autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Za Toyote imamo, ali za vrtiće ne

AUTOR: Andrea Latinović / 23.11.2013.

U žučnoj raspravi u Hrvatskom saboru jučer su oporbenjaci ustvrdili kako se, rekoše, ”država maćehinski odnosi prema brdsko-planinskim i područjima posebne skrbi” i upozorili da će ”mijenjanje zakona o tim područjima produbiti jaz između bogatih i siromašnih dijelova Hrvatske”.

Pa je tako laburist Branko Vukšić upotrijebio upravo taj izraz zabrinuto konstatirajući kako će zbog izmjena koje predlaže Vlada doći do ”još dubljeg jaza između onih koji imaju i nemaju”. Zanimljivo je bilo i pitanje njegova kolege laburista Mladena Novaka, koji je upitao kakva je to briga države za područja posebne skrbi kad na jednoj strani nema novca za dječji vrtić u Hrvatskoj Kostajnici, a s druge se na natječajima kupuju skuplji automobili za MUP-ove potrebe. Kupljene su Toyote umjesto Mitsubishija iako su po vozilu bile skuplje 230 tisuća kuna, kazao je Novak aludirajući na nabavu 132 terenca za MUP. Mediji su, naime, objavili da je pri nabavi 132 terenca za MUP-ove potrebe izbor pao na kupnju 30 milijuna kuna skupljih Toyota umjesto jeftinijih Mitsubishija.

Nažalost, Vukšić je dobro kazao kako ”postoje dvije Hrvatske, ona u kojoj nema rasvjete i signala mobitela, te elitistička, u kojoj se kupuju skuplji automobili”.

Tako izgleda Hrvatska u sadašnjem trenutku – ona siromašna, većinska, koja jedva preživljava, ustrašena od sumorne budućnosti, i ona mala, izvrsno potkožena, koja vidi sve oko sebe, ali je to zapravo uopće ne zanima. Ta, malobrojna Hrvatska i dalje živi dobro, ima najnovije gadgete, redovito plaća račune i režije, odlazi u inozemstvo u šoping i vozi se u skupim automobilima.

Ona velika, potpuno obespravljena i devastirana, sve je očajnija iz dana u dan. Ljudi ne znaju kako će platiti svoje kredite i režije jer nemaju odakle. Strahuju od izbacivanja iz stanova, koje su ionako kupili teškom mukom, uzimajući grozomorne kredite, kojima su ih banke ugušile, a oni ostali bez posla. Nemaju pojma hoće li im biti isključena struja, ili grijanje, jer račune nisu platili mjesecima. Ne znaju što reći vlastitoj djeci, a ona traže svoje. Računi su im pod ovrhama, izgubljeni su, tegobni, ne vide izlaz.

Ionako je premašen broj od 350 000 nezaposlenih, sada je već potpuno sigurno da bi mogao skočiti i do 400 000, a možda i iznad toga, kao što je zadnji put bilo prije 12 godina. Mladi se ne mogu zaposliti jer nemaju iskustva, a nemaju ga jer ih nitko ne želi zaposliti. Oni srednjih i zrelih godina koji su izgubili posao, zacijelo su zauvijek ispali s tržišta rada i minimalne su im šanse da budu ponovo zaposleni. Ako negdje i budu, najvjerojatnije će to biti honorarno, ili ”na crno”.

Mladi sve više oklijevaju ući u brak, a kamoli imati djecu jer se ne usude riskirati hoće li ih imati čime hraniti, a kredite za stanove ionako ne mogu ni uzeti, a ni otplaćivati. Žene se ne usude zatrudnjeti jer im nitko ne može jamčiti da neće dobiti otkaz dok su na rodiljskom. Umirovljenika je sve više, ali oni već godinama tegobno žive i naučeni su na to.

Sve se ovo čini predepresivnim i premučnim, čak precrnim? Kamo sreće, no ovo je samo opis sadašnje Hrvatske. A uskoro stižu i božićni i novogodišnji blagdani. Po svemu sudeći, bit će najtužniji do sada, unatoč raskošnim blagdanskim ukrasima.

Još tekstova ovog autora: