Uvođenje kazne doživotnog zatvora: da ili ne?

Kao znanstvenica izuzetno cijenim komparativna istraživanja iz kojih se može puno naučiti.  Pa se tako mogu pronaći i ovakvi podaci. ”Možda se čini jeftinim i jednostavnim samo povećati kazne. Ali, nakon detaljnijeg pregleda, to je i komplicirano i skupo. To je način preformuliranja složenijih društvenih problema u površno jednostavan problem kaznenog prava”, kaže Sverker Jönson.

Švedska zatvorska i probacijska služba već neko vrijeme upozorava na nedostatak kapaciteta – u veljači 2024. državna televizija SVT izvijestila je da u švedskim zatvorima nedostaje oko 3.000 mjesta.

Kada je u predstavljen Prijedlog zakona o proračunu, švedska Vlada je predložila da zatvorska i probacijska služba sljedeće godine dobije dodatna sredstva veća od milijardu švedskih kruna. ”Veliki dio naših zajedničkih resursa ulaže se kada je već prekasno”, kaže Tova Bennet. Možda se čini da je trend izricanja strožih kazni nov, ali to je zapravo tendencija prisutna u Švedskoj već najmanje 15 godina.

Ovaj razvoj događaja uklapa se u širi politički trend u kojem se opći fokus pomiče s društva na pojedinca.  ”… Ako se kriminalitet definira kao društveni problem s društvenim rješenjima, tada se resursi ulažu u  pružanje psihijatrijske srbi za djecu i mlade, na primjer, i u područje socijalne pravde. Ali ako ga smatrate individualnim problemom, resursi se ulažu u kaznenopravni sustav. Fokus se tada usmjerava na odgovornost pojedinca i posljedice njegovih djela”, kaže Tova Bennet.

Kako se pitaju i zaključuju i navedene švedske kolege,  nije moguće provesti kontrolirane studije u kojima neki počinitelji dobivaju zatvorske kazne, a s drugima se postupa drugim mjerama.

Međutim, ono što se može učiniti jest pokušati procijeniti različite sankcije i društvene intervencije.

Također je moguće istražiti što ljude tjera da prestanu činiti najteža kaznena djela ili što se ističe kod onih koji nikada ne počnu.  

Dakle, pitanje je koje mjere imaju najpozitivniji učinak.

Kada je riječ o uvođenju strožih kazni za mlade, na primjer, istraživanje pokazuje da to ”riskira jačanje njihovog kriminalnog identiteta i dovodi do veće kriminalnosti”, kaže Tova Bennet.

Naći se u okruženju s drugim počiniteljima nešto je što može ojačati kriminalni identitet.

Međunarodne studije, posebno iz SAD-a, koji dugo ima vrlo represivan kaznenopravni sustav, pokazuju da strože zakonodavstvo dugoročno nije rezultiralo smanjenjem kriminalnosti. S druge strane, rezultiralo je prepunim zatvorima.

Dakle postavlja se pitanje je li strože kazne daju željene učinke. No, isto tako žrtve i obitelj žrtava žele vidjeti društvenu osudu za počinjene zločine. ”Ono što znamo (u Švedskoj) jest da je stopa recidivizma oko 40 posto nakon zatvorske kazne, a više od 50 posto ako dijete dobije kaznu zatvora. Neki ljudi tvrde da to nije važno – dotična osoba je lišena slobode i to je dovoljan razlog za stroge kazne”, kaže Sverker Jönsson.

Kod nas su pokazatelji niži, poglavito među počiniteljima kaznenog djela ubojstva i teškog ubojstva. U Republici Hrvatskoj, prema dostupnim podacima, čini se da statistika govori da kod kaznenog djela ubojstva iz članka 110. Kaznenog zakona u posljednjih pet godina stopa recidivizma iznosi  29%. Što se pak tiče maloljetnih počinitelja kaznenih djela, stopa recidivizma u posljednjih pet godina iznosi 6%.

No, i jedna žrtva može biti previše, pogotovo ako se zločin mogao spriječiti. 

