autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Zašto Europi treba europska vojska

AUTOR: Josip Ćapin / 17.02.2025.

Josip Ćapin

Novoizabrani američki predsjednik Donald Trump je aktivno i skandalozno započeo svoj drugi mandat. Okomio se na Dansku koja uporno, već desetljećima, ne želi prepustiti ili prodati svoj teritorij Grenland Amerikancima, na Kanadu zbog nekih bizarnih razloga za pravednom trgovinom, na Meksiko zbog migracija, kartela, i, također, nepravednog trgovačkog odnosa, a carine uvodi i Kini te Europskoj uniji zbog istog ”razloga”. Iranu prijeti bombardiranjem. Gazi etničkim čišćenjem. Na meti mu je i Panamski kanal, te, potpuno bizarno, ime Meksičkog zaljeva. Njega je preimenovao u Američki zaljev.

Osim kontroverznih metoda kojima je odlučio riješiti migrantsku krizu, koje ostaju u domeni unutarnjeg pitanja SAD-a pa time direktno ne dotiče svijet izvan njih, okružen lepezom likova od kojih neki ne znaju ili jedva znaju osnove američkog političkog sustava, opijen moći i novcem politiku promatra kroz prizmu trgovačkih dogovora u koje ulazi sa stavom monopolista. On si ne postavlja pitanja smije li nešto napraviti, već samo kako će to napraviti i kako će prisiliti druge, pri čemu vojna prisila nije isključena, da počnu raditi ono što im kaže.

Vanjsku politiku koju zagovaraju i prakticiraju Trump i njegovi pomoćnici bi se moglo imenovati neandertalskom politikom. Takvu politiku ”krasi” primitivizam, netaktičnost i neuključivost. Drugi, uključujući i političke partnere i saveznike, su promatrani kao nesposobna i nedorasla bića čija se volja i interes lomi ucjenom ili marginaliziranjem.

Trump podsjeća na lokalne HDZ-ove moćnike. Njegov modus operandi je sličan. ”Radim to jer mogu. Tko mi što može.”

S druge strane našeg planeta nalazi se drugi takvi političari – Vladimir Putin i njegovi pomoćnici. Rezultate i mehanizme njihovog djelovanja svakog dana vidimo svi. Vrijedi dodati da ni političko djelovanje izraelskog premijera Benjamina Netanyahua nije daleko od ove formule.

Iz tog razloga se ovi političari odlično razumiju i bez problema mogu naći zajednički jezik. Oni su u stanju dogovoriti se i na sve načine početi implementirati dogovor, neovisno o posljedicama tog dogovora.

Nikoga onda ne bi trebalo začuditi ako se dogodi scenarij u kojem Trump prizna Putinu sve što želi, a ovaj zauzvrat podrži američku aneksiju Grenlanda. Neandertalska politika tako funkcionira. Njome se legalizira i legitimizira smrt i grabež pod krinkom sigurnosti i ”interesnih sfera”. Ona ne prizna međunarodno pravo. Ona ne prizna nikoga, a gazi svakoga tko ne igra po njenim pravilima.

Između takvih politika se sada našla i Europa. Pitanje sigurnosti Europe se s dna najprašnjavijih uredskih polica ponovo našlo na stolovima čelnika europskih država. Potencijalno je ugrožena sigurnost drugih europskih država, ne samo Ukrajine, a NATO savez pod vodstvom ovakvog SAD-a, budi NATO-skepticizam. Zbog tog razloga se sve više govori o europskoj vojsci.

U svom članku ”O hipotetskoj europskoj vojsci”, objavljenom 1951., Luigi Einaudi, bivši talijanski predsjednik (1948.-1955.), filozof i ekonomist, iznio je uvjete za koje smatra da bi se trebali zadovoljiti kako bi se takav projekt realizirao. Einaudi tvrdi da bi europska vojska trebala imati jedno zapovjedništvo, a da bi se svi troškovi koji su usko vezani uz vojsku trebali financirati iz zajedničkog budžeta, uključujući nabavu i proizvodnju oružja. Zajednički budžet bi se punio tako da svaka država dadne dio svog poreza na neki proizvod kojeg konzumiraju svi društveni slojevi. On je kao primjer naveo duhan.

Zbog nužne centralizacije, ministarstva obrane pojedinih država trebala bi se suspendirati. Organizacije poput vojne policije, mirovina veteranima i sl. bi se financirale iz izvora pojedinih država, kao i održavanje infrastrukture koja je važna za vojsku. Zapovjedništvo vojske bi trebalo biti odgovorno izvršnom tijelu kojeg bi činili članovi svih država članica u jednakom broju, ali i tijela koje provodi odluke, koje bi bilo također bilo sastavljeno od predstavnika pojedinih članica, ali ovaj put proporcionalno broju stanovnika pojedine članice. Njega bi se biralo izborima.

Einaudijev prijedlog je ambiciozan, ali uz konstruktivne politike, ostvariv. On je, naravno, jedan od mogućih. No projekt europske vojske je, zbog rasta i razvoja neandertalskih politika i autoritarnih političkih tendencija, sve većih sigurnosnih prijetnji i sve pogubnijeg rata, praktički nužnost. Možemo se samo nadati da će se uspavani europski političari, koji spavaju zazidani u birokratske procedure i trivijalnost, nespremni na preuzimanje rizika i rješavanje kriza, ipak probuditi, prepoznati ovaj projekt, a onda i djelovati kako bi se realizirao.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: