novinarstvo s potpisom
Čitam na jednom bh. portalu informaciju: ”Svečano na Kosovu: Nakon tri godine otvoren autoput dug 117 km” i obradujem se da se i u Regiji događa nešto hvale vrijedno. Baš lijepo, mislim se kao netko tko si utvara da poznaje Kosovo, tko je na njemu 1981. proveo tri mjeseca, tko ga je potom kao vojni novinar prokrstario uzduž i poprijeko, tko je na Kosovu bio i nakon NATO udara koji su Kosovu, kao uostalom i BiH, definitivno donijeli kraj agresije. Znam koliko je Kosovo bilo marginalizirano i koliko mu tih 117 kilometara moderne auto-ceste znači. Ne samo infrastrukturno, gospodarski, nego i za nacionalni ponos. Pa i samo ime auto-ceste, Ibrahim Rugova, to snažno kazuje!
I dok sam time obradovan, silno me deprimira činjenica da su Kosovari za tri godine izgradili 117 kilometara ceste, a BiH se još nije približila ni polovici te brojke, premda je u zadnjih petnaestak godina čak tri puta (nezapamćeno u svijetu!) postavljan kamen-temeljac bh. auto-putu. I da je samo na tome ostalo… U isto vrijeme mediji nas izvješćuju da SIPA (Državna agencija za istrage i zaštitu) buši asfalt na jednoj (nedovršenoj) dionici Koridora 5C. I ispostavlja se da na toj dionici nedostaju 3 cm asfalta…
Ne samo da se ne gradi, nego i kad se gradi, radi se mimo standarda, krade se na debljini sloja asfalta. Pa će i to netko uskoro nazvati auto-putem, kao i onu smiješnu dvotračnu izlaznicu (bez zaustavnog traka, bez standarda auto-ceste) iz Sarajeva prema Blažuju.
U BiH čim netko vidi dva traka u istom pravcu govori o auto-cesti. Ih, da je to tako, pa samo zagrebačke ili beogradske izlaznice i obilaznice imaju više kilometara nego će ih cijeli Koridor 5C ikada imati. I da je tako, već bi sarajevska Titova ulica s dva traka bila početak svakog bh. auto-puta!?
Za to je vrijeme uzrovana Zagrebačka ulica, jedna od najprometnijih u Sarajevu, danima bila ruglo grada dok se nije uplatio avans za nastavak radova, a na marindvorskoj, najprometnijoj raskrsnici u gradu, više se od pola godine čekalo da ”zakrpe rupe i popravne šine” (iz naslova u novinama), jer, žale se popravljači te gradske ulice, ”nije osigurano dovoljno materijala da možemo asfaltirati cijelu traku”. Nije osigurano ili tamo fali 3 cm asfalta – sve sami eufemizmi za ono što u kaznenim zakonima svake zemlje ima precizno ime.
Kad god se piše o BiH, uvijek se o njoj govori u kontekstu najlošijih zemalja u Europi i svijetu, a sad je kosovskim auto-putom, ma kakve im bile ostale ceste, a pamtim ih kao najlošije koje sam vidio, BiH po broju kilometara auto-cesta pala na samo dno europske ljestvice, pa i tu s veoma sumnjivom kvalitetom već urađenoga.
Iz dana u dan nam se uzima i ono malo ponosa što smo ga imali, reći će moj poznanik, koji (ponos) samo još rijetkim slijepcima održavaju prazni mitovi, ustrajava on, jedan od rijetkih koji se ne libi kritizirati ”svoje”. Makedonci svojim mitovima barem po Skopju dižu spomenike, uređuju središte grada, a kod nas su, nastavlja moj poznanik, kako s pravom kaže Denis Kuljiš, najmoderniji objekti ”velebni hramovi tri zaraćena boga, okruženi naseljima kojima dosegneš vrhunac egzistencije kad put ‘posao – kuća – džamija’ prevaljuješ u polovnom pasatu”. Otkud mi pasat, pa makar i polovan, reći će?!
I ja tu jedva dočekam da kažem kako čak ni tu informaciju o kosovskom auto-putu ”naši” ne znaju napisati kako treba pa mu doslovce citiram podnaslov ”Svečanom ceremonijom, održanoj po snježnoj vejavici u Mazgitu, kraj Prištine, označen je završetak radova na izgradnji autoputa ‘Ibrahim Rugova’.” Pa koji je to jezik koji sebi dopušta ”ceremonijom, održanoj“ i ”snježnoj vejavici“? Zar je moguće da ni novinar, ni lektor, ni urednik (ni portala ni agencije od koje 27. 11. 2013. preuzimaju informaciju) ne vide gluposti koje bodu u oči, a spremni su poginuti za mit o bosanskom jeziku kao starijem i od hrvatskog i od srpskog jezika i suludo ustrajavati u zidanju nekog samo njima znanog bosanskog Skadra na Bojani. (Novinar će dovijeka ostati zatočenik svoje pjesme iz bukvara ”Veju, veju pahulje…“!)
I onda kažem poznaniku kako bih im i halalio (bos. oprostio!) zaostajanje čak i za Kosovom, i tri kamena temeljca za tih smiješnih 40-ak kilometara auto-puta za petnaestak godina i tri ukradena centimetra asfalta, ma koliko to velika pljačka bila, da barem znaju svoj jezik… A i kako bi, kad se već sljedeći dan otvara afera kupljenih diploma!
I da se moj poznanik ne osjeti potpuno poraženim, utješim ga kako se jezične i logičke gluposti mogu naći i u hrvatskim novinama, pa mu pod nos stavim Slobodnu Dalmaciju od 20. 9. 2013. (str. 15), gdje je gradonačelnik Metkovića ”Sebi smanjio plaću za 200 posto“ (naslov). Naime, s Jambovih 12.000 kuna smanjio je sebi plaću na 4.000 kuna. A to je, zamislite, tom novinaru – 200%?!
Zamislio se moj poznanik, gleda u novine, vrti glavom, pa me izbezumljeno pogleda: ”Stani, pa ovaj još njima mora plaćati što je gradonačelnik!“
Nastranu što novinar ne zna jezik i matematiku ni na pučkoškolskoj razini, jer i ne mora da bi bio novinar, rekli bi zlobnici, ali, što pobogu u cijeloj priči rade lektori, redaktori, urednici? A što obrazovani čitatelji? Nije valjda da se cijela nacija pozdravila sa zdravom pameću i isporučila je sapunicama?
Ne, nama se samo događa ono što je G. B. Shaw tako davno, mislili smo humoristično, dijagnosticirao: ”Dva posto ljudi misli, tri posto ljudi misli da misli, a devedeset pet posto ljudi bi prije umrlo nego da misli.“