Trebamo shvatiti da smo svi jednako važni i jednako ljudi

Antonija Gaudija 7. lipnja 1926. godine pregazio je tramvaj. Kako je veliki arhitekt, nekadašnji kicoš i ljubitelj raskoši tijekom vremena rastao u skromnost koja je proporcionalno bivala sve veća kako su rasli drvoliki zvonici Sagrade Familije, kako je, onako sjedobrad, gotovo u dronjcima nalikovao na prosjaka, nijedan ga taksist u Barceloni nije htio prevesti u bolnicu.

Taksisti su računali kako im neće moći platiti. Osim toga, u ljudskoj računici, jedan prosjak više ili manje ne mijenja ništa. Tek dan kasnije, nakon što su ga smrtno povrijeđenog smjestili u bolnicu za sirotinju, bolničko osoblje prepoznalo je velikana. Ponudili su mu premještaj u bolju bolnicu, no on je ponudu odbio i umro dva dana kasnije među sirotinjom.

Zašto pišem o Gaudiju? Nije mu ni obljetnica rođenja, a ni smrti. Nije umro od nekog virusa, što bi u trenutnim okolnostima moglo ponukati na povlačenje paralela. Sagrada Familia, njegovo posljednje djelo, nije se urušila, a nisu je još ni dovršili. Čemu onda romoriti o čovjeku koji je zapravo dokučio otajstvo i kuću Božju sazdao od svega od čega je sazdan svijet, kojemu je jedina ikonografija na zidovima njegova majstorstva svjetlost što je Sunce putujući putanjom obrnute parabole baca kroz vitraje?

Zašto pišem o Gaudiju? Nije mu ni obljetnica rođenja, a ni smrti. Nije umro od nekog virusa, što bi u trenutnim okolnostima moglo ponukati na povlačenje paralela. Sagrada Familia, njegovo posljednje djelo, nije se urušila, a nisu je još ni dovršili. Čemu onda romoriti o čovjeku koji je zapravo dokučio otajstvo i kuću Božju sazdao od svega od čega je sazdan svijet, kojemu je jedina ikonografija na zidovima njegova majstorstva svjetlost što je Sunce putujući putanjom obrnute parabole baca kroz vitraje?

Zato što je i on bio žrtva činjenice da smo čovjeka sveli na privid vanjštine, na prezentaciju, da smo klasificirali čak i smrt: na važnu i nevažnu. Nije zapravo nikad bilo isto umrijeti u svili ili u dronjcima od žutice. Umrijeti u Versaceovu odijelu ili pišljivim krpama s tržnice.

Samo ponekad reagiramo na upozorenje ”Memento mori!”. Samo ponekad. Kad umre netko blizak rodom ili srcem. No čak i tad s uma smetnemo činjenicu da će nas naposljetku sve ”imati zemlja” koja jednako revno jede sva tkanja. Zaboravimo koliko će nas brzo svijet zaboraviti kao odemo, koliko smo maleni. Čak i kao vrsta.

Rijetko, međutim, iščitavamo do kraja upozorenja koja se putem opetovano ukazuju. Previđamo ih, ne obaziremo se, koračamo prolaznim, efemernim, naoružavamo se svime što nije suština: statusom, ”moći”, pojavnošću, karijerom, pozicijom u društvenoj piramidi koja se, povijesno gledano, zapravo svako malo urušava uslijed revolucija ili pandemija.

Onome što suštinski čini čovjeka kao pojavnost potpuno spuštamo cijenu do nevažnosti. I trčimo za onim što nikad nećemo zadržati, što nas na kraju nikad neće utješiti.

I usred zamaha klanjanja prividima, dolazi nam pandemija na krilima virusa koji (paradoksalno?) nosi ime svetice koja bi nas trebala štititi epidemija, koja je u drugom stoljeću pogubljena u Siriji koja Europi iz rata, kojemu se ne nazire kraj, šalje izbjeglice.

”Kao da smo u ratu”, vele mnogi. Kao. Samo kao u konvencionalnom ratu, jer u ratovima na koje smo ”navikli” znamo otkuda dolazi smrt. Ovdje ne znamo. Smrt je sad sitnija čak i od prenosioca malarije koja također podsjeća koliko su ubojite čak i ”stvari” za koje mislimo da ih možemo ubiti dlanom.

