Usred globalnih poremećaja bujica optimizma političara

Kad netko, u razmjeni misli o nečemu što duboko zabrinjava, samouvjereno zaključi: ”Ja sam optimist!”, zašutim. Optimizam je Ambrose Bierce u svome ”Đavoljem rječniku” definirao kao ”intelektualni poremećaj kojemu nema lijeka osim smrti”.

Po njemu, to je ”vjerovanje da je sve lijepo, uključivši ono što je ružno, i sve dobro, osobito ono što je zlo, i sve pravo što je krivo. Optimizam je slijepa vjera, stoga nedostupan svjetlu protudokaza”.

Godine 1940., kada tek zaraćenoj Britaniji događanja nikako nisu obećavala dobro te je pučanstvu kao kruh trebalo bar nešto dobrih vijesti za ohrabrenje, vođa rata Winston Churchill govorio je političkoj eliti: ”Zaprepašten sam valom optimizma, pouzdanja, čak zadovoljstva, što je preplavilo parlament … To je prava bujica osjećanja da je sve dobro, da je sve učinjeno kako valja, u pravoj mjeri i u pravo vrijeme.”

Američki predsjednik – kojemu su novinari New York Timesa do početka ove godine precizno nabrojili jubilarnih 5000 laži, a u idućih pola godine dostigao je 10.000 – za svoje je široko pokloništvo vrelo bezgraničnog optimizma. Jednom američkom glazbeniku bilo previše te muzike pa je umaknuo u Englesku. Tu je odmah spoznao da je ”nakon velikog Trumpa našao maloga Trumpa”

Dok danas zagrijavanje globusa donosi poplave i uragane, doživljavamo u isti mah globalnu poplavu optimizma prvaka država.

Američki predsjednik – kojemu su novinari New York Timesa do početka ove godine precizno nabrojili jubilarnih 5000 laži, a u idućih pola godine dostigao je 10.000 – za svoje je široko pokloništvo vrelo bezgraničnog optimizma. Jednom američkom glazbeniku bilo previše te muzike pa je umaknuo u Englesku. Tu je odmah spoznao da je ”nakon velikog Trumpa našao maloga Trumpa”.

Naime, vječno nasmiješeno lice ovdašnjeg šefa vlade preko tv-a zrači iz dana u dan superoptimizmom – za dane što sviću nakon skora razlaza s Europom. Ljudi njegove stranke nazivaju izdajnicima one koji upozoravaju da stojimo pred rubom ponora.

Otvorim dnevnik HTV-a – i tu sve pršti od super vijesti. Optimizam u punom zamahu. Jedna polutka vlasti servira naciji sve veće i sve bolje brojke i uspjehe u svijetu, druga umotana u nacionalne boje pjeva i pleše.

Dok znanost jednodušno najavljuje kataklizmičke posljedice zagrijavanja Zemljina omotača, što prirodna događanja dnevice više no potvrđuju, mi imamo akademika koji je u tome pitanju optimist. ”Nikakvo vruće doba, naprotiv dolazi nam malo ledeno doba!” tvrdi on s punim znanstvenim autoritetom.

U svijetu sve dubljih podjela ljudi se po mentalnoj nastrojenosti dijele također na optimiste i pesimiste. Sudeći po tome kakve vođe biraju, brojčana razdjelnica ide negdje oko sredine, no s odlučujućom premoći onih koji poklanjaju povjerenje i moć optimističkim lašcima.

A o toj sklonosti većine, makar i male, ovisi koji će tip političara polagati temelje za budućnost cijeloga društva. Izbor tako pada na dilere optimizma za široku potrošnju.

Sve do 18. stoljeća čovječanstvo je preživljavalo bez pojma optimizma. Počelo je s jednim filozofom i s jednim književnikom. ”Najbolji od mogućih svjetova” čini srž metafizike velikoga njemačkog mislioca i matematičara iz 17. stoljeća Gottfrieda Wilhelma Leibniza. Iz njegova učenja izveden je izraz ”optimizam” (od latinskoga optimus, najbolji); tome je onda logično pridošla suprotnost zvana ”pesimizam” (pessimus, najgori).

