autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Za kantoniziranu, cjelovitu i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu

AUTOR: Ivan Markešić / 02.06.2021.
Ivan Markešić

Ivan Markešić

U subotu 29. svibnja 2021., u Sarajevu je održan Deveti sabor Hrvata Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine, nadstranačke i nevladine organizacije, ustanovljene na Prvome općem saboru Hrvata BiH, održanom u opsjednutome Sarajevu 6. veljače 1994.

Zahvaljujući zaključcima toga ratnog sabora objedinjenim u Deklaraciji Sabora Hrvata BiH došlo je do zaokreta međunarodne zajednice u traženju političkoga rješenja za ondašnju ratnu situaciju u Bosni i Hercegovini.

U svijetu su shvatili da je ponuđeno političko rješenje tadašnjega ratnog stanja koje je ponudio Sabor Hrvata BiH bilo slamka spasa u zaustavljanju rata u BiH i u sprječavanju podjele zemlje po etničkoj osnovi.

Zapravo Deklaracijom toga sabora sačuvana je Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata, teritorijalno cjelovita, suverena i neovisna država.

I to tako što je mjesec i pol dana nakon održavanja sabora potpisan Washingtonski sporazum (18. ožujka 1994.) kojim je zaustavljen hrvatsko-bošnjački ratni sukob da bi dvanaest dana kasnije, 30. ožujka 1994., ustanovljena hrvatsko-bošnjačka federacija, nazvana Federacija BiH.

Zapravo Deklaracijom Hrvatskoga narodnog vijeća Bosne i Hercegovine održanom u opsjednutome Sarajevu 6. veljače 1994. sačuvana je Bosna i Hercegovina kao međunarodno priznata, teritorijalno cjelovita, suverena i neovisna država

Kantonalna podjela Federacije BiH trebala je biti primjer za daljnju federalizaciju teritorija koji se zvao Republika Srpska čime bi cijela Bosna i Hercegovina bila kantonalno uređena.

Daytonskim mirovnim sporazumom koji su 20. studenoga 1995. potpisali Alija Izetbegović uime Bosne i Hercegovine, Franjo Tuđman uime Republike Hrvatske i Slobodan Milošević uime Savezne Republike Jugoslavije nije došlo do federalizacije Republike Srpske.

Sporazumom nije bilo ni pobjednika ni poraženih, s društvene i političke pozornice nisu udaljeni glavni protagonisti rata i ratnih zločina, njima je povjerena uspostava mira.

No unatoč činjenici da nije postignut pravedan mir, sporazumom su zaustavljeni rat, razaranja, progoni, silovanja i ubijanja.

Danas, 25 godina kasnije, taj vojni oktroirani sporazum koji još uvijek nema službenog prijevoda, ne zna se čak ni gdje mu je izvornik u BiH, koji nije usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH i koji nije objavljen u Službenom glasniku BiH, predstavlja izvor svih trenutnih problema u ovoj zemlji u kojoj bi se ratnici pomirili, ali ne i postratna djeca.

Međunarodna zajednica, unatoč visokome predstavniku s velikim ovlastima, dopustila je lokalnim političkim kaubojima da ovu zemlju dokrajče. Njima smeta svatko tko govori o potrebi promjene postojećih uvjeta u kojima njihove nacionalističke političke stranke onemogućuju normalno odvijanje života građana.

Svakako, smeta im i Hrvatsko narodno vijeće BiH i njegove deklaracije, i ona ratna, i ova najnovija koja se najavljuje.

Ovdje bih stoga želio naglasiti važnost ponajprije one prve, ”ratne deklaracije” usvojene na Prvome općem saboru Hrvata BiH. Njena važnost ogleda se u tome što njome nije prihvaćena teritorijalizacija hrvatskog, a niti srpskog ili, pak, bošnjačkog nacionalnog pitanja niti njihova institucionalizacija, nije ponuđena ni neka hrvatska mesijanska osoba koja bi imala zadaću izvesti hrvatski narod iz ropstva zajedničke države Bosne i Hercegovine.

Sabor je tada ponudio svim građanima Bosne i Hercegovine – bez obzira na njihovu narodnosnu i religijsku pripadnost – samo ono što je pripadalo svim građanima BiH, ponudio im je Bosnu i Hercegovinu kao kantoniziranu, ali cjelovitu, nedjeljivu i međunarodno priznatu državu.

