Vrijeme “Llewyna Davisa”

Llewyn Davis nema ništa osim svojeg integriteta. Nema stan, nema novca, nema istinskih prijatelja, a kamoli nekoga tko bi ga volio. Ali ima integritet.

 

Unutar stvaralaštva Joela i Ethana Coena – tvoraca ovog filma, kao i jednog od najzanimljivijih autorskih opusa američke kinematografije u proteklih tridesetak godina – Llewyn Davis je protagonist s najizraženijim integritetom. Nimalo voljan prepustiti se zovu dolara, pa poput Bartona Finka zabasati u neznane vode komercijalnog stvaralaštva, niti spreman svoj glazbeni dar koristiti za snalaženje u izazovima baktanja po bespućima Amerike, poput kažnjeničkog trojca iz filma ‘‘Tko je ovdje lud?“, Llewyn trpi posljedice svojeg odabira.

Unutar stvaralaštva Joela i Ethana Coena Llewyn Davis je protagonist s najizraženijim integritetom – i trpi posljedice svog vjerovanja da su uspjeh i samoostvarenje samo pitanje vremena, jer Coenovi mu vješto oduzimaju vrijeme

 

Naravno, budući da je ‘‘U glavi Llewyna Davisa“ film braće Coen, okolnosti nikad nisu posve jednoznačne. Provodimo tjedan dana uz Llewyna u New Yorku davne 1961. godine. Veljača je i hladno je (što snimatelj Bruno Delbonnel ističe upadljivo nezasićenom i digitalno filtriranom fotografijom, nominiranom za Oscara možda upravo zbog svoje nametljivosti). U Greenwich Villageu počinje se stvarati scena folka, puna glazbenika koji onamo dolaze iz svih krajeva zemlje. Llewyn je među njima svojevrstan starosjedilac, budući da je već izdao album kao član folk dueta. Samo, partner mu je u međuvremenu počinio samoubojstvo, a Llewynova samostalna karijera nikako da dobije puni zamah.

 

No budući da Llewyn živi za folk glazbu, sklon je sve šamare sudbine primati stoički: čvrsto uvjeren u svoj životni poziv, siguran da je dobar u njemu, on ide od gaže do gaže, od kauča do kauča, od izdavačke etikete do izdavačke etikete vjerujući da su proboj i priznanje samo pitanje vremena. U introvertiranom, snažnom tumačenju Oscara Isaaca (glumca kubansko-gvatemalanskog podrijetla, dok je lik velško-talijanskog roda – što su začudno podudarni fenotipi, usput) Llewyn nikad nije primoran eksplicirati svoju samouvjerenost. Ona je zadanost njegove pojavnosti. Za sve ostalo pobrinut će se vrijeme.

 

Braća Coen stoga vješto Llewynu Davisu oduzmu vrijeme.

Pronalaženje sličnosti i različitosti u odnosu na povijesne predloške likova koji okružuju Llewyna Davisa može biti zanimljiva razbibriga za poklonike folka, ali čini se da takvo kolažno dekonstruiranje i redateljskom dvojcu ne služi samo u nostalgične svrhe

 

Film počinje onim što Amerikanci, služeći se boksačkom terminologijom, vole nazvati one-two punch. Najprije vidimo Llewynov nastup u Gaslight Caféu, historijskom središtu folk scene onog vremena: on izvodi tradicionalnu baladu “Hang Me, Oh Hang Me” tako vrsno da nas smjesta uvjerava u svoju kvalitetu. (Braća Cohen će i u ostatak filma unijeti neprekinute, cjelovite izvedbe pjesama iz Llewynova repertoara. Ti kratki uvidi u formu i sadržaj izvornog folka redovito imaju zaokruženiji sadržaj od filma samog, te jasno zagovaraju Llewynov stav.)

 

Nakon što siđe sa scene rekavši bez lažne skromnosti “To je sve što imam”, Llewyn od voditelja kluba sazna da ga netko čeka na stražnjem izlazu. Ispostavi se da je to čovjek u crnom – doslovce – koji isprebija Llewyna zbog nečega što je sinoć učinio tijekom tuđeg nastupa. Onaj samouvjereni izvođač iz prethodne scene odjednom postaje s jedne strane žrtva, a s druge netko prema kome počnete gajiti sumnje. Je li Llewyn usprkos svemu zapravo gad? Dvojaki početak filma poziva na ulazak u narav naslovnog lika – i zatim počinje lutati, kao i on sâm.

 

Kad se naizgled sutradan ujutro probudi na kauču jednog od svojih brojnih udomitelja, sveučilišnog profesora antropologije koji se dobrodušno zanima za njegov rad, Llewyn će u kratkom slijedu doživjeti dvije sitne, svakodnevne katastrofe – domaćinova mačka pobjeći će kroz vrata stana, a vratnice će se potom zalupiti. Uz gitaru i torbu sa svojom oskudnom imovinom Llewyn tako biva prisiljen sa sobom tegliti i posve nepredvidljivu mačku.

 

Situacije u kojima se naš protagonist potom zatječe dobrim su dijelom amalgam stvarnih ljudi i zbivanja iz onog vremena. Ništa nije doslovce onako kako je tada bilo: braća Coen stvaraju odraz folk-scene Villagea u namjerno iskrivljenom zrcalu, gdje Llewyn Davis može podsjećati na Davea Van Ronka, bračni duet Jim i Jean na istoimeni dvojac s tadašnje scene, premda uvelike drugačije naravi, a John Goodman – kojega nitko ne zna iskoristiti tako dobro kao Coenovi – na Doca Pomusa, znamenitog pisca R&B pjesama.