I sve se preokrenulo: rovove i topničke bitnice za obranu od osvajača zamijenila je izolacija, karantena koja simbolični, opet religijski podsjeća na četrdeset dana boravka u pustinji, daleko od svijeta ljudi. Kako protumačiti iznenadnu samoću koja ždere žešće od podrumskih druženja za općih opasnosti?

Jedino što ovdje nazirem jest nužnost boravka sa samim sobom, s vlastitim bićem, propitivanje vlastitih prioriteta, svjetonazora, stavova, vaganje vlastitih normi, redefiniranje paradigme u koju smo se nesvjesno zatočili. Usprkos potpunoj umreženosti u ljudsku zajednicu, preostaje nam samo ono što jesmo.

I hladnoća koja je tvrdokornija zbog izostanka zagrljaja, poljubaca, bliskosti za koju nismo ni slutili koliko nam je nasušna. I vaganje duša po tržnim centrima. Onako kako to biva u svakoj kolektivnoj nevolji: na površinu isplivavaju krajnosti. Suštinska dobrota i suštinsko zlo.

Samo ponekad reagiramo na upozorenje ”Memento mori!”. Samo ponekad. Kad umre netko blizak rodom ili srcem. No čak i tad s uma smetnemo činjenicu da će nas naposljetku sve ”imati zemlja” koja jednako revno jede sva tkanja. Zaboravimo koliko će nas brzo svijet zaboraviti kao odemo, koliko smo maleni. Čak i kao vrsta

Onako kako su prije gotovo triju desetljeća jedni skrbili za druge, a drugi grabili sebi, tako je i sad. Onako kako smo kolektivno onda preživjeli, preživjet ćemo i sada. Posve izvjesno drukčiji, potreseni, svjesniji važnosti stvari i pojava koje smo do sad smatrali nevažnima, vjerojatno bolji, možda zastrašeniji, nadam se nježniji prema drugima, prema sebi, svjesniji krhkosti svega što smo smatrali neuništivim.

Onako kako smo, ne tako davno, shvatili da projektili probijaju i betonske deke. Onako kako smo onda većinski ipak shvatili kako nema dvojbe između ”imati i biti”. Biti. Treba biti, postojati, ali ne kao otok, ne samotno, samotnjaštvom koje bi u mravljem svijetu (svijet jest mravinjak) sebične osudilo na sigurnu smrt.

Treba postojati u poštovanju ćudoređa duha i srca. Ljudski. Do novog zaborava.

Nažalost. Ili. Ili ćemo možda konačno shvatiti dubinu riječi što ih u finalu veličanstvenog mjuzikla Lionela Florencea i Patricea Guiraoa ”Deset zapovijedi”, što ih gotovo nebeskim glasom pjeva Daniel Levi u ulozi Mojsija koji veli: ”Na nama je potruditi se da nam ljubav koju smo podijelili poda volju da volimo”.

Na nama je da shvatimo kako je čovječanstvo okrhnuto za svaku dušu koja je iz Kine, Italije, Španjolske ili Hrvatske prhnula u nebo. Na nama je da prestanemo vagati tuđe korisnosti ili važnosti, da shvatimo kako smo svi, kako su svi jednako važni i jednako bliski, jednako ljudi.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Divljaštvo
    •  Čudovišna empatija prema zlostavljačima
    •  Strah od ulaska Rodnih studija na Filozoski fakultet je glupost
    •  Zašto glumice nisu ranije progovorile o Daliboru Mataniću?
    •  Čudno je ljudsko osjetilo vida i tumačenje morala
    •  Živimo u euforiji, u virtualnoj distopiji, u kakofoniji
    •  Penava ne odaje počast mrtvima već želi o(p)stati na vlasti
    •  Afekt je kriv za sve za čime posežu psihopati i nasilnici
    •  Kolektivno ljubi totalitarno, voli mitove
    •  Stvorili smo instant-društvo, šuplje, bez sadržaja

> Svi tekstovi ovog autora