Tuđa muka pokaže ko je kakav čovjek i kakva mu je vjera

Od kada je Vanja proveo jedno vrijeme u invalidskim kolicima drugačije posmatram svijet oko sebe. Sjećam se kada smo, on u kolicima i ja koja ih pokrećem, ušli u prodavnicu na Lapadu u Dubrovniku gdje smo inače proveli dva i po mjeseca na Vanjinoj rehabilitaciji robotima.

To je bio njegov prvi ulazak u neki društveni prostor nakon četiri mjeseca provedena u zidovima bolnice i kuće. Bio je oduševljen. On koji je proputovao pola svijeta radovao se butigi u dubrovačkom naselju Lapad.

I za mene je taj prostor postao poseban kao i mnoge stvari i situacije o kojima do tada nisam razmišljala ili ih nisam primjećivala. Do tada.

Jedared smo, posle cjelodnevnog boravka u poliklinici, u žurbi da što prije stignemo u butigu pa u apartman, umalo završili na trotoaru – ja sam bila ubijeđena i važna da sam naučila spretno gurati kolica pa sam pametnica ubrzala i još poskakivala, a onda je točak upao u rupu i eto tako… Nekako smo opstali ja na nogama, on u kolicima… Nisam više poskakivala.

U Dubrovniku, na poliklinici za rehabilitaciju robotima, zbližili smo se s mnogim ljudima. Muka ljude zbliži i oplemeni. Muka nema naciju ni vjeru, ali se na muci tuđoj pokaže ko je kakav čovjek, kakva mu je vjera za koju kaže da je živi. Da li je vjera živa, životna ili je u obrisima ostala u koferu prošlosti iz kojeg se vadi samo ono što u nekom trenutku zatreba?

Slučajnosti ne postoje. Nismo birali dan dolaska, ali u Dubrovnik smo stigli na svetog Vlahu. Gazda apartmana nas je dočekao i rekao da butiga ne radi jer je sveti Vlaho. Ta butiga za koju sam čula na svetoga Vlahu će mi pomoći u percepciji svijeta.

Ubrzo je počeo Vaskršnji post i ja sam zapostila. Na poliklinici za rehabilitaciju robotima upoznali smo Melisu. Melisa je Albanka s Kosova i Metohije. Udala se u Ulcinj iz kojeg je često dolazila na polikliniku sa ćerkom.

Melisa mi je pravila posne sendviče kada nisam stizala da jedem pokušavajući da ubijedim Vanju da prihvati vježbe na robotu kojeg je prvi dan uspio blokirati. A on je bio srećan zbog te, na poliklinici do tada nezabilježene blokade.

Dok smo se mi čudili kako je uspio provaliti da blokira robota, Vanja je likovao i koristio svoje znanje da se poigra s njim kad god mu je bilo mrsko vježbati. A najčešće mu je bilo mrsko…

”Gospar Vanja, ajmo samo malo vježbati”, čulo bi se svako malo da ga terapeuti ubjeđuju. Neki su ga i prepoznali jer je često bio na HTV-u kada bi se tematski govorilo o Sarajevu. To što su ga prepoznali mu je godilo i vraćalo ga u život iz kojeg je skoro bio otišao.

Ipak, da odblokira robota i krene vježbati najčešće je bila nemoguća misija. On je bio srećan što je zvezda poliklinike, ja sam se nervirala, a Melisa me je hranila.

Nekidan sam na liturgiji na Cvijeti – praznik Hristovog ulaska u Jerusalim, zapazila dječaka s dijagnozom autizma. Došao je s majkom koja se ljudima okolo izvinjavala zbog njegovog ponašanja.

Bilo mi je žao što se ona izvinjava i poželjela sam neku propovijed posvećenu djeci koja na svijet oko sebe gledaju drugačijim očima. Da se kaže: ”Braćo i sestre, tu su među nama – prigrlite ih, pripazite ih. Nemojte se ljutiti na njih. Ne treba majka da se izvinjava i da joj bude neprijatno…”.

Možda ne bih tako razmišljala da nisam imala nekoliko situacija kada sam imala potrebu da ljudima koji posmatraju Vanju u kolicima i mene pored njega, objasnim da je imao težak moždani udar, da se oporavlja, da ne zamjere ako im je čudno…

A pogled na svijet se najviše mijenja kroz iskušenja koja prođemo u životu. I u tome ima ljepote. Pogotovo ako nam iskušenja pomognu da bolje shvatimo i prihvatimo svijet odnosno ljude oko sebe. Ovo vrijeme u kojem su se susreli svi naši praznici treba da nas podsjeti ko smo sebi i ko smo drugima. Da li imamo sa čime izaći pred Gospoda?

Jutros sam u gradskom prevozu primijetila prelijepog dječaka. Otežano se kretao. Majka mu je pomagala. Osjetila sam potrebu da mu kažem nešto i rekoh mu da je prelijep – najljepši u autobusu. Nasmiješio se. I majka se nasmiješila. Razmijenili smo poglede osmijeha koji su poništili tugu. A ja se sjetila butige na Lapadu i Vanjine sreće.

Vozili smo se dolinom Neretve moj otac i ja. Muzički repertoar je bio David Guetta kojeg sam ja utišavala jer sam mislila da to sigurno nije muzika koju bi slušao moj otac. A onda je on rekao da ne utišavam jer on voli tu muziku. ”Ne utišavaj Dejvida… Volim ja to…”

Tako smo se na moje čuđenje do Trebinja i nazad družili David, tata i ja. A ja do tada nisam znala da tata voli Dejvida…

I tako… Svašta nešto saznamo dok se vozimo, dok se molimo, kada tugujemo. Na putu od poliklinike do apartmana, u autobusu, automobilu…

I nisu to velika saznanja. Ona su naša svakodnevica u kojoj upoznajemo sebe i druge, otkrivamo svakodnevne svjetove. One životne. Najvažnije. I možda ako nemamo priliku da ih doživimo s točkom u rupi na Lapadu, imamo podsjetnike kakvi su ovi naši pripremni periodi posta gdje nas nebeski skretničar podsjeti da se okrenemo oko sebe…

Ovaj moj delija, prvi pacijent koji je blokirao robota u Dubrovniku, onaj koji se radovao ulasku u butigu, znao bi reći: ”Bog je dobar, Bog oprašta ali kako ću ja sam sa sobom?”

”Vi prekrasni ljudi…” pjeva Jura Stublić. Njega nisam slušala s ocem, ali sam srećna što sam otkrila da on voli slušati Guettu. Kao što sam otkrila mnoge druge stvari koje uljepšaju dan i život. Tu je i Melisin sendvič. Posni. Za mene u Velikom postu dok sam čekala Praznik nad praznicima bio je najljepši. Kao što je, posle viđenog pola svijeta, najljepša za Vanju bila lapadska butiga.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Apsurde, kuća ti je ovdje!
    •  I tuđe boli su manje kada nismo ćoravi na njih
    •  Smisao korizmenog posta
    •  Iako sam iz srpskog sveta ne mrzim ni ovoga što mrzi mene
    •  Kakvi smo? Dobri smo! Ne lažem, Tita mi
    •  Adio, Sarajevo – Beograde, dobro jutro
    •  Zlo buja, a mi ga zalijevamo i brinemo o njemu
    •  Patrijarhova riječ protiv nasilja nad ženama je nasušna
    •  Skica pravoslavne pravednice, mati Makarije
    •  Kršćanstvo - mati Makarija celivala je ruku ubice njena oca

> Svi tekstovi ovog autora