Vlada: vraćamo Inu – javnost: ne, hvala, više to ne ”pušimo”

Nakon što je premijer Andrej Plenković priopćio da je postignut dogovor (između HDZ-a, Most-a i ostalih) da Vlada od MOL-a otkupi dionice Ine kako bi se kao ”strateška nacionalna tvrtka vratila pod kontrolu države”, nazvao je čitatelj (podaci poznati redakciji) i iznio svoje viđenje vladinih reformskih podvala u gospodarstvu.

Nakon najave ”vraćanja Ine” u dijelu hrvatskih medija izvan okvira dirigiranog novinarstva ne prestaje ruganje tom priopćenju, ali i cjelokupnim tzv. gospodarskim reformama Vlade premijera Andreja Plenkovića.

Očito više nisu dovoljne isprazne politikantske parole o ”ugrozama nacionalne sigurnosti” (nedavno smo o tome pisali) kao ni o ”ekonomskim strateškim nacionalnim interesima”, o ”strateškim tvrtkama” i sl. Kada javnost danas čuje takve parole, sprda se s njima.

Čitatelj je očito pomno analizirao odnose i rekao da je lani grupacija Agrokor iskazala dobit od oko 300 milijuna kuna. A kroz razne subvencije iz države je, kaže čitatelj, u Agrokor iste godine ”ušlo” gotovo 700 milijuna kuna.

Čitatelj napominje da će se o stvarnim učincima predloženih nivelacija poreznih stopa (ili kako to pretenciozno zovu ”poreznom reformom”) moći egzaktno raspravljati tek u 2018. godini, nakon analiziranja poslovnih rezultata ostvarenih u 2017. godini.

No, nakon pregledavanja pijedloga promjena poreznih stopa i smjernica Vlade za državni proračun u 2017. godini, čitatelj misli da se može projekcijom doći do procjene da bi u koncernu Agrokor (možda) mogli iskazati oko 300 milijuna veću dobit od one koju su ostvarili po dosadašnjem nereformiranom poreznom sustavu.

Očito više nisu dovoljne isprazne politikantske parole o ”ugrozama nacionalne sigurnosti” (nedavno smo o tome pisali) kao ni o ”ekonomskim strateškim nacionalnim interesima”, o ”strateškim tvrtkama” i sl. Kada javnost danas čuje takve parole, sprda se s njima.

Još je teško procijeniti mogući iznos ”ulaska” novca iz državnog proračuna u koncern Agrokor u 2017. godini, kaže čitatelj, ali ne treba očekivati značajnije manje od dosadašnjih oko 700 milijuna kuna.

Ali čitatelj upozorava da ne treba brzati sa zaključkom da su tee nivelacije poreznih stopa izlobirane (samo) u korist grupacije Agrokor.

Koncern Agrokor je zadužen (vjerojatno i prezadužen) kod niza banaka (i fiducijama, pa je sporno kolika je u biti imovina tog koncerna) i sve teže ”servisira” te kredite, a njihova stvarna otplata je u zastoju.

Zbog toga bi se moglo ustvrditi kako se ovim promjenama poreznih stopa time što se na prvi pogled pogoduje Agrokuru zapravo ide više u korist banaka kod kojih je Agrokor (pre)zadužen, jer se Agrokoru omogućuje da ”servisira”, a ne otplaćuje dugove bankama vjerovnicima.

Nisam stigao i sam precizno provjeriti što je sve ”zagurano pod tepih” u objavljenim tzv. skraćenim zbrojnim bilancama koncerna Agrokor, ali mi se teza o pogodovanju nivelacijama poreznih stopa bankama, a ne gospodarstvu, čini vrlo logičnom, jer jedino banke u Hrvatskoj ostvaruju značajnu dobit (formalno iskazanu i onu skrivenu, transferiranu u inozemstvo kroz neoporezive transakcije između banaka ”kćeri” u Hrvatskoj i banaka ”majki” u inozemstvu).

Zahvaljujem čitatelju i pozivam ga da zajedno analiziramo i neke druge iskazane bilance.

A evo i što dio javnosti ismijava u prijedlogu da se vrati Inu kao tobože ”stratešku nacionalnu tvrtka” u državno vlasništvo.

Ina je bila strateški značajna tvrtka, ali Ina više nije to što je bila.

Koncern Agrokor je zadužen (vjerojatno i prezadužen) kod niza banaka (i fiducijama, pa je sporno kolika je u biti imovina tog koncerna) i sve teže ”servisira” te kredite, a stvarna otplata je u zastoju. Zbog toga bi se moglo ustvrditi kako se ovim promjenama poreznih stopa time što se na prvi pogled pogoduje Agrokuru zapravo ide više u korist banaka kod kojih je Agrokor (pre)zadužen, jer se Agrokoru omogućuje da ”servisira”, a ne otplaćuje dugove bankama vjerovnicima.

U 1991. godini Ina je pretvorena (i restrukurirana) u javno poduzeće Ina i ubrzo su potom dijelovi te dotad jedinstvene tvrtke ”pretvoreni” u dionička društva, najprije u stopostotnom državnom vlasništvu (!?) da bi se potom dijelovi tih ”dijelova” mogli izdvajati i na razne ostale načine otuđivati ili (ras)prodavati.

Teško je danas precizno odrediti kada je Ina prestala biti ”strateška nacionalna tvrtka”; možda kada je prvi puta ukinut monopol Ine i dozvoljeno povlaštenim privatnim poduzetnicima uvoziti tankere goriva radi trgovanja u Hrvatskoj.

