Svatko mora kući za Božić

Svjetskim putnicima i istraživačima Englezima početkom 20. stoljeća gotovo je pomodno odredište, zahvaljujući novoizgrađenim željeznicama, postala balkanska ”divljina”. U prvom redu privlačila ih je Srbija, onda bi neke na povratku put nanio i u Bosnu i Hrvatsku. Istaknuto mjesto među njima zauzimaju dame iz visokog društva željne pustolovine. Poslije bi napisali knjigu o doživljajima i susretima.

Krunu toga putopisanja čini Rebecca West, slavljeno ime engleske književnosti. Svoje lutanje Kraljevinom Jugoslavijom od 1936. do 1939. počela je u u Zagrebu, pa preko Bosne, Srbije, Makedonije do Crne Gore; Dalmacija joj nije bila Hrvatska. Putovanja je opisala na 1.200 stranica knjige Black Lamb and Grey Falcon.

Zaljubila se, piše, u jugoslavenske narode. U sve osim Hrvate – o njima samo zlo. Ne samo da su prijetvorni i da mrze svoju državu, nego su i glupi.

Prvi domorodac s kojim se suočila bio je kondukter u vlaku u Sloveniji: ”crvenoobraz, ružan, uslužan Hrvat”. Prve pouke o hrvatskoj povijesti, poglavito novijoj, davao joj je vodič na cijelom putu od Zagreba, Konstantin: ”pjesnik, Srbin, to jest slavenski pripadnik Pravoslavne crkve, iz Srbije”, bilježi gospođa West.

Putovanja je opisala na 1.200 stranica knjige Black Lamb and Grey Falcon. Zaljubila se, piše, u jugoslavenske narode. U sve osim Hrvate – o njima samo zlo. Ne samo da su prijetvorni i da mrze svoju državu, nego su i glupi

No, vratimo se deset godina ranije.

Kupivši kuću u londonskom Wimbledonu, dobio sam kao ”privagu” malu staru biblioteku. Pozornost mi je odmah privukla knjiga Od Londona do Sarajeva Johna Gibbonsa, predbožićne putositnice iz 1929. godine.

Mr Gibbons, za razliku od kasnije Mrs West, nije imao vodiča, čak nije sebi priuštio nešto udobnije od vrlo primitivnoga trećeg razreda vlaka. Putovao je i promatrao. Ako je našao koga da mu što protumači, dobro, ako ne, bilježio je što vidi. Često s čuđenjem i nagađanjem, no uvijek s tipičnim engleskim humorom.

Prije Sarajeva obišao je nekoliko gradova Srbije. U Beogradu je, kao katolik, tražio katoličku crkvu, htio je ići na misu u nedjelju. U hotelu nitko ne zna engleski. Pomisli, možda će fini gospodin na recepciji shvatiti latinski: ”Ecclesia catholica”. Taj mu pokaže rukom u jednom smjeru ulice. Pođe, ništa od crkve.

Onda vidi kiosk s talijanskim, francuskim i njemačkim novinama. ”E, ova prodavačica mora da zna jezike!” Pa joj kaže: ”l’eglise catholique.” Ništa. Proba talijanski, ali se ne može sjetiti kako se talijanski kaže crkva. Žena je napokon nekako naslutila što stranac traži i pokaže rukom niz ulicu.

I zaista, došao je do crkve. Uđe, crkva krcata da ne vidi oltara ni svećenika. Odjednom nastade veliko komešanje. Po sredini su pravili prolaz za mladence. Krasna djevojka, sva rumena od uzbuđenja. Idući ljubi sve redom. Vidi on, neće ni sam tome izmaknuti, pa se okuražio da to podnese.

Uto ugleda između razmaknutoga mnoštva oltar i svećenika. Užas: pa ovo nije katolička crkva, nego pravoslavna! To je grijeh, prisustvovati nekatoličkom bogoslužju! Okrene se i bjež’ na vrata.

Poslije je ispripovjedio svome župniku u Londonu što mu se dogodilo. Je li ozbiljno sagriješio? Svećenik se smrknuo. Stao mu je razglabati moralnost slučaja: ”Ako sam to učinio zbog nemara ili nerazumijevanja drugih, ili iz priproste naivnosti, ne misleći zla, ili iz prirođene gluposti, a nakon što sam poduzeo sve da pronađem pravo mjesto, bio zaveden te u neznanju ušao u zgradu nekatoličkoga bogoslužja, tada se može računati da me to oslobađa krivice i ne moram se smatrati da sam u grijehu.”

U Sarajevu osobito mu je zanimljiva bila crkva sv. Ante. ”Ušao sam u crkvu i pokušao razgovarati s jednim franjevcem na latinskom, ali sam napravio samo zbrku. No, važno je to da je mjesno štovanje svetoga Ante takvo da se, pored katolika, svi služe tom crkvom. Pravoslavni i židovi i muslimani, svi se idu tamo moliti. To me je u trenutku osupnulo kao prilično čudnovato. A u istini valjda i nije tako čudnovato…”

Kad je isto poslije spomenuo svojoj ženi, tek se ona zaprepastila. ”Po njoj, bio sam na samom rubu zaista teškoga grijeha. Eto”, zaključuje John, ”kako je teško čovjeku uvijek znati kada je u pravu.”

