novinarstvo s potpisom
Da živimo u vremenima koja nisu sretna, nego stresna, pokazuje i način na koji se u protokolarnim i privatnim prilikama čestitao dolazak nove godine. Kao pretpostavka dolazeće sreće najčešće se apostrofiralo zdravlje. Nema sumnje da je ukupnost psihičkih i fizičkih činilaca koji tvore zdravlje jedan od najvažnijih faktora ljudskog zadovoljstva i osjećaja sreće, iako zdravlje isto tako ovisi o izvanjskim elementima koji ga u većoj ili manjoj mjeri mogu ugroziti.
Kad se za nekog želi reći da je u odličnoj formi, najčešće se rabi fraza da ”puca od zdravlja”. Ali individualno zdravlje i zdravlje nacije (po)stoje u izravnoj korelaciji, u međusobnoj uvjetovanosti koja je mnogo veća nego što se naizgled čini. Da bi čovjek funkcionirao kao zoon politikon i da bi u krajnjoj liniji bio zdrav, nužno je da zadovoljava skalu svih mogućih prava i obaveza koje život u civiliziranom društvu pretpostavlja. Kako to izgleda danas, kad Europu, a s njom i Hrvatsku, tresu svi mogući prosvjedi, izlišno je objašnjavati.
Je li rastuća armija nezaposlenih posljedica korporativnog kapitalizma koji ozakonjuje grabež ili tehnološkog napretka (koji smanjuje važnost fizičkog rada), delikatno je pitanje. Kako god bilo, u Hrvatskoj se za blagdanskih dana najviše inzistiralo na zdravlju. Zaboravljalo se pritom da je broj nezaposlenih davno premašio kritičnu točku te da raste iz dana u dan bez znakova da će se uskoro smanjiti. I koliko god to simplificirano zvučalo, zdravlje i nezaposlenost su pojmovi koji se međusobno isključuju.
Ignorirala se isto tako činjenica da se smanjuje broj bolnica, da zdravstvene službe muku muče s nabavkom elementarne opreme, da su obični aspirini pretvoreni u luksuz i da mladi liječnici, koji su netom završili studij, bježe iz zemlje glavom bez obzira. Važno je da ste zdravi, moj rijetki štioče, a što je život kao Max Marin mondeni fetiš, kao poziv za filharmonijski bal ili reklama za dalekoistočno putovanje ostao u izlogu, kao bajka, pitanje je percepcije ili stvarnosti koja je sve više virtualna nego rukom dohvatljiva.
Nikada Zagreb nije djelovao tako dekorirano i soanjirano, nikada nije bilo toliko lampica, Božićnih jelki i raskošnih girlandi, nikada se nije pojelo toliko kobasica i ispilo toliko hektolitara kuhanog vina, kao u finalu godine u kojoj je svjetska bonitetna agencija Moody’s naš kreditni rejting svela na smeće. Nikada Silvestrovo nije izgledalo tako sjajno kao koncem 2013. godine, valjda kao antipod sveopćem strmoglavljenju. Ne samo materijalnom nego i moralnom, ne samo političkom nego i duhovnom. Ako smo u ičem jedinstveni, onda nema sumnje da svi žele čim prije zaboraviti 2013.
Doduše, političari umiru od samozadovoljstva, pogotovo ako su na vlasti, a slično raspoloženje dominira i među kaptolskim prelatima, koji su uvijek na vlasti. Poslije svih profanih i sakralnih spasitelja, poslije svih lidera i proroka, možda se treba utjecati brojkama. Pitagorejci su vjerovali da su brojevi aksiomatski, a još u antici broj 13 nije slutio na dobro. Na posljednjoj večeri okupila su se trinaestorica, trinaesto poglavlje Apokalipse posvećeno je Antikristu i Zvijeri, a Filip Makedonski umro je nasilnom smrću nakon što je kipovima dvanaestorice bogova dodao i vlastiti.