Sabor je svojom deklaracijom pokazao da ustrajava na očuvanju države, njezina teritorija i njezinih institucija, dakle na PODRŽAVLJENJU teritorija, uz napomenu da teritorij nije isključivo nacionalni, iako na njemu žive pripadnici samo jedne nacije, nego državni, da institucije nisu u službi isključivanja nacionalnih segmenata iz postojeće države nego u službi njezina povezivanja.

U tome smislu ni nacionalni ni religijski (konfesionalni) segmenti nisu smjeli imati dezintegrativnu, nego isključivo integrativnu ulogu.

Danas, 25 godina nakon potpisivanja toga sporazuma u Bosni i Hercegovini situacija je slična onoj u ratu.

Glavna značajka je STRAH. Naime, nametanje straha od drugoga najpogodnije je i najubojitije mirnodopsko oružje i oruđe za vladanje ”svojim” konstitutivnim narodom čiji su oni (nacionalisti) ”legalni” i ”legitimni” predstavnici.

Kantonalna podjela Federacije BiH trebala je biti primjer za daljnju federalizaciju teritorija koji se zvao Republika Srpska čime bi cijela Bosna i Hercegovina bila kantonalno uređena

Istina, ne ratuje se oružjem, ali se – kao i u razdoblju od 1991. do 1995. – vodi ucjenjivačka rovovska borba tijekom koje nestaju mladi ljudi; onda su pogibali, mnogima se još uvijek ne znaju ni mjesta ukopa; danas socijalno pogibaju, napuštaju Bosnu i Hercegovinu i odlaze u inozemstvo – bez obzira na to kojoj nacionalnoj skupini pripadali.

Stječe se dojam da na ovoj administrativno-nacionalno-isključivoj bojišnici postoje saveznici, da postoje dvije strane. Međutim, tu su zapravo tri veletrgovačke političke stranke. One se međusobno dogovaraju o potrebnim dozama, ali ne vakcina, nego o potrebnim dozama straha koje treba ubrizgati u politički krvotok svojih glasača.

Uz to, ni jedna od njih ne ratuje da Bosnu i Hercegovinu učini državom i društvom prihvatljivim za življenje svih njenih građana: jedni bi je iz straha od drugih dijelili i te, diobom stečene, dijelove priključivali susjednim ”matičnim” državama, drugi bi je iz straha od drugih učinili samo svojom u kojoj ne bi bilo mjesta za one druge koji su u manjini.

I što je najžalosnije, religijske zajednice su sudionici tih igara kojima se proizvodi strah od drugih, postale su kao ”vjetar razvigorac” – jako dobri i besplatni raspršivači straha.

Nalazeći se u istoj situaciji kao i davne 1994. godine, Sabor Hrvata BiH, odnosno Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine ponudilo je 29. svibnja ove godine obnovljenu Deklaraciju, na kojoj je najviše radio Ivo Komšić.

Deklaracija bi međunarodnoj zajednici trebala u ovim novim okolnostima biti smjerokaz kako izići iz sadašnjega bosanskohercegovačkog političkog gliba.

A kako ta obnovljena Deklaracija u svome ponuđenom obliku nije usvajana, nego je radi preciziranja određenih dijelova zaključka dana članovima HNV-a BiH na daljnju doradu, ovdje ću se osvrnuti samo na neke, za mene najvažnije dijelove i na potrebu njihovog preciziranja.

Kao prvo, Deklaracijom se želi uputiti jako važna poruka i političarima u BiH i u njenome susjedstvu, i međunarodnoj zajednici.

A poruka se sastoji u sljedećem: HNV-a BiH odbacuje ”svaki oblik podjele države BiH, bilo da se javlja kao entitetski separatizam”, što neprestano zagovara Milorad Dodik uime SNSD-a, ”bilo kao zahtjev za trećim entitetom ili etničkom izbornom jedinicom”, što zagovara Dragan Čović uime HDZ-a BiH, bilo kao pokušaj ”nacionalističke centralizacije”, odnosno ”unitarizacije vlasti, bez obzira na kojoj se državnoj razini javlja”, a što u praksi promoviraju Bakir Izetbegović uime SDA kao i bivši reisu-l-ulema Mustafa Cerić.

