Teroristi koji bogohulno zazivaju Allaha najviše ubijaju muslimane

Nakon ubojstva katoličkog svećenika u Francuskoj vrlo se često u medijima, kako u komentarima, tako i u samim vijestima, pojavljuje neistina koja u mnogim glavama već postoji kao činjenica. Zaključuje se, naime, kako je očito da su kršćani glavna meta napada islamističkih terorista.

Međutim, takav zaključak nema nikakvo uporište u činjenicama tragične statistike krvave terorističke žetve koja bez prestanka traje još od 2003. godine, od “oslobođenja” Iraka.

Teroristički atentati na odabrane mete, kao i samoubilački napadi kojima je cilj izazvati što više civilnih žrtava od tada su, nažalost, u toj zemlji svakodnevica. Doslovno se svakog Božjeg dana tamo događaju napadi i ubojstva, nerijetko i njih nekoliko na različitim mjestima u istom danu, samo što do nas dopru vijesti samo o onim najgorima s najvećim brojem žrtava.

Od 11. rujna 2001. do danas, masovna teroristička ubojstva na Zapadu još uvijek se mogu nabrojati na prste, a među njima su i zločini poput krvavog pohoda norveškog bijelog rasista i neonacista Breivika.

Zaključuje se kako je očito da su kršćani glavna meta napada islamističkih terorista. Međutim, takav zaključak nema nikakvo uporište u činjenicama tragične statistike krvave terorističke žetve koja bez prestanka traje još od 2003. godine, od “oslobođenja” Iraka

Kao primjer što se u isto vrijeme događa u ostatku svijeta, navest ću vrlo egzaktne podatke koji govore o trendu koji traje do danas.

U 2013. godini broj ljudi koje su u svijetu ubili teroristi iznosio je 18.111, a u 2014. godini 32.658. Za nešto više od polovice tih smrti odgovornost su u podjednakom omjeru podijelili ISIL i Boko Haram.

Nadalje, 78 posto svih popisanih smrti, te 57 posto svih terorističkih napada 2013. godine dogodio se u samo pet zemalja: Afganistanu, Iraku, Nigeriji, Pakistanu i Siriji.

U 2014. godini, na popisu zemalja s više od 500 ubijenih u terorističkim napadima našlo se još šest država: Somalija, Jemen, Centralna Afrička Republika, Južni Sudan, Kamerun te Ukrajina.

Irak je i te 2014. godine zabilježio crni rekord s čak 9.929 ubijenih ljudi. Na karti svijeta koja crvenom bojom pokazuje mjesta najučestalijih napada s najvećim brojem žrtava čitav Irak je i danas jedna velika otvorena rana.

Koliko god zazorno djelovalo razvrstavanje nedužnih žrtava prema religijskoj pripadnosti, od ruke terorista koji ubijajući bogohulno zazivaju Alaha, u daleko najvećem broju i dalje stradaju upravo muslimani.

Ali, sve učestaliji napadi na Zapadu žele ovaj rat s terorom prikazati kao rat vjera, rat islama protiv svih ostalih, na prvom mjestu kršćana.

Do toga je najviše stalo u prvom redu upravo teroristima i onima koji ih na zločine potiču i upućuju.

Nakon nebrojenih bombi postavljenih na Istoku u džamijama, upad u katoličku crkvu u Francuskoj i osobito okrutno ubojstvo svećenika žele poslati upravo takvu poruku. U stvaranju takve predodžbe, perverzni saveznici terorista su populistički desničarski političari na Zapadu, trenutno predvođeni republikanskim kandidatom za predsjednika SAD-a Donaldom Trumpom.

Čak i ispod vijesti o masovnom ubojstvu što ga je ovih dana nad japanskim pacijentima jedne japanske bolnice počinio jedan autohtoni japanski manijak s nožem, našao se zabrinjavajući broj budala koje su i taj zločin naprečac, ponekad i s nakaradnim smislom za “humor”, doveli u vezu sa Sirijom, Arapima i muslimanima

Sve veći strah plodno je tlo tom zlom sjemenu.