Iako smo te godine ušli u Uniju, u Hrvatskoj je 2013. bila takva da je čim prije treba zaboraviti. Nijedna od 28 aktualnih članica nije polagala tako duge i mučne ispite prije ulasku u Uniju kao što je to slučaj s Hrvatskom. Ali nijedna zemlja nije ih u tako kratkom roku uspjela obezvrijediti kao što je to (opet) slučaj s Hrvatskom. Nevjerojatne makinacije u tumačenju Zakona o europskom uhidbenom nalogu, pri čemu je Milanović demonstrirao zamjetan talent da sam sebi skače u usta, rezultirale su brzopoteznom izmjenom zakona dan prije ulaska u ligu europskih naroda.
Nakon toga uslijedila su prepucavanja s Bruxellesom, dokazivanje da je bijelo ono što je crno, da bi se na koncu odustalo od svega na čemu se jučer tvrdoglavo inzistiralo. Što se onda moglo očekivati; nakon mamurluka izazvanog prekomjernim alkoholiziranjem, prvi dan nove godine građani su, umjesto čestitke, dobili ekskluzivnu vijest o hapšenju Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Ali, moj rijetki štioče, nema potrebe za pretjeranim nerviranjem: važno je da ste zdravi.
Napokon, hapšenje je jedan od naših davno ukorijenjenih folklornih specifičnosti. Razlika je samo u vokabularu; jedan dan se hapsi ideološke neprijatelje, dok se drugi dan uhićuje, uzapćuje ili lišava slobode notorne kriminalce. Istini za volju, dogodi se da se ideološki neprijatelji preko noći pretvore u svece, dok se sveci katkad pokažu kao talentirani kriminalci, ali sve su to dječje bolesti tranzicije koje ćemo pobijediti. Ako ne prije, onda svakako prije novog rata ili kvalifikacija za neku novu euroazijsku ili transatlantsku uniju.
Nakon svih referendumskih zavrzlama, dobrostojeći hrvatski građanin s mjesečnom plaćom od 300 ili 400 eura može napokon odahnuti, svjestan da heteroseksualci i bračni partneri koriste latinicu, a homoseksualci i samci isključivo ćirilicu (štoviše, ovi potonji govore ekavicom). Tako se to radi u civiliziranim sredinama. Najprije se rješavaju pitanja seksualnosti i braka, abecede i azbuke, a na kraju će se objašnjavati tko je bogat, tko siromašan i tko je zbog čega završio u reštu. Ovo posljednje, vezano za tajne račune i za remetinečke klijente, već se ionako zna.
Samo treba zadržati dimnu zavjesu da ne bi izgledalo da nismo udovoljili zahtjevima Bruxellesa i da netko zloban ne pomisli da nismo bolji od istočnih susjeda. Fujtajful! Kao što je Dinamo u šest utakmica u Ligi prvaka osvojio nula (hrvatski: ništa) bodova, tako je Milanovićeva Vlada u šest mjeseci u Ligi europske dvadesetosmorice osvojila nula (hrvatski: ništa) bodova. Dinamo je nesporni vladar hrvatskoga nogometa, a Milanović i njegov kabinet su nesporni vladari hrvatske ekonomije, kulture i tako dalje. Ne zna se što je gore. Izvjesno je ipak da Mamić ne vodi samo Dinamo nego da su se mamići i tatići ugnijezdili i u kabinetima aktualne Vlade.
U krajnjoj liniji, to znači da se u Hrvatskoj ne bi trebalo boriti protiv onih koji su korumpirani, nego protiv onih koji nisu korumpirani. Izgleda da je ovih potonjih mnogo manje, remetinečki kapaciteti su popunjeni, a kako nema para za nove investicije, možda je najbolje da okrenemo ploču. Ali došla je nova godina i, moj rijetki štioče, važno je da ste zdravi. A mi smo dovoljno blesavi da nađemo isto tako blesavu utjehu. I vrapci na krovu znaju da Srbija još nije ni započela pregovore s Unijom. Što je još bitnije, njihovi fudbaleri brazilski mundijal mogu gledati samo na televiziji. I tko nam je onda ravan?