U Benkovcu je razapeto odavanje počasti Josipu Reihl-Kiru

Benkovački slučaj se ne smiruje. Započeo je s prosvjedom lokalne braniteljske udruge protiv antiratnog festivala na kojem sam i ja trebao sudjelovati, nastavio se napadom na novinarku Melitu Vrsaljko, za što postoje snimke, da bi, nakon ironijske faze u kojoj smo saznali da benkovačko domoljublje i spomen na žrtve četničkog klanja, počiva na fino i brižno ugađanoj duši formiranoj slušanjem i pjevanjem pjesama Arkanove udovice, ušao u trenutnu fazu u kojoj svjedočimo ozbiljnim optužbama ratnog zapovjednika postrojbi vođe benkovačkog prosvjeda, koji je ujedno i otac kćerke koja pjeva pjesme Arkanove udovice i koja je u vremenima institucionalne predanosti, kada je boravila u Policijskoj akademiji, doživljavala umjetničke napadaje crtajući po zidovima ušato slovo ”U” i pokliče ”Za dom spremni”, zbog čega joj je neslavno završio boravak na Policijskoj akademiji, kako nije riječ o pravom branitelju nego o dezerteru.

Ne zanima me što je vođa prosvjeda nekoć bio, zanima me ono što je on sada i za što se sada zalaže, a zalaže se za sramotno dezerterstvo iz mirotvorstva. 

Što je u benkovačkom slučaju istina i kako to utvrditi? Predlažem da se držimo onog postulata na kojem je nastao ovaj slučaj, a on glasi: koga briga za istinu. Ako smo odlučili istinu zamijeniti grupiranjem, radikalizirajmo taj stav, jedino tako možemo iscrpiti ovu društvenu, spoznajnu i vrijednosnu anomaliju. Tko se želi grupirati, neka se grupira, a tko želi istinu, ne zamara se grupiranjem. 

Benkovac, ali ni ostatak Hrvatske, ionako nije dorastao istini, da jest, iz Benkovca bi otišla jedna vijest, a ona bi stala u šturu informaciju kako je održan antiratni festival.

Istina je nezgodna, namijenjena je najjačima među nama jer ogoljuje, izlaže i osamljuje. Ona nije za slabiće kojima trebaju simboli i znakovi oko kojih će se okupiti i grupirati kako bi se osjećali jakima. Ponekad se grupiraju oko ove ili one zastave, ponekad oko neke pjesme ili urlika, a ponekad oko znaka križa na bezbožnim prsima ili neke molitvene formule koje izgovaraju psovačka usta.

No, istina nije sadržana u znakovima i simbolima, nego u ogoljenom životu. To je pokazano i u Kristovom razapinjanju. Lažni ili, da budem na liniji slučaju o kojem pišem, benkovački, grupirani kršćani dosežu do razine križa i razapinjanja, ne i do razine ogoljene, bolne istine razapetog Krista.

Krista je razapela rulja grupirana oko tadašnjih simbola. Ta rulja nije vidjela njegovu ljudsku muku, a to je jedina istina razapetog na križu.

Rulja ne vidi ljudsku muku i patnju, oni su poput zanatlija koji su zastali na razini građe, a u slučaju križa, riječ je o drvnoj građi. Budući da su došli do simbolike razina drvene građe, kod njih ne postoji bitna razlika između križa, drška za zastavu ili drvenog ražnja. Drvna građa na jednak način, s jednakim žarom prema istini kao obmani koja produžuje užitak zabave ili pripadnosti nečem većim od njih, prođe kroz njihove ruke.

Ovo se dogodilo i u Benkovcu. Zbog toga taj, spoznajno i vrijednosno zapušteni kraj može spomen na svoje mrtve čuvati boreći se protiv antiratnog festivala, zalažući se za hipodromski model države i opuštajući se uz stihove pjesama Arkanove udovice.

