom jednom jedinom svijetu i sveopćem bratstvu, a ”aktivistima” zadao cilj, a puteve k njemu neka sama osmisle.
Ignacio de Loyola, duhovni otac pape Franje je svoju subraću podučavao i ispratio u svijet s preporukama – s lakim prtljagom umjesto s obiljem instrukcija. Postupajte prema svojoj savjesti, svojim znanjem, odlučujte sami i prilagođavajte se mjesnim specifičnostima – ako treba, slobodno odstupajte, ali odgovorno.
Dakle, iz ”Probudnice” Querida Amazonia iščitat ćemo. Slušati i vidjeti, zatim promišljati i tek tada djelovati i odlučivati. Tri koraka, (preporučeno za teološko djelovanje radničkog dušebrižništva od Josepha Cardijna, od pape Ivana XXIII. i zatim u dokumentima II. i III. Glavne skupštine latinoameričkog episkoata u Medellínu (1968.) i Puebli (1979.) do Teologije oslobođenja Gustava Gutiérreza – to je Papa možda htio reći, i pokazati svoje veliko povjerenje u pojedinca.
Na to se možda svijet, svi mi, tek trebamo naviknuti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.