Iz znanstvene perspektive, moramo razmisliti zašto kriminal postoji, pa i onaj najgori, kao i što motivira počinitelje pa i one najgore ”nepopravljive”. Pate li oni i zašto? (Vidjeti više u Roksandić, S., Arbanas, G., Sutara, N., Jurić Vukašin, M., Patnja i počinitelji kaznenih djela, Temida, 2026.).

To se također treba istraživati sveobuhvatno stalno jer jesu li neki ljudi toliko nepopravljivi, i ako jesu – kako ih detektirati na vrijeme bez ograničavanja slobode i preventivnog udara koji u konačnici može voditi i samo većem nasilju?  

Kako gledamo na ljude i društvo i na prevenciju? Je li su drakonske kazne zaista odvraćajuće o za druge i na koje se točno studije pozivamo? Na koja istraživanja? Jesmo li probali sve što smo mogli prije nego smo se odlučili za doživotno zatvaranje i posebne ustanove? Kakvi su pokazatelji učinkovitosti takvih sustava?

Možda baš netko želi biti doživotno zatvoren, pa će namjerno činiti djela.

Kakva recentna istraživanja imamo o počiniteljima? Imamo li novaca za sustav koji razmatramo? Imamo li dovoljan broj stručnjaka koji bi u njima radili? Jesmo li pokušali mjerama koje trenutno imati postići svrhu? Ako jesmo, što ne valja? Je li problem baš u kaznenom zakonu? Jesu li nam s druge stranke brojke zapravo dobre ako gledamo komparativno?

Sukladno čl. 41. Kaznenog zakona, svrha kažnjavanja je izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo. 

Kada govorimo o izvršavanju kazne zatvora, glavna svrha jest, sukladno članku 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, uz čovječno postupanje i poštovanje dostojanstva osobe koja se nalazi na izdržavanju kazne zatvora, njegovo osposobljavanje za život na slobodi u skladu sa zakonom i društvenim pravilima, čime se pridonosi zaštiti društvene zajednice. 

S tim u vezi, potrebno je istaknuti i svrhu sigurnosnih mjera koja je propisana člankom 66. Kaznenog zakona i to kao otklanjanje okolnosti koje omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela.

S obzirom na to da se svi zatvorenici u konačnici vraćaju u društvenu zajednicu, potrebno je prepoznati vrstu i razinu rizika koju pojedinac predstavlja kada izađe na slobodu.

Upravo primjenom odgovarajućih mjera i kontinuiranim praćenjem učinaka istih, povećavaju se šanse za uspješnu rehabilitaciju i resocijalizaciju, što ujedno povećava sigurnost društvene zajednice, što jest zadaća zatvorskog sustava (Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprava za zatvorski sustav i probaciju, Priručnik za polaznike temeljnog tečaja za službenike pravosudne policije: Rehabilitacija i resocijalizacija osoba lišenih slobode, 2025.), naravno ako je isto moguće.

Ustavni sud je 2011. godine odlučivao može li određena sigurnosna mjera trajati ”zauvijek”. Sigurna sam da će doći u priliku dati svoje mišljenje i o novim rješenjima, uzimajući pri tom u obzir i svoju dosadašnju praksu.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Značaj patnje u kaznenopravnom i društvenom kontekstu
    •  Pomoć pri umiranju - jesmo li spremni na javnu debatu?
    •  Prirodni resursi kao zalog mira, ne rata
    •  Što nam poručuju tragedije iz Donje Jablanice i Novog Sada
    •  Hrvatska mora popraviti status starijih osoba u zatvorima
    •  Izbori su da učinimo nešto dobro i za opću dobrobit
    •  Koja pravila obvezuju dužnosnike u javnoj komunikaciji
    •  Upravljanje krizama je vještina koja nam nužno treba u 2024.
    •  Oblici femicida u Hrvatskoj i prevencija nasilja nad ženama
    •  Lamentacije – plaće, upravljanje krizama i vladavina prava

> Svi tekstovi ovog autora