Leibniz je čitav svemir vidio sastavljen od osnovnih najmanjih, nedjeljivih čestica, monada, i kao takav savršeno je skladno djelo božanskoga plana.

Kad netko, u razmjeni misli o nečemu što duboko zabrinjava, samouvjereno zaključi: ”Ja sam optimist!”, zašutim

Leibnizovu najboljem od svih mogućih svjetova narugao se nešto mlađi suvremenik Francuz Voltaire u svome glasovitom filozofskom romanu ”Candide”.

Barun Thunder-ten-Tronckh najugledniji je plemić u Zapadnoj Falačkoj, ”jer njegova kuća ima vrata i nekoliko prozora”. Njegovu sinu Candideu, zvanom tako zbog bistre lakovjernosti, učitelj je i odgojitelj doktor Pangloss. Temeljna je njegova pouka kako ”besmislicu govore oni koji tvrde da je sve dobro – ne, morali bi reći da je sve najbolje”.

Optimisti među nama su oni koji uvjeravaju sebe i druge kako i u najgoroj nevolji treba gledati svijetlu stranu. Englezi imaju poslovicu: ”Svaki oblak ima srebrni obrub”. Taj svijetli rub valja vidjeti, ne samo mrak nevolja i ljudske zloće. Neprilika je što to s oblacima uopće ne stoji.

Amerika je razvila čitavu industriju optimizma. To su, pored plejade happy-end proizvoda hollywoodske tvornice snova, brojne poučne knjige što upućuju kako urediti život da bude uspješan i sretan, poglavito financijski i zdravstveno.

Mračno u ljudskoj egzistenciji, napose smrt, ne spominje se; to je odgurnuto preko obzora. Pametni znadu sebi srediti vječnu mladost, k tome u materijalnom izobilju. Oni prebogati daju zamrzavati svoja mrtva tijela za jedno buduće vrijeme kada znanost otkrije tehniku da ih oživi. Jedan američki književnik protumačio je neameričkoj publici: ”Nama Amerikancima smrt je slobodna opcija”: na izbor ti je hoćeš li ju prihvatiti ili ne.

Takav optimizam prožima propovijedanje različitih američkih evangeličkih zajednica. Propovjednicima je uvijek u rukama Biblija, sipaju napamet glave i retke Staroga i Novoga zavjeta, sva mjesta gdje nam Bog obećava financijsko-poslovne i zdravstvene blagodati. To je ”evanđelje prosperiteta”. Sve to u Svetome pismu stoji crno na bijelom, a u Božja obećanja ne smijemo sumnjati

Propovijedaju kako bolest ne može biti od Boga, ona je od đavla. Tako i siromaštvo. Vraga zato moramo izagnati iz svoga života! Kako? I o tome su njihovi naputci jasni: efekt ovisi o veličini novčanih priloga.

Korak dalje na putu toga vjerovanja: ako nema bolesti, nema ni smrti. Zato o smrti ti propovjednici ne govore. Osim što spominju smrt Isusovu: On je umro za nas. Na svojim leđima ponio je sve naše nedaće, uključivo i smrt.

Otvorim dnevnik HTV-a – i tu sve pršti od super vijesti. Optimizam u punom zamahu. Jedna polutka vlasti servira naciji sve veće i sve bolje brojke i uspjehe u svijetu, druga umotana u nacionalne boje pjeva i pleše

Iz Hollywooda smo dobili film o posljednjim urama Isusova života ”The Passion of The Christ” (što je na hrvatski preneseno kao ”pasija”, izraz koji u nas znači nešto drugo…), djelo australskog katolika Mela Gibsona. Do ekstrema okrutno krvavo prikazano zlostavljanje Isusa izazvalo je, čitamo, neviđen šok u američkih kršćana fundamentalističkih pogleda. To im je bilo nešto novo i nagrnuli su u kinodvorane.

Oni to, sa svojim razumijevanjem evanđelja, tako ne gledaju. Kao što je američko kršćanstvo okarakterizirao teolog Richard Niebuhr: ”Bog bez gnjeva smjestio je ljude bez grijeha u kraljevstvo bez suda posredstvom Krista bez križa”. Nepomućeni, nepomućujući religiozni optimizam.

