Uz 90. rođendan Hansa Künga: Kako osuvremeniti katolicizam

Osvrćem se, premda sa zakašnjenjem, na okrugli rođendan teologa Hansa Künga: na dan 19. ožujka je navršio 90 godina života. Iako se već odavno povukao iz javnosti zbog Parkinsonove bolesti, njegovo je ime (još uvijek) poznato, a njegovo djelo prisutno diljem Europe i izvan nje.

On se povezuje – ovisno o načelnom stavu – s ”buntovnikom” protiv crkvenog autoriteta, smatraju ga ”predvodnikom” onih koji Crkvu doživljavaju kao autoritarnu, diktatorsku instituciju, zarobljenu u ljušturi svoje doktrine koja je formalizirana zastarjelom skolastičkom metodom i nerazumljivim rječnikom.

No, Küng je i ”predvodnik” onih koji neprestance pozivaju Crkvu da dopusti i omogući slobodno propitkivanje temelja doktrinalne službe, dogme o nezabludivosti pape.

Papa Franjo je teologu Küngu, na njegovu pismenu molbu 2014. godine, odgovorio osobno, obratio se ”buntovniku” s ”Dragi moj subrate!” i bio mu na raspolaganju. I više od toga – svega nekoliko dana kasnije Papa je – udovoljivši Küngovim željama – u postsinodalnom Apostolskom pismu Amoris laetitia već u uvodu naglasio da crkveno naučavanje ne mora svojim intervencijom staviti točku na ”i” po svim doktrinalnim, moralnim ili pastoralnim pitanjima i raspravama

Papa Franjo je teologu Küngu, na njegovu pismenu molbu 2014. godine, odgovorio osobno, obratio se ”buntovniku” s ”Dragi moj subrate!” i bio mu na raspolaganju. I više od toga – svega nekoliko dana kasnije Papa je – udovoljivši Küngovim željama – u postsinodalnom Apostolskom pismu Amoris laetitia već u uvodu naglasio da crkveno naučavanje ne mora svojim intervencijom staviti točku na ”i” po svim doktrinalnim, moralnim ili pastoralnim pitanjima i raspravama.

Kao da već to nije dovoljno kritički na račun crkvenih čuvara ”čiste istine”, Papa je s negodovanjem spomenuo ”hladni moral onih koji diktiraju moralne zapovijedi iz svojih kabineta i začahureni iza svojih pisaćih stolova”, naglašavajući da on, Papa, ne želi da se biskupi ponašaju kao ”kontrolori milosti” koji diktiraju tko se smije približiti, a tko ne Euharistiji. Ta ona nije nagrada za savršene, nego ”hrana za slabe i grešne ljude”.

Citirajući često iz odluka sinode 2014./2015. godine, Papa daje do znanja da on ne želi biti jedini ”službeni glas” u Crkvi.

Što bi moglo biti ljepše teologu Küngu kojem se život gasi? U Papinim porukama prepoznao je novi duh, kakav je i on osmislio u svojim brojnim predstavkama, publicistici i svom naučavanju. ”Papa dopušta slobodu otvorene diskusije” (i kad-tad će se usuditi načeti i pitanje nezabludivosti), nada se profesor.

Na svoj 90. rođendan obilježava i 50 godina publicističke i teološke borbe s dogmatizmom i antimodernizmom Katoličke crkve težeći svom cilju – Crkvi očuvati i osigurati javnu, društvenu relevantnost. Potpuno uvjeren u ideje vodilje Drugoga Vatikanskog sabora – Aggiornamento – tražio je dijalog sa svijetom. Radio je (i radi) na osmišljavanju ”svjetskog etosa”.

