autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Zaboravljamo da smo svi “braća i sestre”!

AUTOR: Giorgio Lingua / 18.11.2023.

Giorgio Lingua (Foto: Glas Koncila – B. Čović)

Homiliju apostolskog nuncija u Republici Hrvatskoj Giorgia Lingue koju je održao na euharistijskom slavlju prigodom 32. obljetnice pada Vukovara u subotu 18. studenoga na vukovarskom Memorijalnom groblju, prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

Činilo se da je sve gotovo.

  1. studenoga prije 32 godine pao je Vukovar.

“Nakon 87 dana bjesomučne opsade, otpor, koliko god bio herojski, slomljen je. Više nije bilo nikoga tko bi mogao podići bijelu zastavu”, čitamo u izvješćima.

Maloprije smo se, u dvorištu bolnice, prisjetili heroja koji su se borili i izgubili živote za neovisnost svoje domovine.

Sada, na ovome mjestu koje je posvećeno pronalaskom 938 tijela u velikoj masovnoj grobnici, a zatim pretvoreno u svetište, pozvani smo podignuti svoj pogled i svoje misli.

Psalam što smo ga čuli odnosi se na tužaljku jednoga od mnogobrojnih poraženih tijekom povijesti koji, osjećajući kako mu ponestaje snage nakon života darovanog Bogu, ne shvaća smisao svoje patnje i vapije: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Ps 22,2).

To je molitva u trenutku očaja, koju je Isus ponovno izrekao na križu. Ta molitva na ustima Sina Božjega djeluje gotovo skandalozno. Ali i On je, postavši čovjekom, iskusio očaj svakog čovjeka pred porazom, pred smrću koja je, u konačnici, poraz ljudske pretencioznosti.

To je isti onaj vapaj koji svaka osoba ponavlja kada vidi kako joj se ruše snovi, to je vapaj svakog muškarca i žene koji se osjećaju izgubljenima i kojima je “ponestalo“ nade.

Okupili smo se ovdje, na mjestu koje smatramo simbolom dugog popisa mjesta i gradova koji su ušli u povijest zbog barbarstava počinjenih u njima, u Hrvatskoj kao i u cijelom svijetu, u prošlosti a traju, nažalost, još uvijek u sadašnjosti.

Posvuda se, na usnama svakog vjernika koji tragično stradava, čuje isti vapaj: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?

To je vapaj koji nije ni politički ni etnički ni vjerski obojan, vapaj koji i dalje upućuju nebrojene osobe koje su i danas uključene u barbarske napade ili su žrtve nemilosrdne osvete.

Bol ipak nikad nije uzaludna.

Prisjećajući se žrtava ove tragedije, mislimo na rađanje jedne države, počevši od pepela onih gradova koji su bili poput sjemena koje umire kako bi dalo život.

Ovi nas bijeli križevi, svi jednaki, pozivaju da gledamo dalje od ovozemaljskog života i da se prisjetimo konačnog značenja tih prekinutih snova. Govore nam da smrt nije kraj svega, već početak jednog novog života, zahvaljujući žrtvi Onoga koji nam je, smrću na križu, darovao istinski život.

S osjećajem ljudske zahvalnosti i dubokog poštovanja prema onima koji su se žrtvovali za izgradnju zemaljske domovine, ovdje se želimo prisjetiti da je naša prava domovina na nebu.

Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem pripraviti vam mjesto.`? Ove smo riječi čuli u Evanđelju koje je danas naviješteno i koje su temelj naše nade.

Ne uspijevaju svi, na ovoj zemlji, doživjeti da im se prizna prirodno pravo na domovinu ili na dom. Često se uskraćuje čak i pravo na poštovanje dostojanstva same osobe, no u vjeri svi znaju da postoji jedan dom koji ih čeka, sa stanom za svakoga.

A duše su pravednika (- zapravo -) u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Očima se bezbožničkim čini da oni umiru i njihov odlazak s ovog svijeta kao nesreća i to što nas napuštaju kao propast, ali oni su u miru (Mudr 3,1-3).

“Slaba utjeha!” prigovorit će netko. “Religija, opijum za narod!” pomislit će drugi.