Dovoljno je pogledati komentare ispod izvještaja o nedavnim krvoprolićama u Europi, ne samo na hrvatskim, nego sada već i na portalima uglednih zapadnjačkih medija. Čak i ispod vijesti o masovnom ubojstvu što ga je ovih dana nad japanskim pacijentima jedne japanske bolnice počinio jedan autohtoni japanski manijak s nožem, našao se zabrinjavajući broj budala koje su i taj zločin naprečac, ponekad i s nakaradnim smislom za “humor”, doveli u vezu sa Sirijom, Arapima i muslimanima.

Takvi “dobri zabrinuti katolici” oglušit će se, naravno, i na glas samog pape Franje koji nas zaklinje da ne podlegnemo ideji o vjerskom ratu, ili ratu vjera.

Kao što to često biva s dobrim i pametnim knjigama, jedna takva došla mi je u ruke baš ovih dana, kada mi je najviše trebala. “Al’ povijesti nije kraj” zbirka je eseja i članaka talijanskog pisca Claudija Magrisa. Tekstove za ovo novo izdanje Frakture odabrali su sam autor, urednik Seid Serdarević i prevoditeljica Ljiljana Avirović.

Claudio Magris je humanist, intelektualac i Europljanin. Upravo za ove strašne dane vrlo je prikladan i poučan već prvi njegov tekst u knjizi, napisan još 2001. godine u Haagu pod naslovom “Sajam tolerancije”.

Magris je već te 2001. godine preispitivao univerzalne vrijednosti, ubrzane promjene koje donosi globalizacija, neupitnost potrebe za dijalogom, granice tolerancije i održivost humanističkih temelja Europe i njenog čeda, demokracije.

Važno je i Magrisovo upozorenje da je i tolerancija jedna od “vjera” koje mogu biti izvitoperene i zloupotrebljene. Ali, ono što je njemu, a trebalo bi i nama biti najvažnije, jest vjera u razum koji može i mora prevladati noževe i bombe

Pored sumnje u sve “istine” koje nam se serviraju, on tjeskobno preispituje vjeru u humanost, univerzalne vrijednosti i ravnopravan pogled na sve ljude, bez obzira na rasu, vjeru i naciju.

Ukazuje na opasnost od netolerantnih, “silno opasnih i barbarskih” odgovora na promjene u svijetu izazvane sve intenzivnijim susretanjem, prožimanjem i sukobljavanjem različitih kultura.

Razmišlja o “procesu stvaranja novoga i autentičnog univerzalizma”, o prilici da se “prvi put u povijesti, putem dijaloga s onu stranu svake moguće granice, rađa ili bi se mogla roditi, iako uz tisuću opasnosti i strahotnih iščašenja, univerzalnost uistinu univerzalna, izraz i odraz društva cijele kugle zemaljske, a ne samo Zapada i Istoka”.

Pozivajući se na autoritete od Antigone i Erazma Roterdamskog do Josepha Ratzingera, Magris ističe kako je posjedovanje jedne apsolutne istine nužno povezano s netolerantnošću koja onemogućuje razgovor.

Jedna od takvih najopasnijih “istina” danas je upravo ona koja svijet gura natrag u plemenske torove i vjerski rat.

Najdragocjeniji zaključak koji se nameće nakon čitanja ovog Magrisova teksta, jest onaj o najvećoj hrabrosti koju danas od nas zahtijeva nepokolebljiva vjera u ljude, mogućnost i imperativ suživota, uz neprestano preispitivanje granica koje se u svakom dijalogu moraju postaviti.

Važno je i Magrisovo upozorenje da je i tolerancija jedna od “vjera” koje mogu biti izvitoperene i zloupotrebljene. Ali, ono što je njemu, a trebalo bi i nama biti najvažnije, jest vjera u razum koji može i mora prevladati noževe i bombe.

Drugog puta jednostavno nema, osim u apokalipsu svijeta koji se guši u epidemiji općeg bjesnila.

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Večer u kojoj je Leipzig bio hrvatska kulturna prijestolnica
    •  Je li Miroslav Krleža još uvijek hrvatski pisac?
    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj

> Svi tekstovi ovog autora