U Sarajevu osobito mu je zanimljiva bila crkva sv. Ante. ”Ušao sam u crkvu i pokušao razgovarati s jednim franjevcem na latinskom, ali sam napravio samo zbrku. No, važno je to da je mjesno štovanje svetoga Ante takvo da se, pored katolika, svi služe tom crkvom. Pravoslavni i židovi i muslimani, svi se idu tamo moliti. To me je u trenutku osupnulo kao prilično čudnovato. A u istini valjda i nije tako čudnovato…”

Hodajući okolicom Banje Luke slučajno se našao pred nekim velikim, neuglednim zgradama. Bio je to samostan trapista. Uđe u crkvu i vidi fratre kako kite oltar za Božić. Uhvati ga tjeskoba: ”Pa ako se evo trapisti pripremaju za Božić, bude mi prilično jasno da i ja moram požuriti kući. Jer, u toj divljini, tri milje izvan Banje Luke u Bosni u kasno prosinačko poslijepodne učini mi se da je ipak ponešto dalek put do Crouch Enda, London, North 8.”

Pohitao je na posljednju postaju svoga balkanskog putovanja – u Zagreb. U Sarajevu je ušao u ”Srbanku” da promijeni novaca koliko mu treba do Zagreba, pa će ondje uzeti koliko mu još bude trebalo. Krajnje uslužni bankar mu posavjetova da se kani Zagreba: ”Nije to dobro mjesto za vas!”

O svome doživlju Zagreba Gibbons piše: ”To je velik grad s mnogo povijesti, i sa sveučilištem i električnim tramvajem i žičanom uspinjačom do Gornjega grada i još mnogo svačega, ali ono što uglavnom pamtim jest ogromna tržnica krcata naroda, s kolosalnim kipom bana nekoga. Mislim da ban znači princ. Malo je nalik na našega Rikarda Lavljeg Srca pred Domom lordova, ali veći, gordiji, pa mislim da je bio netko Zagrepčanima jako važan.”

Začudila ga je i nošnja žena na tržnici, drukčija od one u Bosni. ”I služe se latinskim pismom umjesto ćirilicom…Vjerojatno bi pravi putnik imao mnogo toga kazati o Zagrebu.” Ističe kako su mu iznad svega bile zanimljive tri prosjakinje u predvorju zagrebačke katedrale.

”Otišao sam da vidim to mjesto, i zaista je divna ta katedrala, a kanonici nose polucilindre, što djeluje prilično čudnovato u očima Engleza. Pošto sam razgledao i krenuo van, tu je u predvorju u mraku bila stara žena i ispružila prema meni koštunjave prste s krunicom. Mogao sam nagađati da to znači: dadem li joj pet para, ona će se sretna moliti za mene.

Bila je zaista vrlo stara žena, a kako sam ja upravo bio promijenio sav jugoslavenski novac i ostalo mi je u džepu nešto sitniša koji mjenjača nije baš zanimao, a ni mene to nije osobito zanimalo, odjednom mi sinu kako je Božić samo jednom u godini, pa kad sam već pri darivanju mogao bih joj velikodušno dati i deset para. To sam i učinio.

Bila je zaista vrlo stara žena, a kako sam ja upravo bio promijenio sav jugoslavenski novac i ostalo mi je u džepu nešto sitniša koji mjenjača nije baš zanimao, a ni mene to nije osobito zanimalo, odjednom mi sinu kako je Božić samo jednom u godini, pa kad sam već pri darivanju mogao bih joj velikodušno dati i deset para. To sam i učinio

A ona mi je umalo oderala rukav od kaputa zahvalnim noktima. Onda sam pogledao uokolo i vidio u polumraku još dvije starice, pa iako one nisu ništa govorile izgledale su strahovito nesretne što im je sad izmaknulo blago. Pa budući da će vlak skoro krenuti, a meni zbilja ne treba taj bakreni sitniš, zagrabio sam sve u džepu hlača i to obilje podijelio među njima trima.

Dvije-tri minute kasnije na odlasku vani dođe mi kako je to zapravo bilo sentimentalno i priglupo što sam učinio i kako se taj trio sada veseli i od srca smije povodljivosti šašavoga stranca. I iz čiste radoznalosti vratio sam se do predvorja da ih uhvatim na djelu. I hoćete li vjerovati, svaki od ta tri svežnja dronjaka recitirao je naglas, najvećom brzinom svoju krunicu. Iskreno vjerujem da su doslovce održale svoju riječ i molile za mene.”

Naš balkanski putnik u kasnu je noć sjeo u Zagrebu u vlak, na drvenu klupu trećeg razreda, pa preko Ljubljane, Jesenica, Villacha i Münchena put dalekoga doma svog.

U Sloveniji se u vlaku upoznao s postarijim Nijemcem. Taj je nekada radio u Manchesteru i natucao engleski. Sada radi u Sloveniji i ide za Božić kući, s košarom hrane za tri dana. S njime Gibbons završava priču o svojoj balkanskoj putešestvij: ”Kao što reče ovaj, sav blistajući u licu: ‘Svatko na svijetu mora ići kući za Weihnachten’. Čudna riječ, ali tako oni zovu Božić.”

Bijaše to Božić godine 1929. (pedeset dana od početka moga putovanja).

 

 

 

 

 

 

 

 

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora