U odnosu na hrvatsko svećenstvo, papa Franjo je avangarda

Kada sam 2000. godine naišao u novinama na kontroverznu umjetničku instalaciju talijanskog umjetnika Maurizia Cattelana, koji je u okviru izložbe ”Apokalipsa – ljepota i užas u suvremenoj umjetnosti” na Kraljevskoj akademiji u Londonu izložio na crvenom tepihu u naravnoj veličini voštanu figuru pape Ivana Pavla II., (koji je tada još bio živ), kojeg je udario meteor, opisana me instalacija uistinu nasmijala.

Sa srebrnim pastirskim štapom i raspelom na vrhu štapa, malim svećeničkim klobukom na glavi, takozvanom mitrom i svečanim svilenim ruhom, Papa je tako zakrabuljen, u ”punoj ratnoj spremi”, bio položen na pod, savladan povećim komadom meteora koji, kao da je udario u njegovu autoritarnost, anakronost i puritansku moralnost, učinivši ga odjednom karikaturalnim, upravo suprotno učinku kojemu svečano ruho i geste Svetoga Oca teže.

Danas, dvadeset i tri godine nakon opisane instalacije, otkako je, unazad punih deset godina, na papinsko mjesto došao argentinski isusovac, Jorge Mario Bergoglio, Sveti Otac papa Franjo, nikako, ni uz najbolju volju, ne mogu zamisliti aktualnog Papu u prvotno opisanoj instalaciji Maurizia Cattelana, kao Papu kojeg je udario meteor. Odnosno, mogu ga zamisliti u toj instalaciji tek kao loše ispričan vic, kao posve promašen performance. Zašto je tome tako?

Ne radi se tu o izraženijoj duhovnosti, kontemplativnosti ili jednostavno šarmu kojim papa Franjo ”šije” svoje prethodnike. Upravo suprotno. Njegova demistifikacija uloge vjerskog i duhovnog autoriteta i katoličkog vođe kojeg predstavlja, liberalan svjetonazor, prožet iskrenom empatijom prema ugroženima, najprije siromašnima, kako sugerira i odabranim imenom, suprotstavljanje nekritičkom slijedu neoliberalnog kapitalizma, čine ga iznenađujuće suvremenim, rekao bih avangardnim, slobodoumnijim i hrabrijim poglavarom Katoličke Crkve od mnogobrojnih prethodnika.

Osim reformi u samoj Crkvi, poput (daljnjeg) uvođenja mjera protiv svećeničkog zlostavljanja djece, ili najnovije odluke o ukinuću besplatnog stanovanja za kardinale i subvencionirano stanovanje za druge visoke vatikanske dužnosnike kako bi pridonijeli uštedama… čini mi se ne manje važan njegov društveno-politički, svjetovni angažman.

Tijekom protekle decenije svoga pontifikata papa Franjo je posebno naglasio važnost socijalne pravde, prava izbjeglica kao i međureligijskog dijaloga, uspostavivši saveze širom svijeta, posebno s muslimanskim zemljama i Ruskom Pravoslavnom Crkvom.

Papa Franjo svojom neobično oštrom kritikom kapitalizma učinio je radikalan zaokret u odnosu na svoje prethodnike. Zalaže se za odbacivanje apsolutne autonomije tržišta i financijskih špekulacija u ovom neoliberalnom društvu, u korist općeg dobra i socijalne pravednosti. Kritizirajući suvremenu ekonomiju, stajući u obranu siromašnih, u neoliberalnim krugovima visokog kapitala zaradio je etiketu ”marksistički papa”.

”Biti homoseksualac nije zločin”, dalje iznenađuje izjavama papa Franjo.

”To nije zločin. Da, ali je grijeh. Pa da, ali napravimo prvo razliku između grijeha i zločina. Također je grijeh nemati milosrđa jednih prema drugima”, zaključuje dalje papa Franjo.

Posebno je zanimljivo njegovo viđenje rata u Ukrajini. Suprotno unisonom crno-bijelom tumačenju Zapada (odnosno članica NATO saveza) po kojemu je jedini krivac rata i njegovog trajanja, kao i nemogućnosti pokušaja mirenja dviju zaraćenih strana, isključivo Rusija, papa Franjo znakovito primjećuje da ”tu postoje imperijalni interesi, ne samo Ruskog Carstva, nego i drugih carstava”, potkrepljujući vlastitu izjavu zaključkom da se u konačnici zapravo radi o svjetskom ratu.

”Rat je počeo u dijelovima i sada nitko ne može reći da nije globalan. Sve su velike sile dio toga. Bojno polje je Ukrajina. Svi se tamo bore… To je tržište. Ratovi se vode, staro oružje se prodaje, novo se testira”, kaže Papa.

Prvotnu namjeru da se susretne s ruskim predsjednikom Putinom u cilju iznalaženja mira, nedavno je u intervjuu za argentinske novine La Nación aktualizirao izjavom da je voljan otputovati u Ukrajinu, koja je pod ruskom agresijom, no samo pod uvjetom da može otputovati i u Moskvu.

”Ići ću na oba mjesta ili ni na jedno”, rekao je čelnik Katoličke Crkve. ”Rat u Ukrajini može se završiti samo kroz dijalog i konkretne mirovne inicijative”, zaključio je Papa.

Ipak, reformske mjere Katoličke Crkve za stolovanja papa Franje stvorile su kod izvjesnog broja konzervativnijeg svećenstva vanredan otpor.

Nezabilježeno je, zapravo, da je deset godina vladavine nekog pape, kao u slučaju pape Franje, obilježeno tolikim gorljivim i revnosnim kritikama i otporom konzervativnog krila Katoličke Crkve, koji se odjednom našao ugroženim snagom reformskih mjera, usmjerenih protiv komercijalizacije religije, odnosno usredotočenosti Vatikana prvenstveno na financijski položaj Crkve, a ne na njezino poslanje, što je papa Franjo izrekao veoma lijepo u intervjuu za Associated Press,  ”treba ukloniti svaki izgled dvora i dati mu ono što je stvarno pastoralna služba”.

U deset godina mandata, papa Franjo je imenovao 95 kardinala mlađih od 80 godina s pravom glasa u konklavama – vijeću kardinala koji odabire papinog nasljednika nakon njegove smrti ili odreknuća, što je 64 posto od ukupno mogućih glasova. Njihovim odabirom papa Franjo je, nadajmo se, uspio osigurati nastavak vlastite vizije Crkve, odnosno pouzdanja da će sljedeći papa biti osoba koja će nastaviti njegovu politiku.

Papa Franjo je u današnjem svijetu jedna od rijetkih osoba koja posjeduje javni ugled i moć, a od koje možemo čuti tako snažne, iskrene, plemenite poruke koje djeluju poticajno i na vjernike, ali i na one koji to nisu, i, što se pape Franje tiče, i ne moraju to biti. 

Daleko od Vatikana i Svetog Oca, u ovim našim gubernijama obilježenim posljednjim ratom, samorazarajućom, autodestruktivnom mržnjom i nacionalizmima, pojava kao što je Sveti Otac Franjo djeluje nestvarno, poput idealiziranog otoka Utopije sir Thomasa Morea.

Čini se gotovo nemogućom misijom da se hrvatsko svećenstvo preobrati iz najžešćeg pobornika nacionalizma i mržnje prema drugome i drugačijem, u provoditelja i podupiratelja doktrine ”služenja čovječanstvu”, fokusirajući se na marginalizirane slojeve društva, na međureligijski dijalog, o čemu govori Sveti Otac.

Za početak ove fiktivne, izmaštane, utopijske preobrazbe ”Crkve u Hrvata”, koja će možda jednoga dana uz pomoć oživljene doktrine Svetog Oca Franje biti i ostvariva, premda bolno, valjalo bi krenuti s jednim naizgled malim i bizarnim iskorakom, a opet tako našim i tako simptomatičnim, malim ali vrijednim iskorakom da se zabrani već tradicionalna, prosinačka misa zadušnica za ustaškog čelnika Antu Pavelića u bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici usred Zagreba.

A našlo bi se toga puna vreća sličnih ”slučajeva”. Odnekud bi trebalo početi s čišćenjem kukolja, kazat ćemo, ili se tu ipak ne radi o kukolju, već o egzemplarima jednog prostora, i jednog nesvršenog vremena.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mornaričko groblje - Oaza usred ničega
    •  Galerist
    •  Manifest raspjevanog roba
    •  Košarica Baby Lasagne premijeru Plenkoviću
    •  Hrvatska iznad Hrvata
    •  Premještanje kreveta
    •  Cirkus! Kakav dobar cirkus! Točno u srijedu
    •  Priča koja nikada nije ispričana
    •  Inkvizicija u školama: zašto smeta ženski spolni organ?
    •  Imamo Zakon o hrvatskom jeziku!

> Svi tekstovi ovog autora