Tko su glasači koji svoje glasove daju likovima poput Trumpa?

Kad je Donald Trump šokirao svojim nastupnim govorom, mislila sam da je dosegnuta granica onoga što si demokratski izabran političar može dopustiti, no da će se – u svakodnevnici – već ”smiriti” jer se zna da se predizborna borba nigdje, ponajmanje u SAD-u – ne vodi floretom, nego sjekirima. Nothing is as bad as it looks (na njemačkom upečatljivo prevedeno kao ”Ne jede se toliko vrelo kao kad se kuha”).

Prvi Trumpovi potpisi pod vlastite odluke dokazuju da će se upravo ”jesti točno toliko vrelo”. Od prvoga radnog dana u Bijeloj kući u sebe zaljubljeni egoman, uživajući u čarima moći, odašilje dan za danom ”predsjedničke dekrete” (naredbe, bez sudjelovanja Kongresa), a svaki novi izaziva veće zaprepaštenje i žešće prosvjede.

Više od tri milijuna žena sudjelovalo je u Women’s March demonstrirajući protiv Trumpove politike. ”Da sam to znala, nikad ne bi dobio moj glas” – s takvim porukama javljaju se na Twitteru građani užasnuti obrisima Trumpove politike.

Međutim, zašto sada kajanje, zašto grižnja savjesti post festum?

Nisam znao, ni u snu ne bih mislio(la) – to danas više nije uvjerljiv izgovor. Ta, njihov izabranik nikad nije krio svoje osebujno shvaćanje predsjednikove uloge, uznemirujuću sliku ne konzervativne, nego etnonacionalističke vlade, izbor opskurnih osoba i apokaliptičara za članove Vlade (dok su stručnjaci marginalizirani), likove koji će provoditi izolacionističku, ignorantsku i operativno nestručnu politiku, tj. udovoljavati predsjednikovim i njihovim zajedničkim interesima

Nisam znao, ni u snu ne bih mislio(la) – to danas više nije uvjerljiv izgovor. Ta, njihov izabranik nikad nije krio svoje osebujno shvaćanje predsjednikove uloge, uznemirujuću sliku ne konzervativne, nego etnonacionalističke vlade, izbor opskurnih osoba i apokaliptičara za članove Vlade (dok su stručnjaci marginalizirani), likove koji će provoditi izolacionističku, ignorantsku i operativno nestručnu politiku, tj. udovoljavati predsjednikovim i njihovim zajedničkim interesima.

Drugo pitanje (zapravo sada neaktualno, ali možda korisno za buduće izbore kojih će biti u više europskih zemalja, ali i za regionalne i komunalne izbore): Tko su ti ljudi koji svoje povjerenje poklanjaju tipovima à la Trump? Tko su glasači koji svoje glasove daju takvim likovima?

Primjedba se ne odnosi samo na Trumpa (iako je trenutno najaktualnija). Osobno sam si to pitanje postavila već nekoliko puta u najnovijoj prošlosti zbog izbornih rezultata, kako u Hrvatskoj, tako i u svojoj domovini, pa i u širem europskom okruženju.

Zašto su ljudi reizborom nagradili vladu i stranku koja je prije točno godinu dana nastupila s bombastičnim planovima i obećanjima, a da ni pola godine nije izdržala niti išta ostvarila?

Zašto se za predsjednike/ce država kandidiraju – i tada pobjeđuju – osobe kojima je jedina kvalifikacija ambicija i pomanjkanje samokritičnosti?

Tko ih bira i po kojim kriterijima?

Labilne osobe u vječnoj potrazi za osloncima radi vlastitog opstanka, politički neuki i ”nepismeni” (kojima imponira žena jer je žena: ne baš neuka sociologinja je smatrala potrebnim javiti urbi et orbi da će svoj glas dati ženi, jer je žena! Kao da je ”biti žena” izborni program).

Socijalni psiholog Filip Radunović (rođen 1982.) u svom eseju ”Unheimliche Parallelen unaufhaltsamer Aufstiege” (u slobodnom prijevodu ”Zapanjujuće paralele nezaustavljivih uspona”, Der Standard, Beč) uspoređuje politički put Donalda Trumpa do Capitola s onim ”skorojevića” Slobodana Miloševića (1989. – 2000.godine).

