Tršćanski književni razgovori

Ljeto je, svi negdje putuju, pa evo, i ja da otputujem malo, makar samo na dva kratka dana, do susjednog mi i miroljubivog Trsta. Ondje sam, i ne planirajući, vodila neke male književne razgovore, ili, prije će biti, književna zamuckivanja, na terasi cafe bara ”Da Piero”, koja se, sva nekako malo ukošena, nagnula na trotoaru, kao da će se prevrnuti na leđa, skupa s rijetkim, ali ustrajnim gostima, stolovima i stolicama, odmah nasuprot autobusne postaje i neke velike, impresivne i oronule građevine, koja je jednom davno mogla biti internat, možda čak i tvornica, a sada je možebitno skladište za golubove i štakore, i za pokojeg miša.

Ovaj Piero, čudno izbuljena i staklasta pogleda, crven u licu, modre košulje razdrljene – malo fali pa skoro do pupka, također je sav malo ukošen, ali isto također i ustrajan, kao i njegovi gosti, pa bi već rano predvečer oprao cafe aparat, nakon čega je točio samo pivo i vino. Ali je – istina – i za posebne želje gostiju rezao kolute neke salame, biti će nešto A la milanese.

Baš je takav jedan gost u tom baru bio neki vremešni gospodin, koji mi se pohvalio kako broji već devedeset i nešto ljeta. Kad je čuo da sam iz susjedne Croazie, smjesta je počeo na malo ukočenom, drvenastom ali prilično pravilnom hrvatskom, recitirati mi stihove nekih naših pjesnika, uglavnom dvadesetostoljetnih, počevši od Cesarića, Ujevića, pa do Matoša i Kranjčevića. Iz njegovih usta u moje uši sve je cvrčalo i šištalo, zujalo i brujalo, krkljalo na tom našem čvorećem jeziku, i činilo mi se kako zvuči dosta dobro.

Taj je dobrodržeći gospodin visoke životne dobi prvih pet godina svog života naime proveo na otoku Malom Lošinju, pa mu se je glazba našeg jezika uvukla pod kožu. Zbog toga se valjda sada, pod stare dane ponovno te glazbe prisjeća, jer se na taj način prisjeća i dalekog, tajnovitog i teško dokučivog perioda svoje rane životne dobi. Eh kada bi se u nju, uz pomoć toga neobičnog, njemu malo krutog i čvrstog, odrješitog jezika, barem zakratko mogao ponovno vratiti…

Zato sada – kaže – na hrvatskome jeziku čita i romane nekih naših važnih pisaca. Čak štoviše, i njegova se talijanska prijateljica, evo ova ovdje Ingrid u zelenoj haljini, također zanima za našu književnost, pa je nedavno čitala ”Na Drini ćuprija”, i neke pripovijetke Ive Andrića, a on, veli, trenutno uranja u Selimovićevu ”Tvrđavu”, nakon što je uživao u dramama Iva Vojnovića…

Baš Andrićevu fotografiju, na kojoj, i ne znajući, uhvaćen kamerom foto aparata stoji na nekoj od ulica ovoga grada u kojemu je u dva navrata, s prijelaza iz 1922. na 1923. godinu, i potom 1926., radio u svojstvu ambasadora, promatram u Museo Letteratura Trieste, odmah kada se od našeg gostioničara Piera visokim stepeništem spusti dolje do centra, nedaleko od Museo Revoltella. Čini se kako je život u ovome gradu Andriću donio neke duboke uvide o naravi fašizma, i općenito, o društvenim ustrojima, jer je između tih službenih boravaka pisac objavio neke svoje – tako pišu upućeni profesori s tršćanskog Univerziteta, seriozne eseje o fašizmu, i napominju pri tom kako niti jedan talijanski autor nije donio tako duboko razumijevanje fašizma, kao što je to, u tim svojim esejima, učinio Ivo Andrić.