 

Pronalaženje sličnosti i različitosti u odnosu na povijesne predloške može biti zanimljiva razbibriga za poklonike folka, ali čini se da takvo kolažno dekonstruiranje ni redateljskom dvojcu ne služi samo u nostalgične svrhe. S jedne strane, opterećen brigom za drugo živo biće, mačku, Llewyn će trpjeti stalno remećenje svojeg upornog, gotovo jednoumnog puta prema zacrtanom cilju – i prolaziti homerovsku Odiseju, prepoznatljivu iz opusa Coenovih i prije nego što otkrijemo kako se mačka zaista zove.

 

S druge, nevezani potrebama biografskog prikazivanja, braća Coen moći će Llewyna navoditi na stranputice i dovoditi u birokratske stupice kakve su posve nepremostive jednoj impulzivnoj kreativnoj duši poput njegove. A s treće, gledajući na ono razdoblje s pola stoljeća odmaka, Coenovi će se kroz ovo djelo moći poigrati s pojmom izrade vremenske kapsule putem filma.

 

Jer posve po strani izvrsno scenografski i kostimografski rekonstruiranog doba i prostora film ‘‘U glavi Llewyna Davisa“ zatvorena je narativna petlja. S protokom radnje Llewyn se ponovno zatječe u Gaslightu, gdje je dužan nastupiti sutradan; voditelj kluba kaže mu nešto tako intimno i tako uvredljivo za Llewynovo dostojanstvo da on napokon izgubi živce i posve shvatljivo, iako ne i opravdivo, izvrijeđa postariju izvođačicu na pozornici.

 

A kad sutra nastupi i otpjeva “Hang Me, Oh Hang Me”, pa potom dobije batine od crnog čovjeka – za kojeg sada saznajemo da je muž sinoć uvrijeđene pjevačice – preostaju nam dva moguća tumačenja viđenog. Prvo, i jednostavnije, glasi da je cijeli film nakon uvodnog prizora bio puki flashback, prikaz sedam dana koji su prethodili neočekivanom uvodnom fizičkom nasilju.

 

Dramaturški je to poznato rješenje, iako ne pretjerano nadahnuto za tako lukave pripovjedače kao što su Coenovi. Logički i formalno ono je ipak posve uvjerljivo jer se uvodni prizor Llewyna na pločniku stražnjeg ulaza pretopio u kadar praćenja putovanja mačke: to je jedino pretapanje u filmu, i to pretapanje na kadar očite simbolike.

 

Drugo je pak tumačenje tek uvjetno prihvatljivo, no čini mi se umnogome primjerenije temama paćenja po bespuću koje držanje do osobnog integriteta neizbježno sa sobom nosi. Što ako onaj uvodni kadar nije bio retrospekcija, nego se dogodio u kronološkom slijedu s ostatkom filma? Što ako je Llewyn Davis stvarno osuđen iznova proživljavati tih tjedan dana na folk-sceni Greenwich Villagea (i šire), okružen nizom tipskih likova onog vremena s kojima ne uspijeva uspostaviti iole dublji ljudski odnos? Što ako je to cijena koju plaća za svoju upornost?

Cijeli se film doima kao zatvorena vremenska petlja – što je jedna od najdirljivijih posveta raskolu između stremljenja i ostvarenja oko kojeg se redovito lomi egzistencija protagonista braće Coen

 

Jer Llewyn ne nastava (unutar filma, pa time i zauvijek) bilo kojih tjedan dana. Veljača 1961. bila je onaj posljednji vremenski odsječak kada je folk još tavorio u razmjernoj pop-kulturnoj izolaciji – prije nego što se pojavio momak imena Bob Dylan i pokrenuo lavinu koja će uobličiti glazbeni identitet šezdesetih i nastaviti se kotrljati sve do naših dana. Llewyn Davis, kao i mnogi stvarni glazbenici poput Van Ronka, koji su ga nadahnuli, možda su imali svoj integritet, svoju umjetnost i svoju sposobnost – ali nisu imali Dylanov genij, to presudno bitno stvaralačko nadahnuće.

 

U ponovljenom prizoru na završetku filma napokon vidimo nešto čega u uvodnom prizoru nije bilo: vidimo izvođača koji u Gaslightu nastupa nakon Davisa – a to je neimenovani mladić u kojem prepoznajemo Dylana. Prizori su slični, ali nisu isti; petlja je zatvorena, ali pri svakom kruženju nastaju varijacije. Ostatak šezdesetih možda će se dogoditi Dylanu i ostalim folkerima, ali Llewyn Davis, kao i svi oni osuđeni na to da ih vrijeme zaboravi, kao da će dovijeka tavoriti u svom odsječku prošlosti.

 

A to je, čak i unutar opusa braće Coen, jedna od najdirljivijih posveta tom raskolu između stremljenja i ostvarenja oko kojeg se redovito lomi egzistencija njihovih protagonista. I tako, premda na kraju filma Llewyn kaže crnome čovjeku “Au revoir“, a Dylan pjeva svoj “Farewell”, oni koji se usude zaći u glavu Llewyna Davisa mogu naslutiti da stvarnog svršetka tu ne da nema, nego ga ne može ni biti.

    •  Preveliki da propadnu
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Exsultate justi
    •  Sila se nudi
    •  Za Lisu
    •  Exsultate justi
    •  Uzurpiranje revolucije
    •  Kralj. Blijedi Kralj.
    •  Važno je imati žicu
    •  Grimizna glina

> Svi tekstovi ovog autora