HNV BiH polazi od toga da unitarizacija vlasti ”guši demokraciju i dovodi do neravnopravnosti naroda” i da se njome ”bitno narušava demokratski princip i ideal demokratski uređenog društva: SLOBODAN GRAĐANIN U SLOBODNOM DRUŠTVU!”

Druga važna poruka jest vizionarska, ideal-tipska, gotovo pa u sadašnjim okolnostima neostvariva.

Naime, HNV BiH u prijedlogu Deklaracije navodi da bi trebalo izvršiti federalizaciju cijele države Bosne i Hercegovine ”na njezinom cijelom prostoru i u međunarodno priznatim granicama jer na taj način se neutraliziraju entitetski separatizmi, državu BiH čini funkcionalnom, racionalnom i demokratskom”.

No da bi se to ostvarilo, bilo bi potrebno provesti korjenite političke promjene u BiH. To se prije svega odnosi na sljedeće HNV-ove prijedloge:

Međunarodna zajednica, unatoč visokome predstavniku s velikim ovlastima, dopustila je lokalnim političkim kaubojima da ovu zemlju dokrajče. Njima smeta svatko tko govori o potrebi promjene postojećih uvjeta u kojima njihove nacionalističke političke stranke onemogućuju normalno odvijanje života građana
  • Bosnu i Hercegovinu učiniti jednom izbornom jedinicom.
  • Republika Srpska treba dobiti status ”federalne jedinice u federalno uređenoj državi BiH”.
  • Broj kantona/županija u Federaciji BiH smanjiti na pet.
  • Distrikt Brčko treba dobiti ”status federalne jedinice u Federaciji BiH zajedno s cijelom regijom Bosanskom Posavinom”.

Prijedlog tih unaprijed ponuđenih zaključaka bio je razlog za živu i sadržajnu raspravu u kojoj su, između ostalih, sudjelovali Ivan Boban koji je propitivao bi li Dom naroda trebao imati zakonodavnu funkciju, treba li njegove nadležnosti ograničiti samo na vitalni nacionalni interes i šta je zapravo vitalni nacionalni interes, zatim Ivo Komšić koji je dao sjajnu ekspertizu o izbornome zakonu i pokazao da je presuda Ustavnog suda po apelaciji Bože Ljubića provedena, potom Slavo Kukić koji se usprotivio zaključku da Republika Srpska postane federalna jedinica jer bi nju samu trebalo federalizirati, te Anto Domazet koji je upozorio da u sadašnjim okolnostima treba potražiti ”srednji put, kompromis između nacionalnog i građanskog, na liniji kreativne provedbe Daytonskog sporazuma, a ne iluzijâ”.

Ponukan unaprijed ponuđenim prijedlozima zaključaka, napisao sam neposredno prije početka sabora svome velikom prijatelju fra Petru Matanoviću, dobroj duši HNV-a BiH – kao što su to nekoć bili pokojni fra Luka Markešić i Marijo Pejić – sljedeće:

”Dragi i dobri fra Petre,

pročitao sam Deklaraciju. Ona je vizionarska, za političke i društvene odnose koji bi se trebali stvoriti, kao npr. ”prijelaz” RS-a u federalnu jedinicu, smanjenje kantona u Federaciji te postajanje Distrikta Brčko federalnom jedinicom koja bi uključivala cijelu Bosansku Posavinu. A to je, zapravo, sasvim novo političko, nacionalno i teritorijalno preslagivanje BiH koje, prema sadašnjim okolnostima, neće ići tek tako niti u skoro vrijeme (barem ja tako mislim). Ovakvu viziju u cijelosti podržavam i njoj treba težiti. Treba naravno imati domaće ili inozemne političke snage koje će to ostvariti.

Međutim, glavno pitanje na našem današnjem saborskom druženju treba biti: koju poruku poslati javnosti i Hrvatima u BiH u ovom današnjem trenutku, u vrijeme priprema promjene Izbornog zakona. Prihvatiti i poduprijeti ta nastojanja ili nešto drugo? Koja je poruka HNV-a BiH Hrvatima u BiH?”

Te poruke nalazimo u sljedećem zaključku ponuđene deklaracije:

”Snažno se zalažemo za ravnopravnost unutar naroda i građana, jer se, sadašnjim Ustavom i Izbornim zakonom, podržavaju nacionalističke politike vladajućih stranaka koje su vlastite narode podijelile iznutra i učinile unutar svakoga korpusa neravnopravnim.