U Benkovcu ne postoji Ceca, ona je tamo (jer odbijaju mir) Arkanova udovica i, da se ne lažemo, zbog toga je toliko prihvaćena. Njih ne oduševljavaju Cecine ljubavne pjesme niske razine, njih pokreće Arkanova udovica, nju slušaju, nju imitiraju, nju brane. 

Braneći rat, suprotstavljajući se miru, ustaju protiv muke Josipa Reihl-Kira, njega izbacuju iz svog grada, dok istovremeno iskazuju gostoprimstvo Arkanovoj udovici. Ceca im treba kako bi putem nje u svoju dušu, u ovim vremenima formalnog mira, prošvercali Arkanovu udovicu. Tim istim švercerima trebao je antiratni festival kako bi, pozivajući se na Domovinski rat, kao vrijednost prošvercali vlastitu neukost i nemogućnost formiranja života uređene zajednice.

Uređena zajednica se kritički odnosi prema sebi kako bi se razvila i usavršila.

Tu je sasvim nebitno je li vođa braniteljskog prosvjeda bio branitelj do 1995. godine ili to nije bio, puno je značajnije što se predstavlja kao branitelj 2025. god. Branitelja nema nakon rata, niti ih može biti. U miru branitelji postaju veterani, to je njihov građanski status, mirotvorna država uzima u obzir patnju veterana i o njima skrbi.

Pravi branitelji su sudjelovali u ratu, obranili su domovinu i u miru su prestali biti branitelji. Mirom ne upravljaju razvojačene vojne trupe, mir pripada građanima. Građani cijene žrtvu veterana. Veterani s kojima se družim, a među njima ima i onih koji su oboljeli od PTSP-a, sebe ne doživljavaju kao branitelje, to je dio njihove prošlosti. Ona je traumatična i dostojanstvena, ona je što je, za njihovu ljudskost najbitnije, dio njihove osobne prošlost.

Oni ne žele da se ta prošlost ponovi – nikome pa ni njima. Ta prošlost ima povijesni značaj samo ako se kreće unutar jedne rečenice, a ona glasi: U Domovinskom ratu smo obranili Republiku Hrvatsku od agresora. Druga rečenica je bitnija, a nitko je nije izgovorio, do nje još nismo došli, nigdje pa ni u Benkovcu, a ta rečenica glasi: Izgradite mir.

Mir pripada građanima, u miru ne postoje aktivni ratni branitelji. 

Ne zanima me, dakle, je li vođa benkovačkog prosvjeda lažnjak odnosno braniteljska krivotvorina iz Domovinskog rata, on je nedvojbeno utvara bez konstitucije u 2025. god., jer se ne predstavlja kao građanin, a građani imaju pravo na prosvjede.

Branitelji ne prosvjeduju u miru, oni su prosvjedovali u ratu, boreći se protiv rata kako bi nastupio mir.

Ponavljam, nakon rata nema branitelja i svatko tko se u miru tako predstavlja je ili lažnjak ili uzurpator mira, a najčešće je riječ o jednom i drugom. Lažnjacima je sve lažno. U Benkovcu je nastupila ta laž: svjedočili smo o političkoj, društvenoj i vrijednosnoj laži.

Novinarka Melita Vrsaljko je tu laž razotkrila, zbog toga će ta lažna, prijetvorna, krajnje nedostojanstvena sredina nastavljati s pokušajem da je žrtvuje. Naravno da u tome neće uspjeti, Melita je iznad te lažne sredine. Svaka istina je iznad laži.

Razlika između građanskog društva i plemenske sredine očituje se u tome što građansko društvo počiva na istini, suradnji, dijalogu i pluralizmu, a plemensko društvo na laži i krvnoj žrtvi.

U građanskom društvo netko može slušati Cecu, dok plemensko društvu traži sve načine da pod Cecom prošverca Arkanovu udovicu, a pod tradicijom sadizam križa i mehanizam trajnog razapinjanja mirotvoraca.

U Benkovcu je razapeto odavanje počasti Josipu Reihl-Kiru. Više puta sam rekao da se ne bavim ljudima nego idejama. Ideje su savršene, a ljudi su porozni, prijetvorni, jadni i neinspirativni. Na djelovanje me motivira društvena nepravda i nasilju izložena ljudskost. Kao ljudi, samom činjenicom da smo ljudi, dužni smo zauzimati se za obespravljene. Uvijek.

