novinarstvo s potpisom
Dovoljan je patrijarh Porfirije u svojstvu administratora zagrebačko-ljubljanske eparhije. Patrijarhu, na svu sreću, ne treba zeleno svetlo resornog ministra od kojeg zavisi da li nešto podržati, potpisati ili nekome čestitati.
Ako želite postati gradonačelnikom Zagreba, grada šarolikog kulturnog spektra, ne mora vam se sviđati Balaševićeva muzika, ali biste u sadašnjem povijesnom trenutku jednostavno morali biti svjesni društvenog fenomena znanog kao Đorđe Balašević, njegova političkog, antiratnog, solidarnog i svakog drugog ljudskog rezona koji se tiče bratoubilačkog rata iz devedesetih.
Đole je mlogo voleo Istru, u Puli je carevao, puneći Arenu kao nekad ”Valter brani Sarajevo” i, poslije Valtera i Boška Buhe, belosvetski rockeri i ostali zgubidani.
Svi smo mi žrtve društva u kome živimo, bili toga svjesni ili ne. Htjeli to ili ne, društvom smo obilježeni. Društvo utječe na naš način života, razmišljanja, razgovore, prilike, probleme, sve, pa i umjetnost. A društvo u kome je živio Đorđe Balašević bilo je gotovo pa neopisivo.
U Rijeci, kraj autobusnog kolodvora, u Adamičevoj ulici na broju 30, postoji mala urarska radionica u kojoj stari majstor Vlado Sorola već pedeset godina popravlja satove. Svakih nekoliko godina sjete ga se lokalni novinari – lokalne novine vole priče o starim obrtnicima i zanatima koji izumiru – pa im urar Vlado sjetno priča kako, kaže, […]
Svi znamo kako je našim majkama bilo važno da završimo školu. Nije im bilo većeg zadovoljstva nego se susjedama i prijateljicama pohvaliti našom diplomom. Zamislite onda kako je bilo majci Đorđa Balaševića kad je on u trećem srednje odustao. Istina, on je kasnije izvanredno polagao ispite i maturirao, ali šteta je bila učinjena, golema, nenadoknadiva.
Ganula me nedavno istaknuta ćirilična posveta preminulom i naširoko oplakivanom srpskom kantautoru Đorđu Balaševiću, istaknuta na asfaltu zagrebačke Ilice. Usred glavnog hrvatskog grada i mimo ikakva političkoga diktata osvanula je na asfaltu riječ – бeћapaц.
Novoustoličeni patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Porfirije uputio je nedjelju sućut obitelji legendarnog Đorđa Balaševića i poručio da je u osobnim susretima “upoznao i javnosti nevidljive dimenzije njegove ličnosti”, te da ljubav o kojoj je Balašević pjevao “bila sam sadržaj njegova života”.
Vijest o smrti kultnog novosadskog kantautora Đorđa Balaševića na društvenim je mrežama odjeknula nevjerojatnom količinom emocija, sjećanja, citata njegovih pjesama, snimki papirića s prepoznatljivim potpisom, zahvala za vrijeme, slike, ljubav…
Dvaput sam u životu, dan za danom, bio na koncertima Đorđa Balaševića. Zbilo se to prije tačno dvadeset godina, 7. i 8. veljače 1998. Vrijeme je bilo sumorno sivo, po skorenom siječanjskom snijegu popadala je garež iz dimnjaka, rječica je tekla tanka i mutna, nije bilo vode po krčmama i kavanama, svud naokolo zijevale su, […]
Svijet nam je velik onoliko koliko ga gradimo zamjećujući ljepotu oko sebe, onoliko koliko drugima dopuštamo da ga ruše. Svatko si sam gradi vlastiti svijet, određuje njegove parametre, širinu ili uzanost.
Kad se ono Ante Gotovina prije mnogo godina kojekuda po bijelom svijetu skrivao od Međunarodnog suda za ratne zločine, Miroslav Škoro sve je ponosne Hrvatice i Hrvate rasplakao pjesmom “Svetinja“.
Vraća mi se stalno jedan citat iz prve prozne knjige Đorđa Balaševića, Fragment, više puta zloupotrebljavan tijekom one užasne dekade. I redom od najgorih, a za blaćenje i obračun s autorom, pa bi čovjek zbog toga odmah i refleksno uzeo da ga obrani od takvih, bez obzira što pisao u navedenome dijelu. Ali kad […]