novinarstvo s potpisom
Kad sam ratnih godina došla u Prag, koliko god to bilo naivno, najveća utjeha mi je bila što sam odlučila ostati u zemlji gdje je predsjednik čovjek poput Havela.
Pojam salonske ljevice već je poprilično poznat široj javnosti, već i ptice na grani znaju da se salonskoj ljevici spočitava puko teoretiziranje nauštrb djelovanja u području stvarnih problema koje ljudi, napose radnici i radnice, svakodnevno žive. Kažu da se salonska ljevica bavi sama sobom.
Načelno sam protivnik prisluškivanja. Imam loše iskustvo. Valjda me je zato Sabor prije gotovo dvadeset godina postavio u povjerenstvo koje je odobravalo ”posebne mjere” (Kregarova komisija). Stekao sam dojam da službe ne rade ništa, da agenti kradu na računima za gorivo, plaćanju doušnika, jedu janjetinu i ribu u restoranima u kojima se okupljaju kriminalci, lažljivi […]
Ono što je u Hrvatskoj jugonostalgičar, to je u Češkoj neomarksist. Premda etiketiranje izvire iz različitih pobuda, rezultat je isti. Pod nazivom neomarksist moralni čistunci i novoprobuđeni domoljubi u Češkoj podrazumijevaju vrlo raznorodnu skupinu ljudi koje smatraju najpoganijom ljudskom sortom.
Premijer Andrej Plenković i njegov šef policije Božinović nisu dugo izdržali. Iako su mjesecima uvjeravali da je šest tisuća dobro opremljenih i obučenih hrvatskih graničnih policajaca dovoljno za ”obranu” granice i da se Hrvatska neće povesti za svojim sjevernim i zapadnim susjedama i na granici podignuti ogradu i žicu, proces simboličnog ograđivanja već je započeo.
Jedna od tvrdnji koje sam napisao, a prošla je nezamijećeno, je da pohlepa nije pitanje knjigovodstva i financija, već duha i kulture. Malo me je sram hvaliti se time, jer to nije ništa novo, već je banalno. To vrijedi svugdje i traje preko postavljenih granica povijesnih razdoblja.
Ugled je teško stvoriti, a lako se gubi. Još je teže imati lošu reputaciju i željeti je popraviti. Reputacija košta. U poslovima reputacija puno vrijedi, ima sasvim jasne materijalne posljedice.