autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Za Slavka Goldsteina Jasenovac je bit, mračno srce ustaške države

AUTOR: Ines Sabalić / 22.09.2017.
Ines Sabalić

Ines Sabalić

Kampanja antisemitizma nakon smrti Slavka Goldsteina iznenadila nas je i zbog bijesa, ali i podteksta shvaćanja židovstva kao negativnog u odnosu na hrvatstvo. Epitet “mrzitelj svega hrvatskog” uočili su svi vlasnici smartphonea, tako da vjerujem da se mnogima prvo to upali u glavi kad samo pročitaju to ime – Slavko Goldstein.

Mnogi bi od njih, vjerujem, rekli da ne mrze Židove, nego tog jednog konkretnog Židova, Slavka Goldsteina.

Drugi, pak, koji nisu osudili tu antisemitsku kampanju, a trebali su, ili čija je odsutnost na sprovodu bila šokantno uočljiva, vjerojatno bi istakli da su time iskazali suzdržanost prema konkretnom Židovu, Slavku Goldsteinu, a ne prema svim Židovima, pogotovo ne hrvatskim, kojih je ostalo jedva nekoliko stotina.

Ali nije tako.

Cijeli teatar oko godišnjeg obilježavanja u Jasenovcu, tko i kada ide, tko odbija, tko izbjegava i kako se slika, pogodovao je rastu antisemitizma.

Uslijedio je Sedlarov film i na kraju ploča na zgradi koja je bila i ustaška komanda u Jasenovcu, a koju je kritizirao i Slavko Goldstein.

Svime time, ali najviše pločom, široko je markirana margina za negiranje zločina u Jasenovcu i za antisemitizam.

Cijeli teatar oko godišnjeg obilježavanja u Jasenovcu, tko i kada ide, tko odbija, tko izbjegava i kako se slika, pogodovao je rastu antisemitizma. Uslijedio je Sedlarov film i na kraju ploča na zgradi koja je bila i ustaška komanda u Jasenovcu, a koju je kritizirao i Slavko Goldstein. Svime time, ali najviše pločom, široko je markirana margina za negiranje zločina u Jasenovcu i za antisemitizam

Mnogo je primjera da je antisemitizam moguć i u zemljama bez Židova. Iako bez živog Židova, Japan je i za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata bio izrazito antisemitski. Prije Drugog svjetskog rata Japanci su posredstvom svojih diplomata u Europi, potpalih pod utjecajem antisemitskog establishmenta u Njemačkoj i Francuskoj, javljali u Tokio o zavjeri svjetskog židovskog kapitala i židovskoj opasnosti koju su nazvali ”judajaka” i smatrali je gorom od američke.

Bliže nama, u Europi, Poljska se ni danas ne može riješiti antisemitizma, baš kao ni Balti.

Poljaci, Balti i Židovi imaju kompleksnu povijest višestoljetnog nedovoljnog životnog prožimanja. Živjeli su jedni kraj drugih, kako opisuje Czeslaw Milosz u ”Drugoj Europi”, nesvjesni i potpuno međusobno odvojeni.

Kad je početkom 20. stoljeća mlada, emancipirana židovska inteligencija navodno banula u poljsko društvo, u krugove akademije, novinarstva, književne i filozofske produkcije, politički se orijentirala prema lijevim, emancipatorskim idealima i idealizirala, uostalom kao i dobar dio poljske inteligencije, Oktobarsku revoluciju i SSSR.

Ukratko, uz židovstvo se tada vezao kozmpolitizam, nadnacionalne vrijednosti, kao i socijalizam ili komunizam.

(Paralelno i istodobno su na drugoj strani Lenjin i Staljin kritizirali svoje Židove zbog anacionalnog kozmopolitizma, što je rezultiralo likvidacijama, od kojih su neki bili i pogromi).

U svakom slučaju, nakon sustavnih, anonimnih likvidacija u tom dijelu Istočne Europe strijeljanjem ili hladnim oružjem, mnogo masovnijih nego u Auschwitzu, a na koje nalikuje ubijanje u Jasenovcu (konzultirajte Timothyja Snydera, pa ćete i sami uvidjeti zašto to uspoređujem), od goleme židovske zajednice u Poljskoj, baltičkim zemljama i dijelovima Rusije nije ostao gotovo nitko.

Kampanja antisemitizma nakon smrti Slavka Goldsteina iznenadila nas je i zbog bijesa, ali i podteksta shvaćanja židovstva kao negativnog u odnosu na hrvatstvo. Epitet “mrzitelj svega hrvatskog” uočili su svi vlasnici smartphonea, tako da vjerujem da se mnogima prvo to upali u glavi kad samo pročitaju to ime – Slavko Goldstein

Ali, iako je nestalo Židova, nije nestalo antisemitizma. U tim zemljama amalgamirali su se stavovi da su Židovi – iako fizički ne postoje jer su ubijeni – skloni Moskvi, a ne nacionalnoj državi. Poslije Rusa i Nijemaca, prema anketama, Poljaci najmanje trpe Židove. Baš kao i u Putinovoj Rusiji, židovstvo se vezuje za anacionalnost, neukorijenjenost, progresivizam, antitradicionalizam koji antisemiti prepoznaju čim uoče kozmopolitizam.

U našem europskom susjedstvu Orbanova Mađarska prožeta je antisemitizmom. Ima kod nas u Bruxellesu mađarska europarlamentarka koja se ovdje drži po europski, ali, kažu mađarski novinari, kad je u Budimpešti, osjeća se slobodnom i ne kontrolira svoj antisemitizam.

U Mađarskoj, kao i u Austriji, židovske zajednice su decimirane, ali antisemitizam, kao fantomski ud nakon amputacije, nije.