Kršćanstvo, ono Kristovo kršćanstvo a ne ova benkovačka blasfemična uzurpacija kršćanstva, poziva da se borimo protiv siromaštva i nepravde, da utješimo žrtve, da se suprotstavimo institucionalnom teroru, a ne da ga uspostavljamo.

Benkovačko kršćanstvo je bliže Arkanu nego Kristu. Zato tamo odzvanjanju pjesme Arkanove udovice, ne i Kristova mirotvorna poruka.

Sreća našeg doba je što je na čelu Katoličke crkve bio papa Franjo, a sada je papa Lav XIV., oni se neumorno i gotovo uzaludno trude da kršćani shvate bit kršćanstva, a to je ljubav i spasenje.

Kršćani su dužni suosjećati sa svim žrtvama. Konkretno, ako ne osjećamo patnju žrtava u Jasenovcu, Jazovki, Škabrnji ili Gruborima, ne možemo biti i nismo kršćani.

Povijesni sud je drugačiji od ljudskog i kršćanskog suda. Povijest razlikuje agresore od pobjednika, a kršćanstvo (i moralnost) razlikuje zločince od žrtava.

Ne postoje povlašteni zločinci i povlaštene žrtve. To ne shvaća ni nadbiskup Dražen Kutleša. On ima povlaštene žrtve zbog toga što ima povlaštene zločince. Nad jednim žrtvama će moliti, druge će prešutjeti. Osudit će štetu koju je komunizam učinio hrvatskom društvu, ali neće osuditi štetu koju je fašizam učinio Crkvi u Hrvatskoj.

Ta šteta je tolika da i danas potiskuje evanđeosku poruku.

Kršćanstvo ulazi u duše vjernika i mijenja njihov život, lažno kršćanstvo ulazi, kada već raspravljamo o Benkovcu, među gradonačelnikove nasade badema i državnim poticajima mijenja njegov financijski status.

Riječi koje je gradonačelnik Benkovca izgovorio ne možemo i nećemo pronaći u Govoru na gori. Isus Krist izrijekom kaže: ”Čuli ste da je rečeno: ‘Ljubi bližnjega svojega, a mrzi svoga neprijatelja’. A ja vam kažem: ‘Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone kako biste postali sinovi Oca svojega koji je na nebesima”’.

Antiratni festival je festival Govora na gori, ali Benkovac, nažalost, nije nadišao razinu korlatskih nasada badema i zbog toga ima sve elemente protukršćanskog prosvjeda.

Benkovački prosvjednici su razapeli Krista i Josipa Reihl-Kira, a iz svoga grada su prognali antiratni festival.

Isus Krist je trenutno razapeti benkovački prognanik, ali to za njega nije nikakva novost. Dok je ovakvog kršćanstva, Isus Krist će imati status trajnog prognanika. On je prognanik ali, srećom, nije dezerter. 

Dezerteri u rukama nose drvnu građu od koje će napraviti križ. A Frljić? Oliver Frljić uzrujava jer na kazališnim daskama uprizoruje ono što nasilnici u životu rade.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trajna, lažna prošlost ubija ovu državu
    •  Poklič ZDS oduzeo je legalitet i legitimitet državi i društvu
    •  Nacionalizam prostituira naciju, Boga i čovjeka
    •  Ne, nismo se osamostalili, mi smo se ubili
    •  Molitelji Uzinića promatraju kao anacionalnu komunjaru
    •  Dino nas je naučio što su ljubav, empatija i solidarnost
    •  Hipodrom je bio koncert nove Plenkovićeve prošlosti
    •  Mi državu neprestano bacamo na povijesno smetlište
    •  Hrvatski tjednik je zapravo dnevnički zapis duše oikofoba
    •  Mene ne čudi da je vojnik s Pantovčaka dvostruki ubojica

> Svi tekstovi ovog autora