Vatikan i holokaust (1)

U komentaru ”Papa i tajne holokausta“ novinara i publiciste Drage Pilsela (prenijetom 16. veljače 2014. godine iz tjednika Express na portalu Autograf.hr), mogao se pročitati i ulomak iz razgovora pape Franje s njegovim dobrim prijateljem rabinom Abrahamom Skorkom, vođenim 2010. dok je Jorge Mario Bergoglio još bio nadbiskup Buenos Airesa (naravno i kardinal), a koji se može i kod nas pročitati u obliku knjige (”O nebu i o zemlji”, Jorge Bergoglio i Abraham Skorka, VBZ, Zagreb, srpanj 2013., str. 74).

Prema ovomu izvoru, odgovarajući na argument rabina Skorke da Svjetski židovski kongres traži da se otvore Vatikanski arhivi, Papa kaže da se s time slaže i to baš ovako: ”Otvaranje arhiva o Šoi (holokaust, D. P.) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII., D. P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju.”

Po svemu sudeći, zaključuje Pilsel, papa Franjo priprema veliko iznenađenje u povodu realiziranog posjeta Svetoj Zemlji, židovskoj kolijevci kršćanstva, koji je izveden između 24. i 26. svibnja ove godine. Čini se da Papa priprema izjavu, koja bi trebala biti izrečena ili objavljena skoro, da je donio odluku i da je odobrio, zapravo naredio, da se otvore vatikanski arhivi koji se tiču ponašanje vrha Katoličke crkve u doba spornoga pontifikata Pija XII., za trajanja holokausta.

”Otvaranje arhiva o Šoi (holokaust, D. P.) čini mi se odličnom idejom. Neka se otvore i neka se sve raščisti. Neka se vidi je li se moglo nešto više učiniti (za spašavanje Židova tijekom pontifikata pape Pija XII., D. P.), pa ako smo u nečemu pogriješili, morat ćemo reći: ‘Pogriješili smo u tome i tome’. Toga se ne treba bojati. Naš cilj treba biti istina. Kada čovjek počne prikrivati istinu, on odbacuje Bibliju.” Po svemu sudeći, zaključuje Pilsel, papa Franjo priprema veliko iznenađenje

Oni koji su se već bavili ”spornim pontifikatom“ i pape Pija XI. i pape Pija XII. glede holokausta znaju da je prije više od deset godina tadašnji papa Ivan Pavao II. izdao naredbu o djelomičnom otvaranju vatikanskih arhiva koji se tiču odnosa Svete stolice s vlastima koje su oličavale i fašizam i nacionalsocijalizam. Otuda bi se u komentaru ove ”Pilselove najave“ moralo dodati kako se očekivana naredba pape Franje može odnositi na daljnje, ili čak potpuno otvaranje vatikanskih arhiva iz vremena holokausta.

Uostalom, sukladno i najstrožim vatikanskim propisima o arhivskoj građi, krajnji rok tajnosti od 80 godina od protoka ovih žalosnih događaja je tu pred nama. Implicite se, zapravo, i u Pilselovoj najavi priznaje da su ”istražitelji“ već obavili dio posla. Pomnom proučavanju Pacellijeva diplomatskoga služenja u Njemačkoj dvadesetih i tridesetih godina istražitelji su došli do stanja ”moralnog šoka”, poručuje Pilsel: ”Materijali koje su do sada sakupili nisu samo potvrdili nego i proširili optužbe o Pacelliju kao beskrupuloznom ciniku u težnji prema dotad neviđenoj papinskoj moći koja je do 1933. godine Katoličku crkvu uvukla u savezništvo s najmračnijim silama toga doba…“

Temeljem brojnih izvora, specijalnih izdanja i feljtona povodom otvaranja vatikanskih arhiva (primjerice, Klaus von Wiegrefe, Der Weg in die Diktatur: PAKT ZWISCHEN HIMMEL UND HÖLLE, www.spiegel.de), tim povodom i neposredno uoči dolaska tadašnjeg pape Ivana Pavla II. u Banja Luku, pripremio sam u lipnju 2003. godine feljton ”Pakt o nenapadanju između Neba i Pakla”.