Da Krist nije uskrsnuo, naša bi vjera uistinu bila uzaludna! Da se smrt nije pretvorila u život, sve bi postalo ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! (Usp. Prop 1,2). Što je 70-80 godina slave na ovome svijetu da bi onda svi, bez razlike, završili u utrobi gole zemlje?

Ako smo ovdje u molitvi, uz ove jednostavne križeve, zahvalni onima koji su prolili svoju krv za slobodu, svjedočimo da vjerujemo kako nam zemaljska domovina nije dovoljna, ta po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva (2 Pt 3,13). I dok to iščekujete – piše sveti Petar u svojoj drugoj poslanici – uznastojte da budete neokaljani i besprijekorni, u miru (2 Pt 3,14).

Da, pokušajte biti u miru!

Mir! Oduvijek žuđen i uvijek krhak, i dalje je, poput domovine, san velikog dijela čovječanstva.

U odlomku poslanice Efežanima koji smo upravo čuli, sveti Pavao nam govori da je naš mir Krist: On je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu (Ef 2,14).

Krist je naš mir jer on ruši zid koji nas dijeli, a to je neprijateljstvo.

Razdvojeni smo zidom, nevidljivim, ali stvarnim, zidom koji smo podignuli i nastavljamo podizati između nas i njih, između prijatelja i neprijatelja, između vjernika i nevjernika, između dobrih i loših, između pravednih i nepravednih, itd.

A neprijateljstvo ostaje, ponekad potaknuto skrivenom željom za osvetom, upiranjem prsta u krivce, pri čemu se zaboravlja da se mir gradi hrabrim pružanjem ruke.

Ako nemamo hrabrosti pružiti ruku, tada zaboravljamo da smo svi “braća i sestre”!

“On je prvi počeo”, govorio sam majci kada bi me uhvatila u svađi s bratom. “A ti prekini”, bio je njezin nepokolebljiv odgovor, ne želeći ni čuti razlog našeg sukoba.

Majčinska mudrost: nasilje prestaje samo prekidom borbe i odlaganjem oružja. Ne radi se o zaboravu, pretvaranju da se ništa nije dogodilo. Radi se o zaobilaženju zida neprijateljstva Kristovim putem, putem pomirenja.

Oni koji istinski opraštaju ne zaboravljaju, ali se ni ne predaju istoj onoj razornoj sili koja im je nanijela toliko zla. (…) Odlučuju da više neće dopustiti da se društvom nastavlja širiti energija osvete koja će prije ili kasnije snaći i njih same, piše papa Franjo u enciklici Fratelli tutti, br. 251.

Netko može pomisliti: ako se ovako razmišlja, ne treba ni živjeti na ovoj zemlji. Ne bi trebalo osjetiti ono što sam ja osjetio, ne bi trebalo proživjeti dramu osobe koja niti ne zna što se dogodilo s njezinim djetetom, mužem, voljenom osobom, o kojima se više ništa nije saznalo.

O, kako bi bilo dobro da progovore oni koji znaju, da kažu gdje su završile one osobe kojih još uvijek nema i koje itekako zaslužuju cvijet ili upaljenu svijeću na grobu!

Neće biti osvete, ne, neće biti odmazde: bit će to pobjeda najplemenitijih ljudskih osjećaja, prethodno poraženih okrutnošću za koju smo bili i još uvijek jesmo sposobni. Kako bi bilo lijepo zaboraviti prošlost i konačno se zagrliti kako bismo zajedno izgradili novu budućnost!

​Naivna fantazija! Za ovakvo razmišljanje ne bi smjelo biti ljudske zloće, koje itekako ima! Ljudske zloće koju smo dužni zaustaviti i suočiti se s njome.

Kako možemo razumjeti dramu koju proživljavaju oni koji imaju odgovornost štititi i braniti građane!

Zamišljam nutarnju borbu kada treba donijeti određene odluke: intervenirati ili ne intervenirati? Kazniti krivce? Naravno! Ali kako? I prije svega, koga?

Iz tog razloga, u sjećanju na tolike koji su dali svoje živote za domovinu i pred onima koji imaju dužnost braniti je, izražavamo najveće poštovanje, svjesni teških izbora koje su morali i koje moraju činiti.

