Zaborav je oružje diktature, a neznanje opasno po narod

U Rijeci su ovih dana održani Dani Rajka Grlića. Započeli su projekcijom filmova u Art kinu Croatia, nastavili se dodjelom počasnog doktorata riječkog Sveučilišta povodom kojeg je održan okrugli stol posvećen zaboravu i premijera najnovijeg filma tandema Grlić-Tomić ”Svemu dođe kraj”.

Dvorana Art kina prepuna, aplauzi dirljivo dugi, druženja i živi razgovori nakon događanja u atriju i ispred Art kina… Rajko Grlić okupio nas je kao svoju obitelj oko uspomena koje smo slagali desetljećima…

Tko nije gledao – dobio je priliku vidjeti stare Grlićeve filmove, tko ih je gledao – priliku da ih ponovo vidi. Ovih drugih je bilo više, što je divno! Znači, ti nas filmovi privlače i danas. Iako bih osobno voljela da su kino dvoranu ispunili mladi ljudi, koji nemaju uspomene na godine prvih projekcija naslova kao što su ”U raljama života” ili ”Samo jednom se ljubi”, ”Kud puklo da puklo”, ”Bravo maestro” pa čak i ”Karaula”.

Za nas ponavljače, većina tih filmova su povratak u mladost, ali i mlade dane protagonista Grlićevih uloga – Vitomire Lončar, Gorice Popović, Vladice Milosavljević, Mire Furlan, Jagode Kaloper, Rade Šerbedžije, Mikija Manojlovića, Zijaha Sokolovića, Bate Živojinovića, Bogdana Diklića, Miodraga Krivokapića…

Rajko Grlić uvijek je pažljivo birao glumce i, u pravilu, to su bili i ostali najbolji. Oni koji i danas igraju i znače generacijama. U filmovima je za suradnike birao neke od svojih kolega i prijatelja, s Praške filmske akademije na kojoj su se školovali i neke povijesne, filozofske i životne teme sveobuhvatno razumjeli. Njihov je pogled na svijet obilježila ta izvrsna škola, koja je formirala njihov redateljski rukopis.

Uostalom, dva najnovija Grlićeva filma – ”Ustav Republike Hrvatske” i ”Svemu dođe kraj” – potvrđuju da je talentu prijeko potrebno dobro obrazovanje da bi se razvio i održao. Obrazovanje daje sigurnost u formiranju mišljenja, stava, a toga Grliću i njegovim kolegama s Praške filmske akademije – nikad nije nedostajalo.

Većini njih mišljenje i stav još je u socijalizmu donio zabrane prikazivanja snimljenih filmova, a politika se nastavila miješati u njihov posao i u tzv. demokraciji na ovim prostorima.

No bardovi poput Rajka Grlića i Ante Tomića – koji su zajednički pišu scenarije od početka 2000-tih godina – to miješanje politike dočekuju s osmijehom. Isuviše je to stranica u glavi i snimljenih kadrova da bi ih sad nešto pokolebalo.

Tomiću ni ”kanta govana” nije naudila, dapače, pridonijela je njegovoj popularnosti i kod onih koji ga ne čitaju! A on nastavlja u svom tempu i doživljava nova priznanja. Ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi!

U razgovoru održanom u Art kinu Croatia posvećenom zaboravu i zaboravljanju – temi koju je odabrao sam Rajko Grlić i podijelio ju sugovornicima za okruglim stolom – Ante Tomić prisjetio se nedavnog boravka u Francuskoj upravo u vrijeme obilježavanja okrugle obljetnice oslobođenja od fašizma. Gradić u kojem je boravio bio je sav u znaku slavljenja francuskog pokreta otpora, iako su Francuzi, de facto, čekali da ih Amerikanci oslobode i njihov pokret otpora je bio marginalno značajan za pobjedu protiv Nijemaca u Drugom svjetskom ratu.

Za razliku od njih, mi smo na području Jugoslavije imali partizanski pokret koji je nanosio velike gubitke Nijemcima i angažirao dovođenje znatnih vojnih snaga na ovaj teritorij, da bi se ta činjenica kojom bi se drugi ponosili – danas skrivala i nastojala zaboraviti. U školskim knjigama partizanskog pokreta gotovo da i nema, što zapravo potvrđuje tezu koju je Rajko Grlić iznio na početku: ”Na ovim prostorima, svakih pedeset godina, povijest počinje ispočetka i briše se sve što je prije toga bilo…”.

Sudionici okruglog stola prisjetili su se umjetnika koji su zaboravljeni i novim generacijama publike njihova imena ne znače ništa.