Kao konzul u Trstu radio je još jedan velikan svjetske književnosti – Marie – Henri Beyle Stendhal. Bilo je to od prilike stotinjak godina prije Andrića, 1830. godine, upravo po objavi njegova romana ”Crveno i crno” u Parizu. Od Stendhala je ostalo zabilježeno nekih njegovih nelagoda s ovim gradom, kao i zapažanje kako je pločnik u Trstu najljepši u Europi. Pa i ne bio, i dan danas, kada se na njega s lakoćom, bez ikakva problema, stolicom na leđa strovali svaki, pa i najanonimniji posjetitelj bara ”Da Piero” – onog u kojem se evo upravo vode oni naši značajni književni razgovori.

Nisu samo Magris, Saba, Svevo, Joyce ili Tomizza povezali svoje biografije s ovim gradom, čiji su život i povijest dodirni i prepleteni s našim domaćim… Trst bilježi i neke čvrste poveznice s velikim europskim pjesnicima, kao što su Kosovel, ili Rilke. Sve detalje tih bogatih književnih historiografija, njihovih pisanih, fotografskih i drugih tragova pomno i komunikativno, suvremeno i zanimljivo, dosjetljivo prezentira ovaj Muzej, koji je pravo malo otočje, insula s nasukanim blagom, za ljubitelje i istraživače literature, koji se možda, kao i ja, zateknu u prolazu ovim gradom.

Ali da se vratim pred onu Lavazza kafeteriju ”Da Piero”, u kojoj se rano poslije podne opere kafe aparat. Tamo onaj sjedokosi gospodin koji likom i držanjem podsjeća na Thomasa Berndharda, još uvijek recitira hrvatsku poeziju, a njegova prijateljica Ingrid u zelenoj haljini pomno sluša ispijajući pivo, razumijevajući tek tu i tamo pokoju riječ, i odsutno kimajući glavom.

Sada mi tamo međusobno, poput nekih šifriranih znakova Morzeove abecede, tajnog SOS-a, razmjenjujemo nazive nekih nama važnih književnih djela i autora koji su ih pisali, na ovim književnim, hrvatsko talijanskim susretima igramo dakle taj valjda samo nama zanimljiv književni ping – pong, u kojega smo uvrstili – da ne bude zabune, i imena značajnih književnih prevoditelja… I tako, sve dok Piero unutra, kojega ovo naše baš ništa ne tangira, u konobi ne ugasi ventilator, i dok van, na noćni tršćanski zrak ne odleti i posljednja muha iz njegova duguljasta hodnika.

A kako se moje kratko putovanje u Italiju brzo primaklo svom završetku –  tek što sam samo malo nosom provirila, onjušila po uvijek blago distanciranoj, tajnovitoj i radišnoj prijestolnici kave, tako sad u tišini doma nastavljam ponovno dalje putovati – doduše bačena onom ping pong lopticom sve do dalekog 16. vijeka, i ovoga puta vođena rukom i bilješkama francuskog gospodina Michel de Montaignea, cupkajući za njim, skupa s njegovom, katkada malo umornom mazgom.

Montaigenov ”Dnevnik s puta u Italiju preko Švicarske i Njemačke 1580. i 1581.” doveo me, zahvaljujući vrijednome prijevodu profesora i akademika Vojmira Vigne, inače osnivaču hispanističkih studija u Hrvatskoj, i izdanju ”Disputa”, ovoga časa evo baš u Rim, nekim pustopoljnim, ravničarskim prilazom gradu za kojega ovaj učeni Francuz Montaigne kaže kako je njime veoma razočaran. I još veli da je ovaj ružan.

Ali se je zato oduševio Vatikanskom bibliotekom, gdje je pronašao sačuvane rukopise svojih omiljenih pisaca – Plutarha i Aristida. Vidio je ondje i mnoge druge originalne rukopise, primjerice Senekine, ili Tome Akvinca, za kojega još, izravan, eufemizmima niti diplomaciji nipošto sklon Montaigne, veli kako mu je rukopis bio ”izrazito ružan”.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Bilo jednom na Balkanu
    •  Metoda opuštanja strahom
    •  Estetizirana, modernistička proza Irene Vrkljan
    •  Uskršnji zečevi i uskršnja magla
    •  Bistri vitez Péter Nádas i profesija pisanja
    •  Naše nove maškarane povorke, ubijene u pojam 
    •  Vladimir Majakovski, ''Kako se prave stihovi?''
    •  Gradovi bez građana
    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''

> Svi tekstovi ovog autora