Na svoj 90. rođendan obilježava i 50 godina publicističke i teološke borbe s dogmatizmom i antimodernizmom Katoličke crkve težeći svom cilju – Crkvi očuvati i osigurati javnu, društvenu relevantnost. Potpuno uvjeren u ideje vodilje Drugoga Vatikanskog sabora – Aggiornamento – tražio je dijalog sa svijetom. Radio je (i radi) na osmišljavanju ”svjetskog etosa”

Pomalo je projekt ”etos” pao u drugi, pa i treći plan – ne bi me iznenadilo kad bi Küng rezignirano zaključio kako su realitet i utopija ipak nepremostive oprečnosti: Čovječanstvo ne dopušta nadu da će se uspjeti uhvatiti u koštac s posljedicama globalizacije, jer su nepravedni ekonomski i socijalni odnosi povezani i s neodgovornošću prema prirodi, koja se osvećuje i produbljuje socijalne i gospodarske jazove.

Papa Franjo pokazuje senzibilitet i za te odnose i pokazuje produbljeno poznavanje problematike koja ga povezuje s tibingenškim teologom.

Papa Franjo nadahnjuje se enfant terribleom Katoličke crkve kojeg su dvojica papa izolirali i zabranili mu da naučava kao katolički teolog. Sveučilište i intelektualci u Njemačkoj anatemu su pretvorili u pravu blagodat: izborili su Küngu katedru za ekumenu; s te katedre ”isijavaju” ideje i projekte. ”Kamen što su ga odbacili graditelji postao je kamen zaglavni”, moglo bi se citirati iz Uskrsne antifone.

Sve, dok ”čuvari pravovjerja” u strahu od zastranjivanja skaču na svaku neortodoksnu ideju – što suvremenu katoličku teologiju kao marginaliju gura u zadnji plan i osigurava joj mjesto među ”znanosti o orhidejama” – papa Franjo se, nadahnut i Küngovim idejama, bori za mjesto Crkve i teološkog naučavanja u suvremenom svijetu.

Neumorno raspravlja s masama, novinarima, stručnjacima, uči (Papa uči!). To što je Küng osmislio teoretizirajući o metodi dogmatike, papa Franjo povezuje sa živom praksom. A ona mu poručuje da teze i formulacije crkvenih sabora i papa nisu u kamen uklesane vječne istine: vjetrovi ih otpuhuju, kiše ih ispiru; protiv erozije i propadanja ne pomažu diktati.

Pomalo je projekt ”etos” pao u drugi, pa i treći plan – ne bi me iznenadilo kad bi Küng rezignirano zaključio kako su realitet i utopija ipak nepremostive oprečnosti: Čovječanstvo ne dopušta nadu da će se uspjeti uhvatiti u koštac s posljedicama globalizacije, jer su nepravedni ekonomski i socijalni odnosi povezani i s neodgovornošću prema prirodi, koja se osvećuje i produbljuje socijalne i gospodarske jazove

Želi li Crkva Evanđelja približiti današnjem svijetu, dobro će učiniti sluša li one koji svoja pitanja, svoje sumnje i kritike uzvikuju pema crkvenom prostoru.

Nagovjestitelji se moraju upuštati u iskustveni svijet onih kojima je Evanđelje namijenjeno prije no što pronađu nove riječi i izraze. U svijetu u kojem ljudi traže odgovore u ezoterici profanizirana duhovnost nudi kudikamo relevantnije ”recepte” za orijentaciju u suvremenom životu.

Poznavaoci Küngove teološke literature nalaze se i izvan teoloških krugova, čak i među nekatolicima i nekršćanima: Küngov elegantni, čitki stil nije u raskoraku s dubinom misli – naprotiv. Za razliku od mislioca ”teškog stila”, koji nerijetko kamuflira plitkost i nedorečenost misli, on je uspio povezati vjeru i promišljanje o vjeri (zavidni kolege teolozi bi podozrivo govorili o žurnalističkom rječniku zamijenivši lakoću čitanja s površnošću i dopadljivošću).