Svega ovoga sam se prisjetio ovih dana ne samo zbog “Pilselove najave”, nego i brojnih manifestacija ur-fašizma i/ili puzajućeg fašizma u regiji jugoistoka Europe …

I.

Činjenica da je Vatikan nedavno po prvi put otvorio vlastite arhive o vremenu “nacional-socijalizma” ostala je skoro nezamijećena u moru vijesti o novim nesrećama, novim ratovima, novim ljudskim stradanjima, početna je rečenica mojega feljtona  iz lipnja 2003. godine. Pa ipak, o tomu su izvijestili seriozni listovi, o tomu se počinje pisati, a tek će se razmahati publicisti i znanstvenici. Jer treba znati da Vatikan ne nosi slučajno naziv “mjesto tajni”, niti se pri tomu misli primarno na njegovu posebnu ulogu u posredovanju “Božijih tajni”, nego na najstrožiji arhivski propis u Europi, po kojem vlastite arhive imaju “zabranu otvaranja” svih 80 godina.

To što su se arhive iz vremena “nacional-socijalizma”, ipak, otvorile nešto ranije ima se zahvaliti samo osobnoj naredbi pape Ivana Pavla II., koji je za jednu od svojih najvažnijih misija proglasio – “pomirenje sa Židovima”. Kao što je poznato, Papa je u tu svrhu putovao u Jeruzalem, molio i plakao na Zidu plača, a u židovskom svetilištu Jad Washemu u Jerusalemu rekao: “Kao biskup Rima i nasljednik apostola Petra potvrđujem židovskom narodu da Katolička crkva osjeća najdublje žaljenje zbog  mržnje, progona i svih antisemitskih čina koji su bilo kada i bilo gdje izvršeni protivu Židova od strane kršćana”!

To što su se arhive iz vremena “nacional-socijalizma” ipak otvorile nešto ranije ima se zahvaliti samo osobnoj naredbi pape Ivana Pavla II., koji je za jednu od svojih najvažnijih misija proglasio – “pomirenje sa Židovima”. Kao što je poznato, Papa je u tu svrhu putovao u Jeruzalem, molio i plakao na Zidu plača, a u židovskom svetilištu Jad Washemu u Jerusalemu rekao: “Kao biskup Rima i naslijednik apostola Petra potvđjujem židovskom narodu da Katolička crkva osjeća najdublje žaljenje zbog mržnje, progona i svih antisemitskih čina koji su bilo kada i bilo gdje izvršeni protivu Židova od strane kršćana”!

Ivan Pavao II. (izabran je 16. listopada 1978.) uzrastao je u figuru mira, što se dade potkrijepiti ne samo činjenicom da se zalagao za mir u BiH i na Balkanu ili da se odlučno suprotstavljao američkoj agresiji u Iraku, nego se tijekom svoje vladavine Vatikanskom državom i Katoličkom crkvom susreo s tisuće državnika i političara, proputovavši cijeli svijet uzduž i poprijeko više puta. Posjet Hrvatskoj 2003., primjerice, bio je njegov 100. jubilarni posjet jednoj zemlji. Dakako, one koji su ogrezli u osionosti, uključujući i naše vlastodršce, ogrezle u bezobrazluk i bezbožništvo ma koliko se kleli u raspelo i ma koliko da se busali u njihova katolička, pravoslavna ili islamska prsa uzalud je opominjao stari, već dobro oboljeli Sveti otac, koji će i umrijeti nekoliko godina poslije.

Tadašnji Sveti otac, kako se uobičajeno titulira biskupa grada Rima, bio je, dakle, posve osebujna ličnost u nizu “svetih otaca”, od Svetog Petra do Benedikta XVI. i pape Franje. Pomenut niz, inače, nije više moguće u potpunosti ustanoviti. No, najpouzdaniji izvor za to je “Annuario Pontifico”, dokument koji je ispostavio Vatikan, koji je rekonstruirao papsku vladavinu unazad sve do petog stoljeća poslije Krista. Pa ipak, znalci uobičavaju reći da još ne egzistira posve siguran “papinski katalog”. Nije, zapravo, sigurno da li je Ivan Pavao II. bio 263. ili 264. papa po redu koji je zasjeo na vruću “papinsku stolicu” u Rimu.