Ali otkud u Hrvatskoj? Ni ovdje, ni igdje u blizini nije bilo odvojenih židovskih naselja kao u Istočnoj Europi. Nema povijesti pogroma. Prije Drugog svjetskog rata, pa i prema onome što je pisao i Goldstein, mirno su živjeli svoju religiju i običaje i bili ugrađeni u širu zajednicu.

No NDH bila je na margini sfere interesa nacističkog Reicha i Pavelić je, premda je antisrpstvo bilo primarno, izvršio ono što je tražio Hitler: dio je Židova otpremio u Auschwitz, dio u ustaške logore. Dio se priključio partizanima i ti su iz rata izašli kao pobjednici, a ne kao žrtve.

Bilo ih je koji su se pridružili ustašama – na primjer Ivo Korsky i Vlado Singer. Iako je Singer bio gorljivi ustaša, bio je Židov, pa su ga ustaše ubili. Ivo Korsky, kompleksan karakter, nakon rata pobjegao je s drugim ustašama u Argentinu i umro relativno nedavno. Upoznala sam ga u Buenos Airesu, kad me je Globus poslao radi reportaže o Dinku Šakiću, jasenovačkom krvniku.

Pitala sam Korskog: ”Kako ste mogli ostati s njima kad ste znali za Jasenovac?” Odgovorio je da dijelom nije vjerovao, a dijelom da je mislio da tako mora biti. Da je to tako i tako mora biti.

Kod Goldsteina su očitali životnu odanost antifašizmu, kozmopolitzmu, demokraciji, univerzalnim vrijednostima, Europi kao plemenitoj ideji, te to nalijepili na židovski supstrat i osudili

Dobro. Projurimo kroz desetljeća. U bivšoj državi su bili gotovo potpuno asimilirani. U Hrvatskoj poslije rata, razgovarala sam o tome sa Slavkom, nije bilo, donedavno, sve do prenemaganja s jasenovačkim proslavama, posebnog antisemitizma.

Napadi na Goldsteina na prvi pogled izgledali su kao uobičajen, premda jako oštar obračun poklonika partizana i poklonika ustaša. Ali napadi baš na njega kao partizana su kao zvižduk kojim uz antikomuniste dotrče i antisemiti.

Kod Goldsteina su očitali životnu odanost antifašizmu, kozmopolitzmu, demokraciji, univerzalnim vrijednostima, Europi kao plemenitoj ideji, te to nalijepili na židovski supstrat i osudili.

Sad mi iskače pred oči Slavkov lik: omanji rastom, mekani zagrebački govor, pravi purger, vikendom na Sljeme, voli se družiti, neumoran u trudu da ovu zemlju, opasno na rubu Europe, zadrži unutar civilizacijskog sustava vrijednosti, da ne popadamo preko ruba, pa i sada, kad su vrijednosti u cijeloj Europi u lošoj fazi.

Ovdje, dakle, na južnoj granici, borba se vodi oko shvaćanja prirode Jasenovca, a to je dio svojevrsnog Kulturkampfa koji se vodi u cijeloj Europi.

Konkretno – radi se o utvrđivanju činjenica, ali ne samo činjenica nego i puno dublje, istine o Jasenovcu.

Za Slavka i za mnoge od nas – Jasenovac je bit, mračno srce ustaške države. Argumentacija o stradanjima Židova i Srba u ustaškom logoru, koja osobi koja ima razum ne bi trebala biti problem, rastakanje je mitomanije. Što više dokaza, to je on više “mrzitelj svega hrvatskog”. On, jedan Goldstein.

Naime, kod apologeta NDH-a raste uvjerenje da Jasenovac nije bio logor smrti za Srbe i Židove, nego baš obratno, mjesto mučkih likvidacija Hrvata poslije 1945. godine.

Kako raste mitomanija oko Jasenovca pitanje istine o Jasenovcu, kako ju je argumentirao Goldstein, prokazano je kao globalno, kao vrijednost koja nadrasta samo našu zemlju, zato je shavćeno kao židovsko i onda je logično propalo u antisemitizam.

Za Slavka i za mnoge od nas – Jasenovac je bit, mračno srce ustaške države. Argumentacija o stradanjima Židova i Srba u ustaškom logoru, koja osobi koja ima razum ne bi trebala biti problem, rastakanje je mitomanije. Što više dokaza, to je on više “mrzitelj svega hrvatskog”. On, jedan Goldstein

Dobro, širi se i uvjerenje da je Zemlja ravna ploča; to je valjda znak vremena.

Tu negdje, iako ne tvrdim da je kod svih koji to žele osviješteno, razumijem i inzistiranje da sporna ploča ostane u Jasenovcu da bi upravo ustaški pozdrav bio kao pečat Jasenovcu.

Porast antisemitizma u Europi sve je prisutniji i paralelan je s antiislamizmom. Kad se oslobađa jedno, evo i drugog, a nije kriva samo nacionalistička desnica, nego i ljevica, pa i u Hrvatskoj, samo neću sad o tome.

Doprinos Slavka Goldsteina hrvatskom društvu, a ne samo hrvatskoj kulturi, je gigantski; jedva da postoji neka usporedba. Na stranu što je pisao i javno djelovao; pomislimo samo na generacije ljudi koji su se odgajali u razgovorima s njim. Ne znam nikoga tko je bio s njim u duljem kontaktu a da ga nije obilježio. Tko sam ja, nitko važan, ali eto, ja ne bih bila ova ja da nije bilo Slavkovog Bildunga.

Oko Jasenovca ponovo se mora sve točno i precizno objašnjavati. Gledajte… započeo bi Slavko.

Još tekstova ovog autora:

     Nobel Handkeu kao revizionizam ratova na Balkanu
     Mark Tompson: Najveći grijeh Danila Kiša

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1