Optimizam i pesimizam zapravo su prejake riječi za ono što se pod njima obično u praktičnoj primjeni podrazumijeva. Optimistovo ”Sve će biti dobro” često je tek subjektivno podržavanje nade, bijeg od očaja. A to može biti korisno, bez nade se ne živi.

Ali, kada to postane mentalnim stajalištem koje oslobađa čovjeka od traženja puta da se iz teške situacije iziđe, takav optimizam ne može poslužiti dobru.

”Vječni optimisti”, ponosni na svoju pozitivnost, samozadovoljno uživaju u nečemu što bi se moglo nazvati paralizirajućim optimizmom. Ne mobilizira na akciju, već na spokojno čekanje ili uvjeravanje da će se stvari već nekako dobro završiti.

Psiholozi i psihijatri imaju mnogo posla s bolesnim optimistima, ne samo s očajnicima. ”Mjesto gdje optimizam najviše cvate je umobolnica”, napisao je početkom prošloga stoljeća Havelock Ellis.

Po tim stručnjacima dvije su osnovne skupine optimista: nerealistični – bez veze sa stvarnošću, vječni, nepopravljivi, i strateški – proračunati na pozitivan učinak u danim prilikama. Pesimiste pak dijele u beznadne ili ”samohendikepirajuće” i konstruktivne ili ”adaptivne”. Ovi drugi prilagođavaju se prilikama te znaju napregnuti sve sile da se iziđe iz bezizlaza.

U koju skupinu svrstati primjerice Vaclava Havela, u domovini i svijetu visoko cijenjenoga prvoga predsjednika postkomunističke Republike Češke? Šest godina prije uspostave državne samostalnosti pisao je:

”Nada nipošto nije isto što i optimizam. Ona nije uvjerenje da će nešto samo od sebe dobro završiti, već izvjesnost da nešto ima smisla, bez obzira kakav će biti svršetak”.

U svijetu sve dubljih podjela ljudi se po mentalnoj nastrojenosti dijele također na optimiste i pesimiste. Sudeći po tome kakve vođe biraju, brojčana razdjelnica ide negdje oko sredine, no s odlučujućom premoći onih koji poklanjaju povjerenje i moć optimističkim lašcima

Havel nije bio optimist, bio je borac, a imao je sreću doživjeti da mu borba ne bude uzaludna. Davno prije izuma pojmova optimizma i pesimizma vrijedio je taj iskonski pojam – nada.

Kao argument protiv političara optimista zna zgodno poslužiti povijesna slika: ”Titanic tone, a orkestar svira”. Jesu li glazbenici na brodu obmanjivali publiku lažnim optimizmom? Zacijelo ne. U ekstremnoj pogibelji svatko je ispunjavao svoju dužnost kako je znao i mogao. Ako su glazbenici savjesno izvodeći svoj profesionalni posao pomogli umanjiti opću paniku, dali su svoj udio da se iz najgorega, pessimum, izvuče koliko je moguće najbolje, optimum.

*

Uostalom, na kraju krajeva – čemu brinuti?! ”Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo / pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. / Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo …”

To je Krleža u svoju poemu prepisao staru zagorsku kmetovsku mudrost. Iz vremenâ kad još nije bilo riječi o optimizmu ni pesimizmu.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Pet zakona ljudske gluposti
    •  Tuđman zatajio očevo samoubojstvo i krivotvorene dokumente
    •  Sklonost religiji dio je naše genetske baštine
    •  Moj prijatelj pater Emanuel nema imena na grobnom križu
    •  Nepoželjne manjine, genocidi – Ubojice su pobjednici
    •  Diskretni šarm politike. Kraj povijesti – ili ponavljanje?
    •  Kultura selektivnoga sjećanja. Hrvati Hercegovine i NDH
    •  Prijestupi mišljenja nekoć i danas
    •  Sila kao sredstvo osvajanja zemalja i duša
    •  Kad laž i korupcija dobivaju izbore

> Svi tekstovi ovog autora