Sveti otac Ivan Pavao II. se u civilnom životu zvao Karol Woytila, bio je krakovski nadbiskup i kardinal, i oduvijek je važio za izrazitog antikomunistu, što je imalo svoje geo-političke, povijesne i nacionalne uzroke (u veoma zamršenim poljsko-ruskim odnosima kroz povijest), ali i ideološke korijene. Na “vatikanskim stranicama” društvenih mreža, primjerice, mogu se naći bezbrojna mjesta koja ga opisuju kao “ključu figuru u rušenju bivšega SSSR-a”, odnosno “ključnim borcem protivu komunizma”, pa se čak kaže kako je “stvorio antikomunističku alijansu zajedno s Ronaldom Reganom”, bivšim američkim predsjednikom, prosječnim glumcem i političarem, koji je, ipak, uzrastao u kultnu figuru na američkoj konzervativnoj sceni.

Ivanu Pavlu II. je, očigledno, postalo beskrajno jasno da bez svestranog osvjetljavanja “vatikanskih arhiva” o vremenu nacional-socijalizma cijela istina, ma kakva bila, ne može biti spoznata, a bez nje nema pomirenja ni sa Židovima, ni s drugima. Taj nauk je Ivan Pavao II. poznao veoma dobro

No ostavimo ovaj krak priče; kardinal Karol Woytila uzima 16. listopada 1978. godine  – nakon puštanja “bijelog dima” s kardinalskog sabora koji ga je izabrao – ime svoga nesretnog prethodnika Ivana Pavla I., koji je bio Petrov nasljednik toliko kratko da ga se malo tko više može po ičemu sjetiti. No zli jezici kažu da je htio mnogo, čak isuviše, naime ,uvesti reda u financijski nered u Vatikanu, te da je to mnogima zasmetalo. Uostalom, verziju mogućih spletki oko kratkotrajne vladavine Ivana Pavla I ponudio je čuveni film “Kum III”! Naravno, moguće je da se radi samo o filmskoj mašti.

Smisao uzimanja imena Ivan Pavao II. je bilo u naglašavanju direktne veze s njegovim velikim prethodnicima – “ekumenistima”  Ivanom XXIII. i Pavlom VI., a ekumenizam i jest bio i ostao središtem politike pape Woytile, prvog Poljaka i Slavena koji je zasjeo na Božje prijestolje iliti Ssvetu stolicu u Vatikanu. Uzgred kazano, Karol Woytila je u mladosti znao napisati i pokoju ljubavnu zbirku poezije, pa i pokoji erotski stih …

II

No, vratimo se konačno temi otvaranja vatikanskih arhiva i prije nego što je takvo što obvezno prema zakonu. Ivanu Pavlu II. je očigledno postalo beskrajno jasno da bez svestranog osvjetljavanja “vatikanskih arhiva” o vremenu nacional-socijalizma cijela istina, ma kakva bila, ne može biti spoznata, a bez nje nema pomirenja ni sa Židovima, ni s drugima. Taj nauk je Ivan Pavao II. poznao veoma dobro. Konzervativni poglavar Katoličke crkve je, uzgred rečeno, bio otvoren za dijalog ne samo sa Židovima, nego i s predstavnicima islamskih vjerskih zajednica, s drugim velikim religijama, te gotovo sa svim drugim “sestrinskim” kršćanskim crkvama.

No, taj put je bio isuviše dugačak i naporan za ostarjelog Papu, a ne idu niti svi njegovi potezi u tom pravcu. Buru u Njemačkoj, primjerice, je uoči Uskrsa iz 2003. godine izazvala papska zabrana katolicima da zajednički obilježavaju Veliki petak s evangelistima/protestantima, a u njenoj pozadini stoje stare doktrinarne razlike u tumačenju crkvenih simbola i rituala. Ta Papina naredba nije prilog ekumenizmu, kazali su otvoreno ne samo u vrhu Evangeličke crkve u Njemačkoj (EKD), nego i pojedini njemački katolički biskupi. Uostalom, prijepor među “ekumenskim crkvama” i u ovom momentu izgleda neprevladiv. Pri čemu nisu toliko bitne doktrinarne razlike u tumačenju “Božjih tajni”, koliko je riječ o svojevrsnom paternalizmu Katoličke crkve u odnosu na druge religijske zajednice i “sestrinske crkve”.

“Crkva mora na vlastitu inicijativu preispitati tamne strane njezine povijesti i vrednovati ih u svijetlu Evenđelja”, time je IPII. nastupio – i prije vremena pape Franje –  u najboljem duhu europskog prosvjeteljstva. A s naredbom za otvaranje “vatikanskih arhiva”,  iako ne i otvaranja u potpunosti (vidjet ćemo hoće li to učiniti konačno papa Franjo) učinio je više, nego što su se usudili i pomisliti svi njegovi dotadašnji prethodnici

Čuveni Prvi vatikanski ekumenski koncil ostavio je, u tom pogledu, minsko polje iza sebe ne dodirnuvši “primat Pape” u odnosu na vlastitu i druge crkve i vjere. Iz pogleda mnogih kršćana “jurisdikcioni primat Pape i njegova nepogrešivost” su “najteža prepreka za ponovno ujedinjenje crkvih”! Tek kada bi se pozicija “biskupa od Rima” vidjela kao “izabrana služba” jednog od crkvenih prvaka, koji ne pretendira na “nepogrešivost” i na “primat”, moglo bi se nadati “crkvenom ujedinjenju”. No, taj put je za sada nemoguće sagledati. U uvodniku međunarodnog teološkog časopisa Concilium, broj 5 za 2013. godine, u cijelosti posvećenom reformi Rimske kurije, ističe se, dodajmo ovoj priči, kako je 2013. godina obilježena događajima koji će imati neslućene posljedice za život Katoličke crkve, posebno glede odnosa sa svojim središtem Rimom.

“Prvo je odstupio Benedikt XVI., što predstavlja eklezijalni čin bez presedana u suvremenoj povijesti”, poručuju vodeći katolički teolozi, čime je postavio “papinstvo u novu dimenziju suvremenog doba…” U ovomu kontekstu, dakako, mora se sagledavati i sjajno započeti pontifikat pape Franje, za kojega brojni ljudi strepe danas, pa i kada nisu katolici, iz istih razloga zbog kojih se žali za preranim odlaskom Ivana Pavla I.

Nas ovdje u prvom redu zanima, ipak, što je do sada novog na svjetlo dana donijelo otvaranje “vatikanskih arhiva” vezanih za vrijeme nacional-socijalizma u Njemačkoj.

Uloga Katoličke crkve tijekom Drugog svjetskog rata je, doduše, neprestano problematizirana u cijelom svijetu, no pri tomu su često olako dijeljene lekcije Vatikanu i njegovim “nacionalnim filijalama”, i kada su zaslužili i kada nisu. Možda će zato naredba Ivana Pavla II. o prijevremenom otvaranju Vatikanskog arhiva iz perioda nacional-socijalizma biti bolje vrednovana u povijesti, nego neki njegovi drugi potezi, primjerice česte i nerijetko sporne beatifikacije.

Jer, “konzervativni Poljak”, koji je upravljao Vatikanom duže od dvije i pol decenije, s javno proklamiranim geslom – “Crkva mora na vlastitu inicijativu preispitati tamne strane njezine povijesti i vrednovati ih u svjetlu Evenđelja”, time je nastupio – i prije vremena pape Franje – u najboljem duhu europskog prosvijeteljstva. A s naredbom za otvaranje “vatikanskih arhiva”, iako ne i otvaranja u potpunosti (vidjet ćemo hoće li to učiniti konačno papa Franjo) učinio je više nego što su se usudili i pomisliti svi njegovi dotadašnji prethodnici.

(Nastavlja se)

    •  S ''instinktivnim Europljanima'' još Europa ni propala
    •  Zašto mi imponira šarena Njemačka?
    •  Nepodnošljiva lakoća normalnosti
    •  Novi Nijemci
    •  Kad Merkelova pomiluje!
    •  GREXIT – bolje prije, nego poslije?
    •  Bošnjaci i Srbi kao Armenci i Turci
    •  Srebrenica i kultura laži
    •  Licemjerje i Srebrenica
    •  Hrvatska enciklopedija BiH

> Svi tekstovi ovog autora