U izvršavanju svojih odgovornosti mnogi riskiraju svoje živote kako bi održali ili izgradili mir u ovome svijetu.

Ali mir ovoga svijeta, iako neophodan, nikada neće biti potpun, ni konačan ni, dopustite mi to reći, dovoljno pravedan.

Nemojmo ga miješati s onim mirom koji nam Krist daje.

Isus nas je upozorio: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje (Iv 14,27).

Mir “kakav svijet daje” je onaj koji nastavljamo tražiti kroz kompromise i saveze, ravnotežom u naoružanju i, u najgorem slučaju, namećući ga silom.

Nažalost, unatoč rezolucijama i deklaracijama koje se svečano potpisuju na najvišim razinama, ratove se i dalje smatra najučinkovitijim i najkonkretnijim načinom rješavanja sukoba.

Ali mir koji se postiže pobjedom nad neprijateljem ne može biti konačan. Bit će to, u najboljem slučaju, izostanak rata, koji često traje samo onoliko vremena koliko je potrebno da poraženi organiziraju svoju osvetu.

Kako onda možemo doći do pravog mira?

Neće biti pravog i trajnog mira bez promjene srca, bez odgoja za mir.

Gradić Boves u Pijemontu, odakle dolazim, spaljen je u Drugome svjetskom ratu. U tom je mjestu masakra nad civilima, među kojima su, poniženi pred stanovništvom, bili i župnik i kapelan, prije 40 godina pokrenuta “škola mira”.

U Bovesu, poprištu užasnog masakra, sada se uči o miru. O miru koji nije samo odsutnost rata, odsutnost oružja, odsutnost nepravde, već je prije svega “prisutnost”, postojanje vrijednosti, od kojih neke treba ponovno usvojiti, a nekima treba podučiti u pravom smislu riječi.

Ne bi li i Vukovar mogao postati “grad mira”? Ne bismo li mogli odavde početi poučavati kako izgraditi ili održati mir na ovoj zemlji dok koračamo prema nebeskoj domovini?

Prvi korak ovog odgoja za mir kreće od nas samih, od svakoga od nas.

O tome nam govori poslanica Efežanima koju smo danas čuli.

Za istinski mir nije dovoljno od dvoga učiniti jedno.

Ne, jer prva bitka koju treba dobiti jest ona u nama.

Krist je naš mir jer je srušio zid razdvajanja, ne samo među narodima, prolijevajući svoju krv za sve, nego i, prije svega, srušivši zid grijeha koji je u svakome od nas.

On, koji od dvoga učini jednoga novog čovjeka, uspostavljajući mir, (…) uništivši u sebi neprijateljstvo.

I u nama također postoji zid podjela. To je zid nedosljednosti, laži, licemjerja, zloće.

Samo onda kada si netko u savjesti nema što prigovoriti, tada može postati mirotvorac jer je u sebi uništio uzrok svake podjele. Počinjemo graditi mir kada možemo reći: moja savjest je čista (znate na koga mislim).

Možemo i pogriješiti jer nije moguće uvijek predvidjeti posljedice svojih izbora, čak i ako smo ih učinili u dobroj vjeri, no ako nam je savjest čista, Gospodin će znati ravno pisati i po našim krivim linijama.

Dvostruko lice, dvostruka osobnost, dva čovjeka koja su u nama, mogu se ujediniti samo po križu, to jest, umiranjem našeg starog, sebičnog čovjeka, čovjeka “negacije”, kako bismo napravili mjesta za Novog čovjeka, čovjeka “afirmacije”, poslušnog volji Božjoj.

Novi čovjek ne zlorabi život drugoga, on daruje svoj život.

Upravo darivanjem samoga sebe pobjeđuje se neprijateljstvo i počinje vršiti volja Božja “kako na nebu tako i na zemlji”.

Spominjući se žrtve pokojnika kojima danas odajemo počast, molimo Gospodina da nas učini mirotvorcima, sposobnima rušiti zidove između nas, a prije svega, u svakome od nas.

(IKA)

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora:


> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1