Riječka glumica Edita Karađole Šegvić spomenula je Slavicu Jukić, kazališnu, televizijsku i filmsku glumicu koja je kao članica Omladinskog dramskog studija Zagrebačkog kazališta mladih – stvorila niz odličnih glumaca koji su nosili repertoar zagrebačkih kazališta; redatelj Goran Marković (još jedan od studenata čuvene Praške filmske akademije FAMU) spomenuo je zaboravljenog beogradskog redatelja Vuka Babića koji je posljednje godine života proveo u Trstu gdje je i umro, do zadnjega daha agirajući za nove filmove.

Rajko Grlić prisjetio se Vlade Kristla – slikara, crtača, animatora, scenarista i redatelja, čiji je nagrađivani crtani film ”Don Quixote” 1961. godine pokrenuo način mišljenja Zagrebačke škole crtanog filma, koja je tih šezdesetih godina bila slavljena i hvaljena u svijetu. Vladu Kristla podjednako se zaboravilo u komunizmu, kao i u novoj državi Hrvatskoj. Tadašnje su vlasti smatrale da je Kristlova kritika uvredljiva i jedva su dočekale da odseli u Njemačku kako bi ga mogli zaboraviti, a današnje ne žele da se zna kako je u ”mračnim vremenima” umjetnička kritika uopće postojala, pa još k tomu dobivala nagrade po svijetu…

Rektorica Snježana Prijić je dodala kako ju je zaprepastila činjenica da današnji studenti filozofije pojma nemaju tko su bili praxisovci!

Tako se tendenciozno zaboravlja ljude i događaje koji su obilježili razvoj znanosti i umjetnosti na našim prostorima. A zaborav je oružje diktature, neslobode.

Neznanje je opasno po svaki narod, a način kako se zatire vlastita povijest najbolji je put do neukog stanovništva koje će biti podatno za manipulacije svake vrste.

Redatelj i scenarist Rajko Grlić, svakim svojim filmom, igranim i dokumentarnim, upire prstom u neku anomaliju. On smatra da je svrha filma prenijeti poruku gledateljima (jer bez njih film nema smisla) i oduševljen je punom kinodvoranom u Rijeci.

Svjestan da se filmovi sve rjeđe gledaju na velikim ekranima za koje su rađeni, on, kaže, nadasve voli Art kino Croatia, smatrajući ga jednom od najljepših kinodvorana u zemlji. A grad Rijeku glorificira kao sredinu u koju s uzbuđenjem dolazi. Svoja zapažanja o gradu, podijelio je s publikom ističući kako je naišao na tablu u jednoj ulici, na kojoj je pisalo kako se kroz povijest ta ulica zvala tj. kako se njeno ime mijenjalo.
Osobno takvu tablu nisam vidjela, ali vjerujem da postoji.

Ako ne zbog poštara i namjernika koji su tu možda ranije živjeli, ono zbog mladih koji ne podliježu zaboravu. Jer, zaboraviti se može samo nešto što se znalo. A današnje obrazovanje dobro se pobrinulo da se što manje zna…

Ono što je dobro s ulicama u Rijeci je što uz ime osobe po kojoj ulica nosi ime stoji njen datum rođenja i smrti te razlog imenovanja. Tako znamo da je Ciottina dobila ime po riječkom gradonačelniku i vizionaru, ali bi zaista bilo lijepo da piše i da se nekada zvala Ulica Đure Đakovića. Danas malo tko zna išta o Đuri Đakoviću (hrvatskom političaru i sindikalistu 1886.-1929.), a ulica je i u vrijeme socijalizma bila poznatija po činjenici da je tu bio smješten Gradski komitet Saveza komunista.

Ali to je naša povijest, ne znam zašto ju skrivati. U toj povijesti bilo je boljih i lošijih događanja, boljih i lošijih političara, gluposti i pametnih stvari, pravdi i nepravdi – kao što ih ima i danas.

Žalosno je samo što se nismo odmakli od loših stvari, već ih uporno njegujemo i nastojimo produbiti. To je cijena onog ponavljanja, svakih pedeset godina ispočetka… Cijena zaborava.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rijeka ne prepoznaje svoje potencijale
    •  Zabranite Jugoslaviju
    •  Otvorenje Olimpijade – između ushita i uvrede
    •  Zlostavljanje kao kazališna tema i naša zbilja
    •  Ujedinilo nas je sjećanje na Valtera Dešpalja i Cellomaniju
    •  Ne ljutite se na kazalište
    •  Dubravka Vrgoč: Želim teatar u gradu i grad u teatru
    •  Rockeri i filharmoničari na dočeku Nove. U čemu je problem?
    •  Propuštena šansa da se Rijeka i Trst ujednačeno razvijaju
    •  Quo vadis, HP?

> Svi tekstovi ovog autora