Očit primjer su uskraćena prava Srba u Federaciji BiH, Bošnjaka i Hrvata u Republici Srpskoj!

Izmjene Ustava i Izbornoga zakona trebaju biti u skladu s odlukama Ustavnog suda BiH i Međunarodnoga suda za ljudska prava iz Strasbourga (Sejdić-Finci i drugi), te s međunarodnim konvencijama o zaštiti ljudskih prava”.

Uz dodatak:

”Prijedlozi koji dolaze od HDZ-a BiH potpuno bi obespravili dijelove narodâ koji su u manjini u izbornim jedinicama (kojih nema 5,88% u strukturi stanovništva), jer bi ostali bez svojih zastupnika u zakonodavnom tijelu države”.

O čemu se tu sada radi?

Hrvatski narodni sabor (HNS), odnosno HDZ BiH, predlažu da u nekoj općini može biti izabran netko od Hrvata samo u slučaju ako u toj općini u ukupnom broju stanovnika Hrvata ima najmanje 5,88 posto.

25 godina kasnije, vojni oktroirani Daytonski sporazum, koji još uvijek nema službenog prijevoda, a ne zna se čak ni gdje mu je izvornik u BiH, koji nije usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH i koji nije objavljen u Službenom glasniku BiH, predstavlja izvor svih trenutnih problema u ovoj zemlji u kojoj bi se ratnici pomirili, ali ne i postratna djeca

Prema tome izračunu, samo će Hrvati u većinski hrvatskim općinama u Federaciji BiH, a to zapravo znači samo u zapadnoj Hercegovini, moći imati svog predstavnika u općinskim, federalnim i državnim institucijama. Dakle, Hrvatima, ali i Srbima i Bošnjacima, najbolje je tamo gdje su u većini.

Tim predloženim HNS-ovim zakonom, bude li usvojen, najveći dio bosanskih Hrvata može se pozdraviti s bilo kakvom mogućnošću da će netko od njih imati prigodu biti biran i izabran. Zahvaljujući toj izbornoj logici, nestat će u vihoru štićenja izbornih prava hercegovačkih Hrvata.

Sudionici Devetoga sabora HNV-a BiH 29. svibnja 2021. razišli su se s nadom da – unatoč oporoj i naizgled nepromjenjivoj zbilji – bez ideala nije moguće ostvariti ništa ni u vlastitom osobnom, ali ni u društvenom ni u političkom životu.

Pred novoizabranim predsjednikom HNV-a BiH, Stipom Prlićem i njegovim dopredsjednicima fra Petrom Matanovićem i Marinkom Pejićem velika je zadaća i odgovornost da HNV BiH i dalje bude i ostane jedini i istinski predstavnik obespravljenih Hrvata u Bosni i Hercegovini, a posebno bosanskih Hrvata.

Mi članovi HNV-a BiH dali smo im povjerenje, ufamo se i da će ga opravdati.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:

     ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (6)
     ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (5)
     “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (4)
     “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (3)
     ''Crkvena šutnja'' u vrijeme Hrvatskoga proljeća (2)
     “Crkvena šutnja” u vrijeme Hrvatskoga proljeća (1)
     Ako Svevišnji postoji, ako je i svemoćan, zašto dopušta rat?
     Ima li nade za kršćanske nomade kakav je papa Franjo?
     Živimo li u intervalu od razmjene do razmjene mrtvih?
     Ukidanjem entiteta riješiti hrvatsko pitanje u BiH

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1

  • fraktura 2

  • fraktura 3

  • superknjizara

  • vbz 1

  • vbz 2

  • vbz 3

  • vbz 4

  • ljevak 1

  • ljevak 2

  • ljevak 3

  • ljevak 4

  • ljevak 5

  • oceanmore 1

  • oceanmore 2

  • oceanmore 3

  • oceanmore 4

  • golden marketing 1

  • sandorf 1

  • sandorf 2

  • planetopija 1

  • planetopija 2

  • srednja europa 1

  • srednja europa 2

  • srednja europa 3

  • srednja europa 4

  • durieux 1

  • disput 1

  • ks 1

  • ks 2

  • ks 3

  • meandar 1

  • meandar 2

  • meandar 3

  • biblija