I tako su postupno smanjivani Inini potencijali. Prvo tržišni (raspadom tržišta bivše Jugoslavije), ali započinju i ugovorni aranžmani kojima Ina prepušta stranim korporacijama pojedine koncesijske djelatnosti – primjerice, ustupa talijanskom Agipu prava gospodarskog iskorištavanja hrvatskog Jadranskog podmorja u vađenju prirodnog plina, itd.

U vrlo nestabilnim ratnogospodarskim uvjetima Ina je, prema podacima SDK o završnim računima iz 1991. godine, ostvarila 69,9 milijardi HRD-a ukupnih prihoda (na drugom mjestu iza Ine, sa gotovo dvije trećine manjim ukupnim prihodima od 27,1 milijardi HRD-a, je HEP).

Vrijeme je to u kojemu je u Hrvatskoj započela bezobzirna primjena globalnog modela MMF-a i Svjetske banke tržišnih reformi preslikanog iz Čilea i još nekih zemalja Latinske Amerike bez uvažavanja ekonomskih, institucionalnih, političkih i ostalih nacionalnih okvira.

U svim europskim postsocijalističkim zemljama su brzo, nakon samo dvije, najviše tri godine nekritičke primjene tog globalnog modela, počeli s vlastitim modelima ekonomskog razvoja. Svugdje osim u Hrvatskoj.

Ako u Hrvatskoj već najmanje 25 godina definitivno više nema slobodne nacionalne ekonomske misli (ni gospodarske politike), postavlja se pitanje otkuda sada iznenada iskrsava Ina kao ”strateška nacionalna tvrtka”?

Ako u Hrvatskoj već najmanje 25 godina definitivno više nema slobodne nacionalne ekonomske misli (ni gospodarske politike), postavlja se pitanje otkuda sada iznenada iskrsava Ina kao ”strateška nacionalna tvrtka”?

Ako je u nacionalnom interesu imati Inu kao ”stratešku tvrtku” u cjelokupnom državnom vlasništvu, znači da bi (hrvatsku) javnost trebalo precizno upoznati s time što je zapravo u sadašnjem ostatku nekadašnje Ine ”strateški nacionalni interes”.

Jesu li ”strateški nacionalni interesi” u Ini skrbnički računi Ininih dioničara u Zagrebačkoj banci čija imena hrvatska javnost ne smije (do)znati?

Ili su možda ”strateški nacionalni interes” prihodi državnog proračuna od rudarskih i koncesijskih naknada koje Ina uplaćuje?

Inine rudarske i koncesijske naknade nakon privatizacije Ine nisu komercijalno revalorizirane; ostale su uglavnom na razini tih naknada iz socijalističkog gospodarskog sustava (u kojem je bilo svejedno uplaćuju se u državni proračun kao naknade ili kao dobit tadašnje Ine).

Hrvatsko sudište je dosudilo da ministar financija može proglasiti tajnima iznose Ininih rudarskih i koncesijskih naknada kao da se ne radi o javnom prihodu državnog proračuna, već o privatnoj zaradi!?

Zbilja, kaj više nije ”strateški nacionalni interes” da Ina ne bude u državnom vlasništvu, da mora biti privatna tvrtka, kako bi na slobodnom tržištu mogla uspješno poslovati (ili bankrotirati bez izravnih negativnih učinaka na državni proračun Republike Hrvatske)?

Zbilja, kaj više nije ”strateški nacionalni interes” da Ina ne bude u državnom vlasništvu, da mora biti privatna tvrtka, kako bi na slobodnom tržištu mogla uspješno poslovati (ili bankrotirati bez izravnih negativnih učinaka na državni proračun Republike Hrvatske)?

Nisam pažljivo brojio, no onako ”od oka” čini mi se da je nakon 1991. godine najviše puta bio privatiziran i nakon svakog bankrota ponovo nacionaliziran PIK Đakovo. Uvijek bi se u stečaju pokretao tzv. postupak sanacije na način da bi se veliki iznosi dospjelih neplaćenih poreznih dugova otpisivali, a razmjerno iznosima otpisanih potraživanja ”država” bi ponovo stjecala udjele u sve obezvređenijem PIK-u Đakovo. I tako niz puta sve do nove pretvorbe, pardon privatizacije (čitaj: neplaćenih dospjelih poreznih obveza).

Izgleda da premijer Plenković sada nudi slično s Inom. Da ”država” otkupi dionice Ine od MOL-a kako bi umjesto MOL-a mogla pokriti (novcem hrvatskih obveznika poreza) predstojeće moguće poslovne gubitke Ine.

Ovaj puta slobodno misleća javnost jasno je Vladi premijera Plenkovića poručila: ne, hvala, više to ne ”pušimo”.

I to ulijeva malo nade u skore promjene (i u gospodarstvu) u Republici Hrvatskoj.

Čitateljima sretna nova godina. Mislim da će nam i trebati puno sreće.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected], odnosno na [email protected] ili nazovite broj ++ 385 (0)98 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

    •  O izgredima Ustavnog suda Sabor ''ni bu – ni mu''!
    •  Etički nazori oprečni većini kandidata za suce Ustavnog suda
    •  Posljednji slobodni novinar upisan u Sudski registar
    •  Signal novinarima da se okane iluzija o slobodi medija
    •  Banke nekontrolirano “dilaju” podacima o klijentima
    •  Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
    •  Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
    •  Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
    •  Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
    •  Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje

> Svi tekstovi ovog autora