Milošević svoj uspon ima, po Radunoviću, zahvaliti potrebi masa za ”nacionalnim identitetom” koji su generacije, odrasle pod parolom ”Bratstvo i jedinstvo”, otkrile kao sastavni dio svojih individualnih identiteta: Na Vidovdan (26. lipnja) 1989. godine Milošević je zapalio mase okupljene na obilježavanju 600. obljetnice bitke na Kosovu polju svojim rabijatnim nacionalizmom.

Drugo pitanje (zapravo sada neaktualno, ali možda korisno za buduće izbore kojih će biti u više europskih zemalja, ali i za regionalne i komunalne izbore): Tko su ti ljudi koji svoje povjerenje poklanjaju tipovima à la Trump? Tko su glasači koji svoje glasove daju takvim likovima?

”Povijesni” Miloševićev nastup na Kosovu pokazuje, kako smatra Radunović, tipične procese i uzore koji dopuštaju strukturalnu usporedbu s Trumpovim izbornim obećanjem ”Make America Great Again!”: Krizu srpskog identiteta i put u ”samopronalaženje srpskog naroda” već od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća Milošević je ”upakirao” u društvene probleme Jugoslavije da bi uznemirenim narodnim masama sugerirao kako ih riješiti povratom ”nacionalnog ponosa” – Trump se koristio akutnom globalnom krizom političkog establishmenta za projekt nove definicije nacionalnog jedinstva SAD-a.

Dok je Milošević instrumentalizirao jugoslavenski državni socijalizam kao fasadu za uspon etnonacionalizma (Svi Srbi u jednog državi!) – Trump ističe SAD kao multietničku zajednicu u kojoj svatko, neovisno o boji puti ”u sebi nosi istu krv za svoju zemlju”. I jedan i drugi pučki tribun ne mare zbog toga što takve tvrde nemaju ni malo oslonca u stvarnosti.

Što je Radunović istaknuo kao najjači element zavodničke spretnosti obojice pučkih tribuna: istupaju kao glasnogovornici onih koji nisu imali, odnosno nemaju svoj glas, a koji su na svojim leđima nosili teret – kako obojica vjeruju – obrane od neprijatelja nacionalnog identiteta.

I Trumpovi glasači iščitali su iz njegovih poruka kako upravo on artikulira ono što narod bez glasa želi i što cijeloj naciji treba: novi ponos, nova samosvijest i jak vođa na kormilu koji će sve to znati ostvariti.

Jak čovjek na vrhu – takav udovoljava potrebi masa za sigurnošću i za nacionalnim identitetom.

Sudeći prema odjeku izbornih obećanja, u gubitnika modernizacije, u marginaliziranima i ”vječnim nostalgičarima” postoji duboko usađena potreba za takvim vrijednostima.

Glasali su za Trumpa i dobitnici moderne, financijski moćnici, a ne samo zastrašeni seniori, žene (unatoč Trumpovim opscenim i mizoginim ”dosjetkama”), radnici – u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Austriji okreću leđa socijaldemokratima i glasaju za desničarske populiste, pa i za radikalne predstavnike desničarskog spektra.

I Trumpovi glasači iščitali su iz njegovih poruka kako upravo on artikulira ono što narod bez glasa želi i što cijeloj naciji treba: novi ponos, nova samosvijest i jak vođa na kormilu koji će sve to znati ostvariti

Ma koliko se socijaldemokrati trudili uvjeriti radništvo da je ”izlazak” iz globalizacije nemoguć i da gospodarski protekcionizam uništava radna mjesta – glasači ih ne slušaju; preveliko je njihovo razočaranje u demokraciju, jer je doživljavaju kao fasadu iza koje ”elite” rade što im je volja, dok glasače smatraju ”glasačkim strojem”.

Uvjeravanje populista da će svim razočaranima vratiti identitet i samosvijest djeluje učinkovitije: povratak poznatim i provjerenim uzorcima ponašanja i ”jakim vođama”, jasnim granicama i tradicionalnim ulogama privlači one koji procese modernizacije doživljavaju kao rastakanje reda.

Globalizacija može biti atraktivna samo onima koji se mogu koristiti slobodom putovanja u svijetu bez granica, slobodnim prometom ljudi, robe, kapitala.

Urbani slojevi će znati cijeniti individualizaciju i sekularizaciju s proširenjem prostora slobodnog djelovanja i ponašanja – oni koji ne žive u tom miljeu doživljavat će te povlastice kao nestanak čvrstih, sređenih struktura, te se zabrinu i uspaniče kad čuju za pojmove poput ”europeizacija”, ”internacionalizacija”.

Pitanje domaćim i europskim političarima: Jeste li svjesni strahova i potreba vaših glasača?