Novinari mu moraju biti zahvalni ne zato što je njihovu profesiju oplemenio dokazujući da je čitljiv tekst ujedno ”dubok”, ali ne i nerazumljiv. Zahvaliti mu moraju i zbog neumornog zalaganja za slobodni i neovisni katolički tisak, protiv denunciranja slobodne riječi i protiv rimske cenzure.

Kardinal Franjo Šeper (umro 1981.) kao predstojnik Kongregacije za vjeru, kojim se Hrvati toliko ponose, i Josef Ratzinger bili su ”cenzori” koji su Küngu život zagorčavali i konačno izborili da mu se oduzme (1979.) venia legendi, sveučilišno naučavanje.

Küng se s dozom humora i ironije sjećao razgovora s kardinalom Šeperom, tadašnjim prefektom Kongregaciju za vjeru. Šeper je napomenuo kako u njegovoj domovini, tj. u Hrvatskoj, neposlušni i suviše samouvjereni mladi svećenici moraju odslužiti ”kaznu” u najzabitijoj župi ”kako bi učili od vjerničkog puka kako treba vjerovati” – na što mu je Küng uzvratio: ”Ako je to tako, onda sam sretan što kao švicarski građanin imam pravo na slobodu riječi i misli!” (prepričano iz Küngovog III. sv. memoara ”Erstrittene Wahrheit“/“Izborena istina“).

Jedan od posljednjih ”oblika pobune” Hansa Künga protiv vatikanskog naučavanja možda je njegova najava da će se služiti u Švicarskoj dozvoljenom eutanazijom bude li njegova bolest napredovala do potpune sljepoće. On ne želi vegetirati kao ”sjena samoga sebe” samo zato što se iz Rima diktira da se život mora živjeti ”od početka do prirodnog kraja”. Ljudsko dostojanstvo za njega je neraskidivo povezano s umom i duhovnim životom

Jedan od posljednjih ”oblika pobune” Hansa Künga protiv vatikanskog naučavanja možda je njegova najava da će se služiti u Švicarskoj dozvoljenom eutanazijom bude li njegova bolest napredovala do potpune sljepoće. On ne želi vegetirati kao ”sjena samoga sebe” samo zato što se iz Rima diktira da se život mora živjeti ”od početka do prirodnog kraja”. Ljudsko dostojanstvo za njega je neraskidivo povezano s umom i duhovnim životom.

Katolici i katolkinje koji se u službenoj Crkvi – konkretno u onoj u Hrvatskoj, sa svojim kultom hijerarhije, nacije, hrvatstva, tradicionalizma – osjećaju kao outcasts, siročad i osobe bez duhovne domovine mogli bi crpsti nadahnuće iz Küngova primjera: kako katolika, izoliranog i bez rođene domovine pretvoriti u ”katolika kozmopolita” i ”katolika suvremenog svijeta”.

Svako zlo za neko dobro, kako je i Küng shvatio nakon što su mu suradnici morali prenijeti poraznu informaciju o oduzimanju venia legendi. Jedna su se vrata gromoglasno zalupila, druga su se širom otvorila.

Küng će se i unatoč svojoj odluci koristiti dostignućima suvremene medicine, tradicionalistima pokazati dugi nos, a katolike navesti na razmišljanje kako vjeru spojiti s modernom mišlju.

    •  Pokušaj da shvatimo papu Pija XII. sine ira et studio
    •  Tko je svet? Kanonizacije su problematične
    •  Svjetska biskupska sinoda – proces samorefleksije
    •  Nihil obstatili kako vjernike voditi žedne preko vode
    •  Papa na strani migranata – no treba čuti i drugu stranu
    •  Nimalo blagdanske misli o svetkovini Marijinog uznesenja
    •  Otvorenje OI u znaku povrijeđenih osjećaja vjernika
    •  Slavimo one koji su dio ljudi kojim je Antigona prva heroina
    •  Socijalni tjedan, Trst: Oduševljenje i iritacije
    •  Novi dokument o rimskom biskupu: ni revolucija ni evolucija

> Svi tekstovi ovog autora