Ljudi očekuju od vas da im predočite, barem u temeljnim crtama, kako se namjeravate nositi s novim (zapravo oživjelim starim i kompromitiranim) stilom i sadržajem politike kojom će novi gazda u Bijeloj kući učiniti ta bude ”America first” i ”Great Again”? Na račun ostaloga svijeta?

I kako mislite amortizirati njezine destabilizirajuće učinke?

Ni u Hrvatskoj ni u Europi na to pitanje nema (još) odgovora.

Ma koliko se socijaldemokrati trudili uvjeriti radništvo da je ”izlazak” iz globalizacije nemoguć i da gospodarski protekcionizam uništava radna mjesta – glasači ih ne slušaju; preveliko je njihovo razočaranje u demokraciju, jer je doživljavaju kao fasadu iza koje ”elite” rade što im je volja, dok glasače smatraju ”glasačkim strojem”

Prijeko potrebno bi bilo njihovo očitovanje o tome smatraju li potrebnim ili ne jačati instrumente demokracije: npr. jačati parlament, bdjeti nad neovisnošću pravosuđa, znaju li cijeniti važnost neovisnosti medija i neustrašivih novinara?

Na posljednje pitanje jamačno nema odgovora.

Dokazi su mi mjesečni razni Crobarometri s ”najpozitivinijim” i ”najnegativnijim” političarima i strankama.

U vezi s rezultatima tih anketa nameće mi se pitanje: Tko bira te primjere? Tko glasa za takve ljude?

Već su postale izlišne procjene kako postoji veza između stupnja obrazovanja i sklonosti prema autoritarizmu, odnosno liberalizmu: Što je obrazovna razina niža, to je sklonost autoritarizmu izraženija, postotak veći, tvrde ankete.

Činjenice ih pobijaju. I u slojevima srednje i više platežne moći populisti pecaju uspješno; i na tim razinama uzima maha ogorčenost zbog toga što unatoč obrazovanosti i dobrim prihodima ljudi ostaju ispod svojih mogućnosti i bivaju blokirani na radnim mjestima ili društveno, pa se čak boje socijalnog pada i gubitka statusa.

U tim okolnostima lako zavlada strah od budućnosti.

Naposljetku, tko su ti anketari, a tko su anketirane osobe? Bi li itko normalan procijenio ”najpozitivnijom” osobu samo zbog njenog položaja ili formalnih nastupa, a da se ne pita što konkretni ”najpozitivniji lik” ostvaruje, koje rezultate može pokazati, što radi za njih?

Teško se oteti dojmu da tu netko očigledno podilazi laskajući ili – što nije manje zlo – bojeći se za svoj vlastiti položaj i(li) radno mjesto.

Podilaženje moćnicima, ta ”bizantska” dvorska tradicija, ipak je ostavila dubok trag u predaji naroda koji su u prošlosti bili podanici moćnog Istočnog carstva; no ni drugi narodi nisu imuni. Zato je opet kucnuo čas za razne demagoge, populiste, profinjene tipove ”za sve režime” ili neotesane grubijane, za ”šaljivdžije” koji političke institucije pretvaraju u svoj privatni kabaret

Podilaženje moćnicima, ta ”bizantska” dvorska tradicija, ipak je ostavila dubok trag u predaji naroda koji su u prošlosti bili podanici moćnog Istočnog carstva; no ni drugi narodi nisu imuni. Zato je opet kucnuo čas za razne demagoge, populiste, profinjene tipove ”za sve režime” ili neotesane grubijane, za ”šaljivdžije” koji političke institucije pretvaraju u svoj privatni kabaret.

Ima razloga za lamentiranje – i za pitanje prolazi li sve to mimo građana koji anketarima dojavljuju svoje ocjene najpozitivnijih i najnegativnijih likova, ocjene o tome je li zemlja na dobrom ili lošem putu.

Mene još nitko nije anketirao, a da jest, ne bih mu odgovorila jer mogu biti sigurna da zbog eventualnog odstupanja u unaprijed zadanim (?) postotcima moju ocjenu ionako ne bi uzeli u obzir.

Poučak: demokracija se treba osposobiti za svoj zadatak prepoznati probleme, artikulirati ih i formulirati, te, naposljetku i riješiti.

Povijesne paralele narodnih tribuna (na koje je ukazao spomenuti sociolog) upozoravaju da valja shvatiti ozbiljno prijeteće najave i na njih reagirati već sada, a ne tek na nadolazeće zlo.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora